Mate Pavac – tihi dobročinitelj koji je Zadru darovao Bolnicu sv. Mateja

Tko je bio Mate Pavac

U zadarskoj ljekarni Berčić mnogi su Zadrani krajem 19. stoljeća često viđali visokog i mršavog, skromnog, ali profinjenog starca. Bio je to duhoviti kroničar osamdesetih godina prošlog stoljeća, jednako bogat novcem i milosrdnim duhom.

Rođen u Zadru 28. svibnja 1812., Mate Pavac (Matteo Pavaz) radio je u državnom računovodstvenom uredu, iz kojega se povukao u mirovinu. Naslijedio je vrijedno imanje od oca i sestara, a tetka Vincenza Stermich uvrstila ga je u svoju oporuku. Živio je sam, bez obitelji. Osim ponekog putovanja, uskraćivao si je svaku zabavu i trošak koji bi mu se činio suvišnim: godinama je nosio istu odjeću, a jednoličnu svakodnevicu povremeno bi razvedravali ručkovi u kući dr. Antonija de Stermicha, brižnog rođaka, i njegove velike, gostoljubive obitelji. Posljednje godine proveo je uz pažljivu skrb obitelji Mattea Dunatova.

Portret Mate Pavca. Izvor: Il Dalmata, DIKAZ digitalni repozitoriji Znanstvene knjižnice Sveučilišta u Zadru

Iza te skromnosti skrivao se plemenit plan: godinama je marljivo gomilao sredstva za jedno veliko dobro. Umro je 11. ožujka 1901. godine od staračke slabosti (da marasmo senile), u svojoj kući u ulici Canova, a pokopan je u Ždrelcu dva dana kasnije. Tek tada postala je jasna svrha njegova života: većinu imovine ostavio je siromašnima, bolesnima, starima i patnicima, da u bolnici nađu utočište i njegu. U oporuci je zapisao:

Nalažem da se moja pokretna i nepokretna imovina smatra ostavštinom lokalnom Zavodu za javnu dobrotvornost, s odgovarajućim obvezama kako slijedi: Osnivanje dobrotvorne ustanove u mojoj domovini sa sljedećim nazivom: Pobožna zaklada Mate Pavca, s jedinom svrhom pružanja smještaja i pomoći siromašnim bolesnicima s kroničnim ili neizlječivim bolestima, koji nisu primljeni u lokalnu provincijsku bolnicu. Neka se za ove siromašne potrebite bolesnike u ovom gradu osnuje posebna odvojena bolnica koja nosi moje ime, Sveti Matej.

Bio je „škrt – ali samo prema sebi”. Novac je posuđivao uz kamate, no ne lihvarske: u vrijeme bez bankarskih ustanova zadovoljavao se skromnim kamatama, a pratio ga je glas o skrupuloznoj čestitosti i besprijekornosti. Ostvario je svoj san zahvaljujući tadašnjem gradonačelniku Zilliotu i marljivim Zadranima koji su, u ime Javne dobrotvornosti, gurali projekt do kraja.

Tako je Bolnica sv. Mateja postala simbol zajedništva i, kako reče nadbiskup msgr. Pulišić, neraskidivo povezana s uspomenom na Matu Pavca, „velikog zadarskog dobrotvora”. U vremenu karijerizma, kad se dobrotvornost mjerila raskoši i zvukom, čin anonimnog filantropa iz Zadra doimao se još i jačim.

Izgradnja Bolnice sv. Mateja

Na izvrsnom položaju u ugodnom predgrađu Cereria, tik uz grad, niknula je četverokatna zgrada (s podrumom) namijenjena onima kojima je pomoć najpotrebnija: kroničnim i neizlječivim bolesnicima. Bolnica sv. Mateja zamišljena je kao moderan hospicij – „graciozno a moćno djelo”, oblikovano upravo za humanitarnu svrhu kojoj treba služiti. Prostrani, higijenski i dobro opremljeni interijeri trebali su pružiti utočište i komfor kakav bi, kako su suvremenici bilježili, mogle poželjeti i imućnije obitelji.

Bolnica Sv. Mateja na razglednici oko 1910. godine

Prvu skicu ideje izradio je dr. Simeone Ghiglianovich, koji je proučio niz srodnih ustanova i njihova iskustva razborito prilagodio zadarskim prilikama. Na tom je temelju općinski inženjer Lorenzo Pividori načinio izvedbene nacrte te vodio cjelovit projekt s rijetko istančanim praktičnim instinktom i osjećajem za mjeru i ljepotu. Nadzor nad gradnjom povjeren je Kasimiru Abeliću, kojemu je Komisija za javnu dobrotvornost dala mandat „očima i rukama” provesti volju darovatelja. Financijsko-operativne detalje, od opreme do organizacije, vodio je blagajnik Zavoda Giuseppe Ceolin, čiji je rad ostavio traga u svakoj praktičnoj sitnici bolnice. Na terenu je graditeljsko-mjerni nadzor obavljao Ferdinando Sals. Slikarske radove izveo je Enrico Banevenia.

Kompleks je obuhvaćao prostor površine oko 6000 m², s dvjema pomoćnim građevinama: kapelom i kućom domara. U interijer se ulazilo kroz „gospodski” atrij s podnim mozaicima, čistim, visokim zidovima i vratima s velikim obrađenim staklenim pločama.

U predvorju je bila postavljena mramorna spomen-ploča s posvetom (tekst na talijanskom jeziku sastavio prof. V. Brunelli):

MATTEU PAVAZU
ZADRANINU
KOJI JE U OVOJ ZGRADI
S RASKOŠNOM DAREŽLJIVOŠĆU
PODIGNUTOJ O VLASTITOM TROŠKU
ZA KRONIČNE BOLESNIKE I NEIZLJEČIVE
LIŠENE SVAKE POMOĆI
VELIKODUŠNO HTIO DAROVATI UTOČIŠTE, ZDRAVLJE I UZDRŽAVANJE
NA DAN SVEČANOG OTVARANJA
4. PROSINCA 1910.
NA TRAJNU USPOMENU
NA TAKO IZVRSNU MILOSRDNOST
KOMISIJA ZA JAVNU DOBROTVORNOST
SA ZAHVALNIM SRCEM

Središnju dvoranu na prvom katu krasio je uljani portret Mate Pavca, djelo prof. G. Smirića. Središnje stubište bilo je izgrađeno od tvrdog bijelog kamena s otoka Molata i vodilo je prema katovima jasno podijeljene funkcionalne sheme. U prizemlju je bila blagovaonica, ravnateljev ured, soba za posjete, ordinacija s ormarom za lijekove, oratorij i pomoćni prostori. Prvi kat imao je tri velike dvorane koje su služile i kao spavaonice i kao rekreacijske sobe, dvije manje sobe za teže bolesnike, sobe za medicinske sestre te sanitarni sklop s toplim i hladnim kupkama, ormarima i priborom. Drugi kat činio je stan časnih sestara s pomoćnim prostorijama, dok je podrum bio organiziran kao servisna razina: velike kuhinje i smočnice, garderobe, praonica i glačaonica rublja te skladišta. Poseban arhitektonsko-higijenski moment bili su hodnici „široki poput ulica”, koji su se zimi zatvarali staklenim stijenkama i grijali šetališni prostor.

Voda se dovodila izravno iz vodovoda ili pomoću crpki. Općina, pod vodstvom inženjera A. Grancinija, osigurala je pitku i tehničku vodu, električnu rasvjetu u cijeloj zgradi te elektromotor za podizanje bočate vode. Velike peći, „iznimna čistoća mekanih kreveta” i čvrst, elegantan namještaj zaokruživali su sliku komfora. Projektni kapacitet bolnice iznosio je 50 bolesnika, a odmah po otvorenju raspisan je natječaj za 14 mjesta.

Gradnja je – u duhu Pavčeve želje da grad osjeti dobrobit – gotovo u cijelosti bila povjerena lokalnim snagama. Kamenarske i mramorne radove izvela je tvrtka Gasperini & Cassani; željezne radove preuzeli su predradnici Nicolò Benzoni i Gioachino Grubisich; stolariju (vrata i prozore) izradio je Gonano, namještaj za dvorane i hodnike isporučila je kuća Danese & C. iz Zadra, a za spavaonice, smočnicu i garderobe pobrinuli su se Giovanni Ghiglianovich i Antonio Voivodich. Ostali namještaj i tapeciranje potpisao je trgovac Manfredo Persicalli. Tkanine, peći, kristale i ostale radove isporučila je tvrtka Vincenza Crivellija. Time je bolnica istodobno postala i demonstracija zanatske i trgovačke snage Zadra.

Troškovnik bilježi:

Zgrada je koštala 120.000 kruna, zemljište 16.000, namještaj 16.000. Zatim, 38.000 su stajale cisterna, zid ograde, vrata, niveliranje tla, kanalizacija, odvodni bunar i još štošta – ukupno 190.000 kruna. Ostavština Mate Pavca za Javnu dobrotvornost iznosila je 300.000 kruna.

Za liturgijsko uređenje oratorija pobrinuli su se sugrađani: Matteo Dunatov darovao je crkvene ornamente, mons. kan. Pietro Spanić oltarne ukrase, a mons. kan. Luka Krasić Misal Blaženih Apostola. Ustanovu su povjerili časnim sestrama iz Brescie, na čelu s ravnateljicom, majkom Odillijom Ivančević, a među prvim službenicima bili su dr. E. Rolli (liječnik) i don Carlo Costaura – Boxin (kapelan). Logistiku vezanu uz tekstil i rublje vodila je Marina Ziliotto, supruga načelnika.

Svečanost otvaranja bolnice

U nedjelju 4. 12. 1910. godine Zadar je svjedočio svečanosti otvorenja Bolnice svetog Mateja.

Svečanost je okupila najuglednije predstavnike tadašnjeg društva: od namjesnika Nardellija i nadbiskupa dr. Pulišića, do predsjednika Sabora dr. Ivčevića, članova gradskog poglavarstva i općinskog vijeća Zadra. Nazočili su i predstavnici brojnih dobrotvornih društava, obitelj Pavčevih nasljednika, kao i časne sestre iz Brescie. Bili su tu i liječnik bolnice dr. E. Rolli te kapelan don Carlo Costaura.

Uzvanike su na ulazu dočekali članovi Komisije za javnu dobrotvornost, gospoda Abelie vitez Casin Casimiro, Artale Spiridione, de Felicinović Natale, Krekić Natale, Luxardo Michelangelo i monsinjor profesor Spanié Pietro, te blagajnik Komisije, ugledni gospodin Giuseppe Ceolin. Iz predvorja ukrašenog zelenilom i palmama uzvanici su se uputili prema središnjoj dvorani prvog kata. Ondje ih je dočekao pažljivo izveden uljani portret Mate Pavca, rad profesora G. Smirića – tiha ali snažna prisutnost samog utemeljitelja.

Monsinjor Pulišić, nadbiskup i predsjednik Komisije, prvi je uzeo riječ. U svom govoru odao je počast Pavčevu duhu i naglasio da je ova ustanova odraz duboko ukorijenjene kršćanske milosrdnosti u Zadru – grada koji zna prepoznati istinske vrijednosti. Naglasio je kako će bolnica biti trajni spomenik Pavčevoj plemenitosti, a njegovo ime živjet će kroz zahvalnost onih koji će ovdje pronaći skrb, bilo da dolaze iz Zadra ili iz drugih mjesta.

Nakon njega, prisutnima se obratio i načelnik Zadra, dr. Luigi Ziliotto. Njegove su riječi bile prožete ponosom, ali i prisjećanjem na sve izazove koje je Komisija morala savladati – od odabira lokacije do same izvedbe. Ipak, trud je urodio plodom, jer je bolnica uživala sve prednosti mirnog seoskog ambijenta, a ipak se nalazila tik do grada. Posebno je istaknuo doprinos dr. Simeonea Ghiglianovicha, koji je izradio nacrt zgrade temeljen na iskustvima brojnih europskih ustanova, i inženjera Lorenza Pividorija, čiji je rad savršeno balansirao praktičnost i estetiku. Uz njih, značajnu je ulogu imao i blagajnik Giuseppe Ceolin, koji je pomno nadgledao svaki detalj. Ziliotto je govorio i o samom Mati Pavcu, njegovom životu i ostavštini.

Na kraju svečanosti, uzvanici su, predvođeni načelnikom i blagajnikom, obišli zgradu bolnice.

Zgrada nekadašnje bolnice sv.Mateja. Autor: RetroZadar

Prije Domovinskog rata, zgrada nekadašnje Bolnice sv. Mate služila je kao Garnizonska ambulanta JNA. Iako je danas ta zgrada u službi Zadarske županije, i dalje služi kao podsjetnik na ljudsku dobrotu i čovjeka koji je svoje bogatstvo darovao onima koji je pomoć bila najviše potrebna.