Dogradnja zvonika katedrale sv. Stošije krajem 19. stoljeća

*Priča je napisana u suradnji portala RetroZadar i Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru u sklopu kolegija Hrvatska umjetnost 19., 20. i 21. stoljeća i mentorice mag. hist. art. Antonele Čelan.


Izgradnja zvonika katedrale sv. Stošije odvijala se u dva jasno odvojena razdoblja. Donji dio – baza i prvi kat – nastao je između 1452. i 1480. u doba biskupa Maffea Valaressa. Riječ je o jednom od najranijih ranorenesansnih ostvarenja u Zadru, koje još čuva romaničke crte tipične za Dalmaciju. Potom je gradnja stala i toranj je stoljećima ostao nedovršen.

Le chiese e i reliquiari di Zara: album in occasione di cinquant‘anni di sacerdozio di monsignor Pietro Doimo Maupas, arcivescovo di Zara]/[testo di Carlo Federico Bianchi, fotografie di Tomaso Burato], Tipografia edit. di G. Woditzka, 1886. Sign. 10513-B. - Dalmatica. - Jadertina.

U 19. stoljeću bilo je više pokušaja da se radovi pokrenu. Nadbiskup Giuseppe Godeassi potaknuo je sanaciju krovišta i dovršetak tornja, a nastavio ga je i nasljednik Petar Dujam Maupas uz potporu Vjerskog fonda – no bez konačnog rezultata. Preokret dolazi 1887. godine, kad zadarski trgovac Paško Bakmaz daruje 4000 forinti i ponovno budi nadu da će se zvonik napokon dovršiti.

Paško Bakmaz (Pasquale Bakmazs 1820. – 1887.) bio je jedan od najbogatijih trgovaca i posjednika u Zadru, ali i veliki dobrotvor, koji je svoje bogatstvo nesebično dijelio s gradom i njegovim stanovnicima. Rođen je u Mratovu u općini Promina, od oca Luke i majke Jelene Malenice iz Skradina, a u Zadar je stigao kao skroman mladić. Tijekom desetljeća rada stekao je golemu imovinu – spominje se i do šezdeset kuća – no nikada je nije zadržao samo za sebe.
Svojom oporukom ostavio je brojne darove pojedincima i ustanovama, a posebno se ističe njegova briga za opće dobro. U oporuci je ostavio čak 50.000 forinti za osnivanje strukovne škole za umjetnost i obrt. Osim toga, i uz spomenutu donaciju za dogradnju zvonika katedrale, darovao je 1000 forinti dobrotvornom zavodu za siromahe, 600 forinti za zakladne mise u sv. Stošiji, sv. Frani i sv. Šimi, a dio dugova svojih dužnika velikodušno je oprostio. Brojni zapisi svjedoče da je pomagao i rodbini, služinčadi i poznanicima, dok je najveći dio imovine raspodijelio među sinovcima Josom i Mihom Bakmazom te nećakom Vladimirom Obradovićem, koji su kasnije otvorili kavanu Central na naslijeđenom posjedu na kojem je nekad bio samostan pa vojarna sv. Katarine.
Umro je u Zadru 1887. godine, a pokopan je u obiteljskoj kapeli na Gradskom groblju. Svojim djelovanjem ostao je upamćen kao jedan od najvećih zadarskih dobrotvora, čija je ostavština i danas vidljiva, ponajprije na zvoniku katedrale sv. Stošije.

Javni apel i organizacija gradnje

Kako novac i dalje nije bio dostatan, 1889. osniva se Odbor za dovršetak zvonika i objavljuje se veliki javni apel koji je prenio list Il Dalmata:

„Dragi sugrađani!
Vaši vjerski osjećaji, vaše domoljublje, vaša velikodušnost… neka ovom prilikom bace novo svjetlo na naš voljeni grad… kako bi svojim doprinosima, ma koliko skromni bili, sadašnja generacija ostvarila uzvišenu misao Maffea Vallaressoa… I, uvjereni smo, uz vašu će se pomoć kod bazilike svete Stošije uzdignuti taj veličanstveni toranj, svjedok ljubavi i sloge naroda… Odgovorite velikodušno na naš apel!“

Odaziv je bio izniman: pretragom novina i arhiva izbrojali smo gotovo 600 donacija – od vladara i institucija do običnih građana – u više od 21.000 forinti. Među većim prilozima bili su: Ministarstvo bogoštovlja i nastave (5.000 f), Paško Bakmaz oporučno 4000 forinti, Općina Zadar i nadbiskup Maupas (po 1.000 f), Nj. V. car (500 f), obitelj Luxardo (360 f), Grof Andrea de Borelli (120 f), Nicolò de Trigari (70 f), maestro Francesco Suppè (50 f), Zadrani u Dubrovniku (40 f), ali i stotine manjih darova, često i manjih od jedne forinte.

Pogledaj kompletnu listu donacija.

Za lakšu usporedbu cijena iz razdoblja između 1890. i 1894. godine, vrijedi znati da je jedna forinta tada odgovarala oko 0,609 g zlata. Preračunato po današnjoj cijeni zlata, to je otprilike 60 € za 1 forintu (orijentacijski iznos). Dnevnica običnog građevinskog radnika tada je iznosila oko 1 do 1,5 forinte (dakle oko 60 – 90 € protuvrijednosti u zlatu), dok su vještiji obrtnici ili majstori zarađivali 2 – 3 forinte na dan, odnosno 120 – 180 € po „zlatnom“ ekvivalentu.
Međutim, ako umjesto zlata gledamo stvarnu kupovnu moć (odnos plaća i cijena), tada bi današnji iznos bio još i veći jer su tadašnje nadnice u odnosu na robu i usluge imale drugačiju vrijednost. Zbog toga bi Bakmazova donacija u današnjem smislu iznosila nekoliko stotina tisuća eura, što jasno pokazuje koliko je to tada bio golem i vrijedan prilog.

Od temelja do projekta: Tamino i Jackson

Prije početka radova provjereni su temelji. Inženjer B. Tamino utvrdio je da je „temelj tornja stoljećima nepomičan” jer leži na čvrstoj hridini te je predložio svodove umjesto drvenih greda na višim katovima. Izradio je i prvi nacrt dovršetka koji je, premda tehnički skroman, Bečka središnja komisija rado pregledala jer ga potpisuje domaći stručnjak.

Ključna figura postaje engleski arhitekt Thomas Graham Jackson, autor brojnih zdanja u Oxfordu i Cambridgeu. Oduševljen Dalmacijom nakon putovanja 1880-ih, 1890. godine izradio je projekt za dovršetak zvonika. Njegova bitka s Bečkom komisijom bila je duga: ne zbog pogrešaka, nego zato što je projekt nosio „strani“ potpis i „engleski duh“. Jackson je korigirao rješenje (smanjio tambur, izdužio gornje etaže, uveo bifore) i približio se prethodno odbačenom projektu Bartolinija iz 1860. godine, koji je gornje katove slagao u duhu prvog kata, iz 15. stoljeća: tri nova nivoa, osmerokutni tambur, otvorena galerija i bakrena krovna piramida.

Presudno je bilo da umirovljeni zadarski inženjer Gillhubert preuzme troškovnik i tehničku odgovornost – time je bio zadovoljen glavni uvjet Komisije. Radovi su mogli početi krajem 1890., a dovršeni su 1893./1894. uz trajni nadzor domaćih stručnjaka i konzervatora. Radove je izvela poznata građevinska tvrtka Girolama Mazzonija, poznata po nizu velikih pothvata u gradu prije i nakon dogradnje zvonika, poput vojarne u parku Blažeković, palače Borelli i Paparella na rivi, velike zgrade za žensko učilište Zaklade sv. Dimitrija, rekonstrukcije i nadogradnje Kneževe palače, zgrade za Školu za umjetnost i obrt Zaklade Bakmaz, sjedišta Društva bersagliera, financijske vojarne u Val del Ghisiju, kuće Marcelić u Ulici Tommaseo, sanaciji stare rive itd.

Izvedbeni nacrt za izgradnju zvonika Katedrale, 1890. g. (Kopija izložena u unutrašnjosti zvonika). Foto: RetroZadar

Kamen temeljac, glazba i medalja

Dana 25. ožujka 1891. objavljeno je da su ugovori potpisani „za cijelu građevinu, sve do kupole”, a 12. travnja blagoslovljen je prvi kamen. Toga je dana u katedrali izvedena Dalmatinska misa našeg Suppèa, a „skela zvonika je gotovo dovršena“.

Graditeljski odbor odlučio je zahvaliti arhitektu posebnim priznanjem – kovana je zlatna medalja časti s latinskim natpisom:
„T. G. Jacksonu, Britancu, arhitektu. Njegovim umijećem toranj… povećava dostojanstvo glavne zadarske crkve i odgovara željama građana… An. MDCCCXCI.“

Prigodna medalja povodom izgradnje zvonika, Stagličić (1982.)

Napredak 1892. i povećanje troškova

Do svibnja 1892. „drugi kat je gotovo dovršen“, a klesarski rad dobiva pohvale zbog „preciznosti da se čitavi zidovi doimaju kao jedan blok“. Do kolovoza iste godine toranj je bio nadomak završetka; preostali su još „piramida, pojedini ukrasni detalji i unutarnje stubište s odmorištima“.

Pogled prema zvoniku oko 1890.g. Arhiv: RetroZadar

Trošak je, međutim, s prvotno planiranih 24.000 porastao na oko 35.000 forinti zbog sigurnijih i trajnijih rješenja: lijevano željezo umjesto drva za stubište i međukatne grede, svodovi od opeke sa željeznim sponama, nova željezna konstrukcija za zvona te plan da se ponovno izlije svih pet zvona radi ujednačene intonacije. Zvona je napravila tvrtka De Poli iz Gorice.

Slijedi još jedan poziv građanima da „polože posljednji kamen na veličanstveni toranj sv. Anastazije“.

Zvono "De Poli" u zvoniku katedrale. Autor: Retro Zadar

Unutrašnjost i zvona: Gonanov mehanizam

U ožujku 1893. uklonjene su skele i „u svoj se eleganciji ukazao novi zvonik“. Unutra je postavljeno „izuzetno udobno i sigurno” stubište Valentina Gonana, kao i njegov mehanizam za skladnu melodiju zvona:

„…zvona mogu svirati slavu Bogu s pet osnovnih tonova… mehanizam je jednostavan i vrlo točan… intonacija bronci je savršena.“

Valentino Gonano bio je zadarski stolar umjetnik koji je imao prekrasnu trgovinu u Calle del Cristo, pored crkve sv. Ilije.

Anđeo i završetak

Dana 30. rujna 1893. toranj obilazi i sam Jackson, koji izražava potpuno zadovoljstvo i hvali vrsnog graditelja g. Mazzonija. Nekoliko tjedana poslije Odbor javlja da treba podmiriti 1.300 forinti bečkoj ljevaonici Wagner za pozlaćenog bakrenog anđela.

Radovi na vrhu zvonika. Arhiva Retro Zadar

Dana 2. prosinca 1893. „pozlaćeni anđeo postavljen je na vrh kampanila i s visine šalje dobre želje glavnom gradu Zadru“. Kip teži preko 200 kg, visok je 1,65 m (bez kugle promjera 40 cm), izliven u Beču, a koštao je 1.264 forinte s dopremom. Anđeo predstavlja krilatu Niku, božicu Pobjede, i okreće se u smjeru puhanja vjetra, a ujedno je i gromobran.

Ukupna vrijednost radova procijenjena je na oko 39.000 forinti. Završni obračuni i pojedinosti oko zvona i opreme zaključeni su 1894. godine. Tada je na prvom katu zvonika postavljena i spomen-ploča s natpisom:

HONORI ET LAVDI

T. G. JACKSON

BRITANNI

ARCHITECTI PRAESTANTISSIMI

QVOD HVIC MOLI PERFICIVNDAE

ET OPERAM ET SVMPTVS

INGENIOSE AC MVNIFICE IMPENDERIT

CIVITAS MEMOR

ANNO M.DCCC.XCIV.

U prijevodu: „Na čast i slavu T. G. Jacksona, izvanrednog britanskog arhitekta, koji je ovoj građevini dao svoje znanje, trud i trošak, domišljato i velikodušno. Zahvalan grad (mu podiže ovu ploču) godine 1894.”

Glas arhitekta

Jackson je u pismu 1889. sažeo svoju ideju o stilu:

„Donji dio poslužio mi je kao motiv za novi dio; iako datira čak u 1480. godinu, djelo Valaressovo čuva romaničku maniru, koja u Dalmaciji prevladava… Meni se činilo ispravnim dovršiti zvonik u romaničkom stilu, gotovo nacionalnom stilu Dalmacije… Na vrhu sam dao trunak transalpinske umjetnosti… U ovom slučaju, međutim, želim izraziti činjenicu da je veliki zadarski zvonik dovršio jedan Englez!“

A kada je rad gotovo bio na kraju, uputio je i osobnu pohvalu voditelju gradnje:

„Vidjevši Vaš rad na zvoniku, dograđenom u Zadru prema mom projektu, pišem Vam s radošću da izrazim svoje zadovoljstvo brižnim i inteligentnim načinom na koji ste izvršili dane Vam upute.
T. G. Jackson A.R.A.“

Sir Thomas Graham Jackson, by Elliott & Fry vintage print, 1910. g.

Zanimljivosti o zvoniku

Nekoliko je zanimljivih događaja vezano uz anđela na vrhu katedrale. Vrlo brzo nakon postavljanja udarila ga je munja te oštetila glavu anđela, a velika nesreća zbila se 1910. godine i to 25. siječnja oko 11 sati, kada ga je jako jugo oborilo – no nasreću, pao je samo na terasu zvonika pa nitko nije bio ozlijeđen. Pripisala se ova nesreća lošoj izradi postolja, koje je kišnica nagrizla te narušila čvrstoću. Anđelu su bila polomljena krila.

Poznati zadarski gimnastičar Arturo Battara je 1923. godine na anđelu napravio gimnastički stoj!

Priča o dovršetku zvonika sv. Stošije nije samo priča o arhitektonskoj nadogradnji. Priča je to o volji i zajedništvu: o djelu započetom u 15. stoljeću, ideji koja je oživjela 1860-ih, upornosti Odbora iz 1889. godine, viziji engleskog arhitekta Jacksona, vještini domaćih majstora te brojnim donacijama Zadrana i prijatelja grada.