Dogradnja zvonika katedrale sv. Stošije krajem 20. stoljeća

Izgradnja zvonika katedrale sv. Stošije odvijala se u dva jasno odvojena razdoblja. Donji dio – baza i prvi kat – nastao je između 1452. i 1480. u doba biskupa Maffea Valaressa. Riječ je o jednom od najranijih ranorenesansnih ostvarenja u Zadru, koje još čuva romaničke crte tipične za Dalmaciju. Potom je gradnja stala i toranj je stoljećima ostao nedovršen.

Bazilika sv. Anastazije; Zadar, 1886. g. Autor: Burato

U 19. stoljeću bilo je više pokušaja da se radovi pokrenu. Nadbiskup Giuseppe Godeassi potaknuo je sanaciju krovišta i dovršetak tornja, a nastavio ga je i nasljednik Petar Dujam Maupas uz potporu Vjerskog fonda – no bez konačnog rezultata. Preokret dolazi 1887. godine, kad zadarski trgovac Paško Bakmaz daruje 4000 forinti i ponovno budi nadu da će se kula napokon dovršiti.

Javni apel i organizacija gradnje

Kako novac i dalje nije bio dostatan, 1889. osniva se Odbor za dovršetak zvonika i objavljuje se veliki javni apel koji je prenio Il Dalmata:

„Dragi sugrađani!
Vaši vjerski osjećaji, vaše domoljublje, vaša velikodušnost… neka ovom prilikom bace novo svjetlo na naš voljeni grad… kako bi svojim doprinosima, ma koliko skromni bili, sadašnja generacija ostvarila uzvišenu misao Mattea Vallaressoa… I, uvjereni smo, preko vas će se kod bazilike svete Stošije uzdignuti ta veličanstvena kula, svjedok ljubavi i sloge naroda… Odgovorite velikodušno na naš apel!“

Odaziv je bio izniman: pretragom novina i arhiva izbrojali smo gotovo 600 donacija – od vladara i institucija do običnih građana – u više od 21.000 forinti. Među većim prilozima bili su: Ministarstvo bogoštovlja i nastave (5.000 f), Pasquale Bakmaz oporučno 4000 forinti, Općina Zadar i nadbiskup Maupas (po 1.000 f), Nj. V. car (500 f), obitelj Luxardo (360 f), Grof Andrea de Borelli (120f), Nicolò de Trigari (70f), maestro Francesco Suppè (50 f), Zadrani u Dubrovniku (40f), ali i stotine manjih darova, često i manjih od jedne forinte.

Za lakšu usporedbu cijena iz 1890.–1894., vrijedi znati da je jedna forinta tada odgovarala oko 0,609 g zlata. Preračunato po današnjoj cijeni zlata, to je otprilike €60 za 1 forintu (orijentacijski iznos). Dnevnica običnog građevinskog radnika tada je iznosila oko 1 do 1,5 forinte (dakle oko 60–90 € po zlatu), dok su vještiji obrtnici ili majstori zarađivali 2 do 3 forinte na dan – 120–180 € po „zlatnom“ ekvivalentu.

Međutim, ako umjesto zlata gledamo stvarnu kupovnu moć (odnos plaća i cijena), tada bi današnji iznos bio još i veći jer su tadašnje nadnice u odnosu na robu i usluge imale drugačiju vrijednost. Zbog toga bi Bakmazova donacija u današnjem smislu iznosila nekoliko stotina tisuća eura, što jasno pokazuje koliko je to tada bio golem i vrijedan prilog.

Pogledaj kompletnu listu donacija.

Od temelja do projekta: Tamino i Jackson

Prije početka radova provjereni su temelji. Inženjer B. Tamino utvrdio je da je „temelj tornja stoljećima nepomičan“ jer leži na čvrstoj hridini te je predložio svodove umjesto drvenih greda na višim katovima. Izradio je i prvi nacrt dovršetka koji je, premda tehnički skroman, Bečka središnja komisija rado pregledala jer ga potpisuje domaći stručnjak.

Ključna figura postaje engleski arhitekt Thomas Graham Jackson, autor brojnih zdanja u Oxfordu i Cambridgeu. Oduševljen Dalmacijom nakon putovanja 1880-ih, izradio je 1890. projekt za dovršetak zvonika. Njegova bitka s Bečkom komisijom bila je duga: ne zbog pogrešaka, nego jer je projekt nosio „strani“ potpis i „engleski duh“. Jackson je korigirao rješenje (smanjio tambur, izdužio gornje etaže, uveo bifore) i približio se ranije odbačenom projektu Bartolinija iz 1860., koji je gornje katove slagao u duhu prvog, 15-stoljetnog kata: tri nova nivoa, osmerokutni tambur, otvorena galerija i bakrena krovna piramida.

Presudno je bilo da umirovljeni zadarski inženjer Gillhubert preuzme troškovnik i tehničku odgovornost – time je zadovoljen glavni uvjet Komisije. Radovi su mogli početi krajem 1890., a dovršeni su 1893./1894. uz trajni nadzor domaćih stručnjaka i konzervatora.

Kamen temeljac, glazba i medalja

Dana 25. ožujka 1891. objavljeno je da su ugovori potpisani „za cijelu građevinu, sve do kupole“, a 12. travnja blagoslovljen je početni kamen. Toga je dana u katedrali izvedena Dalmatinska misa našeg Suppèa, a „skela zvonika je gotovo dovršena“.

Graditeljski odbor odlučio je zahvaliti arhitektu posebnim priznanjem – kovana je zlatna medalja časti s latinskim natpisom:
„T. G. Jacksonu, Britancu, arhitektu. Njegovim umijećem toranj… povećava dostojanstvo glavne zadarske crkve i odgovara željama građana… An. MDCCCXCI.“

Napredak 1892. i povećanje troškova

Do svibnja 1892. „drugi kat je gotovo dovršen“, a klesarski rad hvali se zbog „preciznosti da se čitavi zidovi doimaju kao jedan blok“. Do kolovoza iste godine kula je bila nadomak završetka; ostajali su „piramida, pojedini ukrasni detalji i unutarnje stubište s odmorištima“.

Izgradnja zvonika 1892. godine. Autor: Vaffier

Trošak je, međutim, s prvotno planiranih 24.000 porastao na oko 35.000 forinti zbog sigurnijih i trajnijih rješenja: lijevano željezo umjesto drva za stubište i međukatne grede, svodovi od opeke sa željeznim sponama, nova željezna konstrukcija za zvona te plan da se ponovno izlije svih pet zvona radi ujednačene intonacije. Zvona je napravila tvrtka De Poli iz Gorice.

Slijedi još jedan poziv građanima da „polože posljednji kamen na veličanstveni toranj sv. Anastazije“.

Zvono "De Poli" u zvoniku katedrale. Autor: Retro Zadar

Unutrašnjost i zvona: Gonanov mehanizam

U ožujku 1893. uklonjene su oplate i „u svoj se eleganciji ukazao novi zvonik“. Unutra je postavljeno stubište Valentina Gonana – „izuzetno udobno i sigurno“ – te njegov tipkovnički mehanizam kojim užad pretvara zvonjavu u sklad:

„…zvona mogu svirati slavu Bogu s pet osnovnih tonova… mehanizam je jednostavan i vrlo točan… intonacija bronci je savršena.“

Valentino Gonano bio je zadarski stolar umjetnik koji je imao prekrasnu trgovinu u Calle del Cristo pored crkve sv. Ilije.

Anđeo i završetak

Dana 30. rujna 1893. toranj obilazi i sam Jackson, koji izražava potpuno zadovoljstvo i hvali vrsnog graditelja g. Mazzonija. Nekoliko tjedana poslije Odbor javlja da treba podmiriti 1.300 forinti bečkoj ljevaonici Wagner za pozlaćenog bakrenog anđela.

Radovi na vrhu zvonika. Arhiva Retro Zadar

Dana 2. prosinca 1893. „pozlaćeni anđeo postavljen je na vrh kampanila i s visine šalje dobre želje glavnom gradu Zadru“. Kip teži preko 200 kg, visok je 1,65 m (bez kugle promjera 40 cm), izliven je u Beču, a koštao je 1.264 forinte s dopremom. Ukupna vrijednost radova procijenjena je na oko 39.000 forinti. Završni obračuni i pojedinosti oko zvona i opreme zaključeni su 1894.

Nekoliko je zanimljivih događaja vezano uz anđela na vrhu katedrale. Vrlo brzo nakon postavljanja udarila ga je munja te oštetila glavu anđela, a velika nesreća zbila se 1910. godine i to 25. siječnja oko 11 sati, kada ga je jako jugo oborilo, no nasreću, pao je samo na terasu zvonika pa nitko nije bio ozlijeđen. Pripisala se ova nesreća lošoj izradi postolja, koje je kišnica nagrizla te narušila čvrstoću. Anđelu su bila polomljena krila.

Arturo Battara je 1923. godine na anđelu napravio gimnastički stoj!

Glas arhitekta

Jackson je u pismu 1889. sažeo svoju ideju o stilu:

„Donji dio mi je poslužio kao motiv za novi dio; iako datira čak u 1480., djelo Valaressovo čuva romaničku maniru, koja u Dalmaciji prevladava… Meni se činilo ispravnim dovršiti zvonik u romaničkom stilu, gotovo nacionalnom stilu Dalmacije… Na vrhu sam dao trunak transalpinske umjetnosti… U ovom slučaju, međutim, želim izraziti činjenicu da je veliki zadarski zvonik dovršio jedan Englez!“

A kada je rad gotovo bio na kraju, uputio je i osobnu pohvalu voditelju gradnje:

„Vidjevši Vaš rad na zvoniku, ponovno podignutom u Zadru prema mom projektu, pišem Vam s radošću da izrazim svoje zadovoljstvo brižnim i inteligentnim načinom na koji ste izvršili dane Vam upute.
T. G. Jackson A.R.A.“

Dovršetak zvonika sv. Stošije nije bio tek arhitektonska nadogradnja, nego gradski projekt zajedništva: djelo ranog XV. stoljeća, ideja 1860-ih, volja Odbora iz 1889., genij Engleza Jacksona, zanatska vještina domaćih majstora i stotine malih i velikih darova Zadrana i prijatelja grada.