Kočija koja život znači - 62 sata vožnje od Dubrovnika do Zadra

Danas nam se putovanje do Zadra čini jednostavnim. Nekoliko sati vožnje, malo autoceste, malo mora na horizontu i već smo u gradu. Ali u 19. stoljeću dolazak u Zadar kočijom bio je pravi pothvat. Putovanje je zahtijevalo više od samog odlaska po putnu kartu. Nije to bilo putovanje koje se mjerilo samo kilometrima ili trajanjem vožnje. Bilo je nužno imati strpljenje, izdržljivost, dobre vremenske prilike, dobru cestu i snažne konje.

Od Dubrovnika do Zadra

Jedno takvo putovanje, zabilježeno oko 1845. godine, najbolje pokazuje koliko je Zadar tada bio daleko od Dubrovnika.

Poštanska kočija Zadar - Obrovac na Muraju u Zadru oko 1900.godine, Foto: Burato

Put je započinjao u Dubrovniku, a prva dionica vodila je prema Slanome. Već u tih prvih pet sati putnik je mogao naslutiti što ga čeka. Uske ceste na kojima su se rijetke dionice bez rupa i vododerina smatrale ugodnim iznenađenjem, spora vožnja i konji koji se naprežu na kamenitim usponima. Od Slanoga se nastavljalo prema Topolu, pa dalje prema Metkoviću, svaki put po još pet sati vožnje. Bilo je to dovoljno dugo da se čovjek ukoči, ogladni, ožedni i počne brojati koliko još ima do sljedeće postaje.

Od Metkovića se išlo prema Vrgorcu, još pet sati puta, a zatim je slijedila jedna od težih dionica od Vrgorca do Duara, današnjeg Zadvarja, koja je trajala gotovo 10 sati.

Od Zadvarja se nastavljalo prema Trilju i Splitu i još deset sati vožnje. Tek nakon toga put je nakratko postajao lakši: od Splita do Trogira trebalo je samo dva sata. Od Trogira preko Šibenika do Skradina slijedilo novih deset sati puta. Posljednja velika dionica, od Skradina preko Benkovca do Zadra, trajala je još osam sati.

Kad se sve zbroji, od Dubrovnika do Zadra trebalo je nevjerojatnih 62 sata same vožnje i to u najboljem slučaju, kada je put bio dobro organiziran i kada su se konji redovito mijenjali. Bez česte izmjene konja, isti se put mogao otegnuti na osam dana. Samo najspremniji, najizdržljiviji i najbolje organizirani putnici mogli su ga završiti za četiri dana gotovo neprekidnog putovanja.

Kočija najčešće nije bila onakva kakvu vidimo u filmovima. Bila je zatvorena, drvena i često neudobnog i skučenog prostora. U njoj se sjedilo satima, tijelo je poskakivalo na svakoj neravnini, a putnik je kroz prozor gledao krajolik koji se mijenjao vrlo sporo. Vremena za razmišljanje i razgovor sa suputnikom bilo je na pretek.

Na poštanskim postajama mijenjali su se konji, popravljala oprema, provjeravala prtljaga i čekalo da kočijaš procijeni može li se dalje. Svaka postaja bila je predah za sve. Za putnike, kočijaše, ali što je najvažnije – i konje! Ovisilo je sve o životinjama, cesti, vremenu, raspoloženju kočijaša, slobodnim mjestima i sreći.

Napokon Zadar

Zadar je u to vrijeme bio grad koji se počeo mijenjati. S jedne strane još uvijek grad zidina i burne prošlosti, a s druge grad koji se polako otvarao novom vremenu. Ceste prema gradu nisu bile prilagođene velikom prometu. Novine su se žalile da je ulaz kod Kopnenih vrata uzak i krivudav, toliko nezgodan da se dva vozila teško mogu mimoići.

Možemo samo zamisliti kočiju koja se nakon dugog puta iz Benkovca spušta prema Zadru. Umorni i žedni konji, blatni kotači, putnici koji se naginju prema prozoru i čekaju prvi pogled na zidine. Nakon dugih sati i dana provedenih na putu Zadar je bio olakšanje i spas.

A onda, odjednom, grad. Gradska vrata, bedemi, riva, kavane, hoteli, skladišta, luka i sve življi promet. Kakva je to samo promjena morala biti za ljude iz gradske okolice!

Ako je bio imućniji, putnik bi vjerojatno nastavljao prema hotelu ili nekom smještaju. Ako je bio trgovac, prema skladištima, carini ili luci. Ako je bio liječnik, činovnik ili vojnik, prema kući ili ustanovi u kojoj su ga očekivali. Kočija je u gradu bila i praktično sredstvo i znak ugleda. Njome su se vozili uglednici, liječnici, putnici, gosti i visoki državni predstavnici. Kada bi netko važan doplovio u Zadar, svečani put od obale prema namjesničkoj palači nije mogao biti pješice, nego upravo kočijom.

Kočije kod Kolone početkom 20.stoljeća, Arhiva RetroZadar

Godine 1872. najavljena je redovita kočijaška linija između Zadra i Benkovca. Vlasnik kočija i konja Antonio Mestrovich, zvani Bagnara, objavio je da od 4. travnja započinje redovitu vožnju svakog četvrtka i subote. Iz Zadra, pokraj crkve sv. Šime, za Benkovac se polazilo u sedam sati ujutro, a iz Benkovca za Zadar u četiri poslijepodne. Cijena jednog smjera iznosila je 1 forintu i 50 solda po osobi, a jednako toliko plaćao se i povratak. Djeca do 12 godina plaćala su pola cijene. Putnik je smio ponijeti prtljagu do 12 funti, dok se svaki višak posebno dogovarao i plaćao. U kočiji se nisu mogle voziti više od četiri osobe. Putovanje je tada bilo ograničeno, organizirano, skupo i ovisno o pravilima. U kočiju nije mogao ući tko god je htio i ponijeti što god je htio. Mjesto se plaćalo unaprijed, potvrda se predavala prije polaska, a svaka dodatna težina imala je svoju cijenu.

Kočija uz Kopnena vrata početkom 20.stoljeća, Arhiva Retro Zadar

Godinu dana kasnije, 1873., jedna potresna priča iz Benkovca pokazala je koliko je prijevoz mogao biti važan. Giovanni Marcovich (Ivan Marković), poslao je u Zadar hitan telegram rođaku Giuseppeu Giampieriju: njegova sestra Giovanna doživjela je, najvjerojatnije, moždani udar, i umirala je. Molio je da se hitno pošalje liječnik.
Satima je čekao odgovor. Kada ga je napokon dobio, poruka je glasila da liječnik ne može doći jer u Zadru nema prijevoznog sredstva. No kasnije se pokazalo da to vjerojatno nije bila istina. U Benkovac je istog dana stigla Bagnarina kočija, i to sa samo dvije osobe. Kočijaš je tvrdio da se kočije nisu ni ozbiljno tražile, a drugi su dodali da je tog jutra u Zadru ostao velik broj kočija.
Marković je bio zgrožen. U svom javnom priopćenju ogorčeno piše da Zadar ima više od deset liječnika i više od stotinu kočija. U njegovim riječima osjećala se nemoć čovjeka koji zna da pomoć postoji, ali ne stiže. Toga dana kočija je značila život i smrt.

Kočija uz Kopnena vrata 1881.godine, Arhiva Retro Zadar

Kočije su bile gradska svakodnevnica i bilo ih je na svakom slobodnom prostoru u gradu. Nosile su one i svoje opasnosti. Godine 1876. zabilježena je nesreća kod željeznog mosta koji je od ulice sv. Demetrija vodio prema rivi. Konj Giuseppea Xicovicha prolazio je uz zidine koje gledaju na staru rivu kada se iznenada uplašio. Uzde nisu bile dobro pričvršćene, pukle su, a konj je, ostavljen sam sebi, povukao kočiju prema rubu mosta.
Kočija je udarila u oslonac, koji je pao na ulicu ispod. Razjarena životinja potom je podigla prednje kotače i odbacila kočijaša preko ograde. Nesretni čovjek pao je na donju ulicu, udarivši glavom o prethodno srušeni kamen. Prebačen je u bolnicu i još dugo nije bio izvan životne opasnosti. Konj je uhvaćen tek kod Wagnerova vrta.
Novine su tada zapisale da ta nesreća treba poslužiti kao poučna lekcija kočijašima. I zaista, kočijaški posao tražio je mirnu ruku, dobru opremu, poznavanje životinja i stalni oprez. Jedna loše pričvršćena uzda, trzaj konja ili jedan krivi zavoj mogli su završiti tragedijom.

Zveckanje kotača po kamenu, zvuk potkova na pločama zadarskih ulica, povici kočijaša, prašina i uski prolazi stvarali su kulisu tadašnjeg Zadra. Na trgovima, kod hotela, u blizini luke, uz gradska vrata i prema predgrađima, kočija je bila ono što će kasnije postati automobil: prijevozno sredstvo, znak društvenog položaja, poslovna potreba i ponekad jedina veza sa svijetom izvan grada.

Putovati u Zadar kočijom značilo je stići polako. Trebalo je osjetiti svaki uspon, kamen, svaki sat kašnjenja i promjenu konja. Vremenske neprilike značile su odgodu i pauzu i po nekoliko dana.
I kad bi se na kraju puta pred putnikom otvorio grad Zadar, on više nije bio samo odredište. Zadar je bio nagrada.