Povijest zadarskih hotela
Razvoj hotelijerstva u Europi
Od početka 18. stoljeća pa sve do Prvog svjetskog rata Europa doživljava tihu promjenu u kulturi putovanja, a s njom i u načinu smještaja putnika. Početkom 18. stoljeća putuje se sporo i „po poslu”: trgovci, činovnici, vojska, hodočasnici i rijetki znatiželjnici oslanjaju se na gostionice, prenoćišta i privatne sobe. No već krajem 18. i početkom 19. stoljeća, s jačanjem građanskog sloja i rastom gradova, putovanje postaje sve češće i raznolikije: uz posao i administraciju pojavljuje se i putovanje radi kulture, obrazovanja i razonode, odnosno radi turizma. Sve traženije su uredne sobe, javni saloni, bolja usluga, pouzdanost i ugled, a novine i časopisi s početka 19. stoljeća pišu kritike i daju preporuke. Slično kao i danas, ugostitelji su se i tada trudili ponuditi što kvalitetniju uslugu kako bi se glas o baš njihovoj gostionici ili prenoćištu prenio što dalje i glasnije.
Prava revolucija dolazi u drugoj polovici 19. stoljeća. Željeznica i parobrodarstvo skraćuju udaljenosti, pojačava se ritam putovanja i pretvara gradove, luke i lječilišta u čvorove nove turističke ekonomije. Diljem Austro-Ugarske niču grand hoteli, banjska odredišta dobivaju raskošne smještaje, a jadranska obala, tadašnja „rivijera” Monarhije, ulazi u modu kao nezaobilazna destinacija za odmor i oporavak u blagoj mediteranskoj klimi. U tom razdoblju hotel više nije samo krevet za jednu noć, nego društvena pozornica: restoran, salon, vrt, glazba, ples, novine, preporuke i osjećaj prestiža.
U takvom europskom kontekstu treba promatrati i Zadar kao upravno središte, luku i činovnički grad sa stalnom cirkulacijom ljudi: službenika, vojnika i časnika, trgovaca, putnika, umjetnika i kasnije sve brojnijih turista. Uz to, dolazak cara Franje Josipa I. 1875. godine svakako ubrzava taj proces pa se ruše jugozapadni bedemi, uređuje nova riva i na njoj gradi niz velebnih građevina.
Zadar razvija vlastitu kartu smještaja: od skromnih prenoćišta i privatnih soba do hotela koji se spominju kao prepoznatljiva mjesta gradskog života. U arhivima smo pronašli najranije tekstove o smještaju u Zadru tek početkom 19. stoljeća. Bilo je tu malih prenoćišta, a kasnije i ozbiljnih hotela. U dalmatinskom gradskom tisku 19. stoljeća nalazimo nazive „albergo” – što je najčešće neutralan talijanski naziv za prenoćište s uslugom – dok „hotel” sve češće djeluje kao etiketa modernog, „europskog” i ambicioznijeg smještaja – iako se u praksi pojmovi često preklapaju.
Možemo samo pretpostaviti da je u Zadru bilo i više manjih prenoćišta, ali ona nisu ostala zabilježena ni kroz reklame ni kroz putopisne tekstove. U nastavku teksta proći ćemo sva ona o kojima smo pronašli pokoju riječ, saznali gdje su se nalazila i što su nudila. Za poneke lokale nismo bili sigurni jesu li osim hrane nudili i smještaj pa smo ih iz ove Priče o Zadru i izostavili. No krenimo redom.
Prvi zadarski hoteli
Najranije spominjani hoteli u Zadru su Alla Tre Corone i Alla Fenice, koji se spominju 1823. godine u jednom austrijskom časopisu.
No u oba nedostaje čistoće, udobnosti i dobre usluge, na koju su gosti navikli u njemačkim ili talijanskim hotelima. Unatoč tome, dobro znaju kako ispostaviti račun.
Više informacija o Alla Fenice ne pronalazimo, ali za Alla Tre Corone Giuseppe Sabalich kaže da se nalazio u Calle San Demetrio br. 125. Danas je to Ul. Biskupa Jurja Divnića. (https://maps.app.goo.gl/pHBi1Xwc4MgWaSba7)
Hotel Klingendrath
Ulicu Via del Castello, tj. njezin kraj kod crkve Gospe od Zdravlja, uvijek povezujemo s nikad prežaljenim Teatrom Verdi. No manje je poznato da se nasuprot njega nalazio tada poznati i hvaljeni Hotel Klingendrath. Otvorio ga je Gornjokorušanin Johan Klingendrath kada se nakon odsluženja vojne obveze nastanio u našem gradu. Prethodno je bio zaposlen kao dječak-konobar u staroj pivovari u Trstu, a kasnije novačen u pješačku pukovniju baruna Prohaske.
Neumornim je radom dogurao dotle da je nasuprot novoj kazališnoj zgradi osnovao hotel čiji bi novopodignuti, iznimno ukusno uređen salon, koji može primiti više od 200 osoba, mogao biti na ukras i svakom većem glavnom gradu.
Klingendrath nije bio samo hotel. Imao je i vlastiti restoran, pa su se ondje često priređivale velike nedjeljne zabave, večeri sa svirkom, predstave…
Sobe su vrlo pristojne, a salon, vrt i sobe za putnike uređeni su s doista pohvalnom urednošću.
Zanimljivo je, a Sabalich potvrđuje, da je oko 1890. Zadar imao tri ledane, a jedna se nalazila upravo u sklopu Klingendratha. Hotelski restoran vodio je tada poduzetni g. Antonio Custich zvan „Paghesan”, poznat kroz angažman u nizu zadarskih ugostiteljskih objekata. Klingendrath je imao i svoju dvoranu, u kojoj su se održavale predstave i gostovala razna kazališna društva. Bilo je to malo kulturno središte „preko puta Verdija”, kako su i pisale novine, jer mnogi nisu znali gdje se dvorana nalazi.
Oko 1893. hotel mijenja naziv u Pilsen i preuzima ga g. Caropresi. Moguće da je promjena imena imala veze s tada popularnom markom piva, jer se ondje hladni „Pilsen” mogao popiti za svega 20 soldi.
Nedugo nakon toga hotel i restoran trajno se zatvaraju (od 1899. godine lokal se ne spominje u vodičima), a mjesto postaje sjedište Društva Bersagliera i to do 1911. g., kada se ono seli u nove prostorije malo sjevernije na rivi. Prostor hotela kasnije dolazi u vlasništvo tvrtke Tolja.
U međuvremenu je 1906. godine dvoranu hotela preuredio Giovanni Battara i naziva ju Sala delle Varietá. Napravio je ozbiljan zahvat: uklonio je lukove koji su zaklanjali pogled, proširio pozornicu, veliku dvoranu popločao parketom i prostor pretvorio u mjesto izvrsno prikladno za filodramske predstave, društvene skupove, satove plesa, narodne plesove i kazališne izvedbe općenito. Dok u Teatru Verdi nije bilo predstava i nastupa na hrvatskom jeziku, u dvorani Battara to nije predstavljalo problem. Iako ta dvorana postoji i danas, njezina je namjena posve drukčija, a stanje, nažalost, daleko od idealnog. Ipak, njezinu nekadašnju ljepotu možemo naslutiti u zanimljivim, možda i originalnim ulaznim vratima. Mnogi je pamte kao dvoranu Battara.
Albergo Al Cappello
Hotel koji se spominje u Zadru sredinom 19. stoljeća je i Albergo Al Cappello, često odredište poznatih osoba, političara i namjesnika u našem gradu. Brojni su oglasi trgovaca i liječnika koji na svom proputovanju Dalmacijom odsjedaju u Al Cappellu i naručuju zainteresirane u svoju hotelsku sobu:
Budući da smo ovdje samo u prolazu i zadržavamo se svega tri dana, pozivamo cijenjenu javnost da nas počasti posjetom u hotelu „Al Cappello“, na 1. katu, soba br. 5, gdje će pronaći velik izbor muških odijela po iznenađujuće povoljnim cijenama. Po želji nam također možete povjeriti bilo kakvu narudžbu prema uzorcima, koje ćemo vam dati na uvid.
1875. godina, Il Nazionale.
Prvotno je hotel bio smješten u Calle dei Tintori (današnja Ul. knezova Šubića Bribirskih), ali se 1876. godine premješta u kuću vlasnice Elisabette Spade u Calle St. Catterina (danas popularna Kalelarga, odmah iza Gradske straže).
Blagovaonica u prizemlju lijepa je i prostrana, dostojna velikih gradova. Sjajno osvijetljena i ukusno uređena. Dva kata bit će namijenjena za smještaj. U sali će se posluživati piva i novine. Restoran je opskrbljen pivom iz renomirane pivovare iz Liesinga kod Beča i refoškom (istarska autohtona sorta crnog grožđa op.a.) iz Isole kod Trsta.
Godine 1886. lokal preuzima Lorenzo Massaria. Hotel tada ima talijansku i njemačku kuhinju, besprijekornu uslugu i vrlo umjerene cijene.
Zatim se 1889. godine u prostorima u kojima je bio i restoran Hotela Al Cappello otvara kavana Europa, koju smo zajedno s ostalim kavanama opisali u posebnoj Priči o Zadru.
Albergo alla Nave
U zadarskim novinama se 1882.godine spominje otvaranje hotela alla Nave vlasnika Manole. Nalazio se u Calle s. Demeterio (danas Ul. Nadbiskupa Mate Karamana) i vlasnik ističe da se nudi pansion (prehrana) i na raspolaganju su vrlo pristojne sobe, zasigurno najbolje koje grad može ponuditi, po cijenama kojima se ne treba bojati konkurencije, uz besprijekornu uslugu. Ranije je alla Nave bila trattorija i zvala se Alla Stella d’Oro.
Albergo alla Dalmata i Albergo All’Armonia
O Albergo alla Dalmata u Via del Teatro Vecchio ne znamo puno. Postojao je sigurno 1870-ih godina i vlasnik je bio Massimiliano Appolonio. U istoj se ulici spominje 1876. godine i Albergo All’Armonia.
Hotel Al Vapore
Kad se u Zadru u drugoj polovici 19. stoljeća promet počeo sve više vezati uz parobrode, logično je bilo da se uz pristanište pojavi i smještaj namijenjen putnicima. Upravo u tom kontekstu nastaje Hotel al Vapore (Kod parobroda), praktično smješten u ulici Piazza Marina, blizu pristaništa parobroda.
Najraniji trag koji imamo oglas je od 22. veljače 1878. o otvaranju hotela. Potpisuje ga Giuseppe Danielov, vlasnik i budući domaćin hotela. U oglasu naglašava lokaciju u neposrednoj blizini pristaništa, dobru opremljenost smještaja i kuhinje te ambiciju da hotelom osvoji i javnost i vojnu posadu, ali i putnike i strance. Danielov se poziva na dugogodišnje iskustvo u Splitu, gdje je, kako piše, imao čast služiti najboljem društvu. U Zadru se očito želio predstaviti kao provjeren ugostitelj s preporukom.
Samo nekoliko mjeseci poslije o hotelu se piše u novinama iz sasvim drugog razloga. Kasno navečer 14. listopada 1878. u 22:15 munja pogađa zvonik crkve sv. Krševana i potom „silazi” u dvorište hotela Al Vapore.
Munja kroz otvoren prozor ulazi u kuhinju u prizemlju, razbija stakla, lomi okvir, ostavlja trag na zidu, obilazi veliki dimnjak i izlazi na suprotni prozor te se gasi u dvorištu kod bunara.
Konobar je upravo večerao pokraj prozora kroz koji je munja ušla i ostao neozlijeđen. Neozlijeđeno je ostalo i desetak drugih osoba u kuhinji i u blizini, kao i nekoliko gostiju koji su sve promatrali iz susjedne prostorije.
Hotel Al Vapore se tada opisuje kao jedna od prvih zadarskih gostionica, a Danielov je proširio lokal na velike prostorije. Hotelom kasnije upravlja g. Böck.
Da je hotel bio i praktična točka u gradskom životu pokazuje nam jedna obavijest iz 1891. godine: u hotelu boravi izvjesni Elio Treves, specijalist za liječenje žuljeva, i prima ljude u ponedjeljak i utorak. Takve obavijesti česte su u Al Vaporeu, ali i u drugim hotelima u kojima su odsjedali putujući obrtnici i „specijalisti”. Hotel njima postaje privremeni ured, ambulanta ili mjesto sastanka.
Kada je dolazio u Zadar, u tom je hotelu odsjedao Antonio Bajamonti (splitski gradonačelnik od 1860. do 1880.g i vođa autonomaša u 19. stoljeću op.a.). S prozora hotela jedne se večeri obraćao zadarskoj gomili, koja je sva „drhtala od entuzijazma”. Strani novinari i putopisci često odsjedaju u hotelu Al Vapore i ocjenjuju ga ponajboljim hotelom u Zadru.
Jedan od najistaknutijih hrvatskih slikara s prijelaza 19. na 20. stoljeće, Vlaho Bukovac, odsjeo je 1884.godine u "Al Vapore". U svojoj autobiografiji "Moj život" se prisjetio i svog boravka u hotelu:
U Zadru me pričekao Marko Car odveo me u negdašnji izvrsni hotel »Al Vapore« gdje je bilo dobro jelo. Tu se sastajali svi naši otmeniji ljudi, a sve nas je pažljivo gostila mila gospodarica. Marko je bio stari njezin mušterija, pa je i mene dobro preporučio. Gospa Mandina samo je nas slušala. Mi smo bili vrhovni sudije i odlučivali, kako da se peče riba i koje vino da se služi u gostioni. Kako rekoh, sastajali bi se najdarovitiji ljudi, pa su neki od tih sada visoki činovnici, književnici, političari, zastupnici i što ti ja znam.
Za hotel Al Vapore koban je bio siječanj 1911. godine. Požar, koji je buknuo oko 3:30 ujutro, u trenu je progutao zdanje, a Zadar su probudila zvona Dobrovoljnog vatrogasnog društva.
Novine opisuju nemili događaj i pišu da je zgrada tada već bila „vrlo derutna”, iako je nekad bio najtraženiji hotel u Zadru, dobro održavan, s izvrsnom kuhinjom. Požar je krenuo iz prostorije na drugom katu, brzo zahvatio prvi i treći kat te krov, a plamen je osvijetlio cijelu Piazzetta Marinu te bacao žeravicu i prema trgovini Vlahov na križanju Piazze s ulicom Papuzzeri.
Iskre je vjetar nosio visoko, usred gustog dima, sve do zvonika Metropolitanske katedrale.
Vatrena je stihija na svom vrhuncu izgledala zastrašujuće i impresivno. U hotelu su bila samo dva stranca i vlasnici, koji su uspjeli pobjeći. Dvije osobe iz osoblja ostale su zarobljene na drugom katu jer je stubište gorjelo – njih su vatrogasci, riskirajući živote, uspjeli spasiti. Vatrogasci su tada već koristili hidrante gradskog vodovoda, koji su izvrsno funkcionirali i osigurali snažne mlazove vode, pa je požar izoliran i spriječeno je širenje na okolne kuće. Na terenu su bili i gradski dužnosnici i službe reda: vijećnici Luxardo i Rolli, državni odvjetnik Marcovineić, kapetan Ditrich, komunalna policija (Mayer), te stražari, žandari i vojnici. Reporter zaključuje da je akcija gašenja trajala do 9 ujutro i bila općenito „divljena i pohvaljena“. Hotel nakon ovog incidenta više nikada nije poslovao.
Hotel Al Vaporetto
U nekoliko novina pronašli smo oglas za Hotel Al Vaporetto vlasnice Giovanne Kadie. Hotel se nalazio u ulici sv. Dimitrija na kućnom broju 166-7, kasnije preimenovanu u Calle Angelo Diedo br. 9. (današnja ul. Nadbiskupa Mate Karamana). Prvi put se spominje krajem 19. stoljeća (Sabalich) i slično kao Al Vapore (a i sličnog naziva), koristi blizinu rive i pristaništa parobroda. Traje do 2. svjetskog rata, pa sudeći po trajanju vjerojatno posluje solidno, iako je za vrijeme Italije bio hotel četvrte kategorije. Krasile su ga izvrsna domaća kuhinja i veliki izbor domaćih vina! Hotel je imao kapacitet od 12 soba i 19 kreveta. Vojnici i grupe plaćali su posebne cijene.
Grand Hotel
Dok je Europa živjela u ritmu Belle Époque, i Zadar je hvatao korak s modernim vremenom. Među mjestima koja su gradu donijela novi sjaj posebno se istaknuo Grand Hotel, prvi zadarski hotel koji je, prema tadašnjim novinama, doista odgovarao standardu „pravog hotela” kakav se očekivao u većim europskim središtima.
Grand Hotel nalazio se na jednoj od najprestižnijih i najprometnijih točaka grada: na rimskom križanju decumanusa i carda, ondje gdje je pulsirala svakodnevica Zadra. To je bilo raskrižje na kojem je završavala Kalelarga i prelazila prema katedrali, a ulice su se tu presijecale u smjeru crkve sv. Marije i Porta Marine. Danas je na tom mjestu terasa café-bara Forum, ali krajem 19. stoljeća upravo je tu stajao hotel koji je trebao pokazati da Zadar može ponuditi smještaj „na visokoj razini”.
Hotel je otvoren u reprezentativnoj gradskoj palači koju je Zadar poznavao kao palaču Bonaldi, kuću s venecijanskim karakterom i dojmljivom kamenom fasadom, nekad obilježenom i starim natpisom „Sestriere del Duomo” ili „Četvrt katedrale”. U njoj je, sredinom ožujka 1890., započeo novi život prostora koji je ubrzo postao ponos građanske inicijative. Novine su naglašavale koliko je važna činjenica da je grad konačno dobio objekt koji može parirati hotelima u mnogo većim i „važnijim” gradovima.
La Domenica, ožujak 1890. godine:
Zahvaljujući ljubaznom dopuštenju, jučer smo posjetili novi Grand Hotel i moramo izjaviti da, iako smo očekivali da ćemo vidjeti pristojan prostor opremljen svime što je potrebno strancu, naša su očekivanja uvelike nadmašena i pronašli smo pravi hotel u najužem smislu te riječi, hotel koji bi se možda mogao poželjeti i u gradovima mnogo većim i važnijim od našeg.
Položaj je središnji, na samo nekoliko koraka od jedne i druge obale, na uglu raskrižja koje je uvijek vrlo živahno ujutro i navečer. Zgrada je impozantna, od klesanog kamena, s veličanstvenim stubištem koje vodi na tri vrlo prostrana kata s 40 lijepo raspoređenih soba. Kažemo četrdeset, ne uzimajući u obzir prostrane hodnike, rezervne prostorije, skladišta, toalete itd., koji su svi povezani gustom mrežom električnih žica, s onima rezerviranima za direktora i osoblje.
Sobe su veličanstvene po prostranosti i visini, pune zraka i svjetla, s uglačanim podovima, tepisima posvuda, a namještaj je veličanstven po ukusu i bogatstvu, ukratko, sve što se danas zahtijeva od civilizacije i napretka.
Istina, naš pregled nije bio potpun jer još nije sve bilo u potpunosti uređeno, stoga si zadržavamo pravo drugom prilikom pružiti detaljniji i precizniji opis ovog veličanstvenog prostora, koji će Zadru biti na ponos i ukras.
Ali ne smijemo i ne možemo odgoditi zasluženu pohvalu onoj gospodi koja su pokrenula te željeznom voljom i upornošću ostvarila u tako kratkom vremenu nimalo lak pothvat, preuzimajući ogromne troškove, beskrajne neugodnosti i mnoge sitne bijede naše zemlje! Ovim hvalevrijednim pothvatom izbrisana je velika sramota koja je poput mora pritiskala savjest građana ove stare prijestolnice Dalmacije, i evo kako se zahvaljujući građanskoj inicijativi, zahvaljujući udruženim snagama, čak i u malim centrima mogu činiti čuda. Neka primjer pouči!
U prizemlju je planiran i restoran koji je trebao biti neizostavan dio ponude, s ambicijom da zadovolji goste talijanskom i njemačkom kuhinjom. Čak su i detalji fasade ostali zabilježeni: na uglu zgrade isticao se željezni natpis sa zlatnim slovima „Grand Hotel”, ispod kojeg je visjela velika svjetiljka s crvenim staklima. Javnost je hotel pratila s velikim zanimanjem, toliko da su novine redovito bilježile tko u hotelu boravi i odakle dolazi.
Grand Hotel, međutim, nije bio samo mjesto za noćenje. Bio je i prostor društvenog života, noviteta i događanja. Već 12. lipnja 1890. u hotelu je predstavljen Edisonov fonograf, a nekoliko godina poslije odigrao se i trenutak koji se s razlogom pamti kao jedna od prekretnica zadarske kulturne povijesti: u salonu Grand Hotela 30. siječnja 1897. u 17 sati prvi put su prikazane „pokretne slike”, samo trinaest mjeseci nakon pariške premijere. Program je bio kratak, ali efekt je bio ogroman: publika, koja dotad nije ni vidjela željeznicu, navodno se trgnula u strahu da lokomotiva „izlijeće iz ekrana”.
Hotel se stalno dotjerivao i prilagođavao gostima. Već nakon otprilike godinu dana dvorište je natkriveno staklom, a prostor je dodatno uređen biljkama i dekoracijama, sve s ciljem da se ponuda drži na razini očekivanja vremena koje je vjerovalo u napredak, komfor i estetiku.
Kasnije je Grand Hotel mijenjao lice i ime: 1933. postaje Hotel San Marco i ne uživa veliki ugled. Bio je to tada hotel treće kategorije. Sudbina mu je bila teška i tipična za mnoge simbole starog Zadra. U Drugom svjetskom ratu zgrada je potpuno uništena u savezničkim bombardiranjima. Godine 1950. preostali kameni blokovi bili su demontirani, numerirani i odloženi s idejom ponovne gradnje na obližnjoj lokaciji, ali su s vremenom nestajali, a s njima valjda i ideja ponovne izgradnje.
Palača nikada nije obnovljena.
Hotel Bristol
Dana 22. ožujka 1902. Zadar je dobio hotel, a njegovo otvorenje suvremenici odmah prepoznaju kao važan gradski događaj: otvoren je Hotel Bristol, u vlasništvu Ugarsko-hrvatskog parobrodarskog društva (Ungaro-Croata). U izvještajima se otvorenje opisuje kao potez koji može „dobro pokrenuti uvoz stranaca” – gostiju koji traže blagu klimu, more i zadarski povjetarac, ali i smještaj dostojan „velikog europskog grada”.
Otvorenje hotela svečano je obilježeno. Iz Rijeke su doputovali predstavnici uprave društva Ungaro-Croata (ravnatelj i upravitelji), a uvečer su pristizali uzvanici: gradski čelnici, predstavnici vlasti, ugledni građani, zastupnici i gosti. Svi su jednoglasno bili impresionirani uređenjem novog hotela.
U kavani je tada organizirano čašćenje uz hladna jela i šampanjac, a izvjestitelji spominju i zdravice te želje da hotel ispuni očekivanja – ne samo kao poslovni pothvat, nego i kao poticaj da se Zadar snažnije uključi u tada moderne tokove putovanja i boravka na Jadranu.
Bristol se smjestio na tadašnjoj novoj obali (Nova riva), u novoizgrađenoj palači grofa Allfonsa Borellija. Položaj je izniman: iz kavane i hotelskih prozora otvara se panorama prema Zadarskom kanalu, jedna od najljepših na Jadranu. U vanjskom prostoru ispred objekta bio je ograđeni dio, koji se planirao urediti kao vrt, uz veliku tendu i lučne svjetiljke, a prostor je trebao biti ukrašen palmama.
U prizemlju su se nalazili kavana i gostionica/restoran, uređeni tako da djeluju reprezentativno i „gradski”. Prostorije su visoke i prostrane, uz veliki dojam čistoće i urednosti, moderne detalje i izniman komfor. Hotel je imao brojne novine, biljare, velika zrcala, te šank i stolove s pločama od crnog mramora. Kuhinja i usluga bile su vrhunske i sposobne „zadovoljiti i najistančanije zahtjeve”, ali istodobno dostupne i gostima skromnijeg budžeta. U pivnici se točilo pilsensko pivo.
Bristol je imao 44 sobe, raspoređene uz široke hodnike, a to je bio znak hotela prvog reda. Posebno su tražene sunčane sobe s pogledom na jugozapad jer s njihovih balkona puca pogled na rivu i Zadarski kanal. Namještaj je od brestovine u stilu secesije, elegantan, moderan i čvrst, uz fotelje, sofe, deke i tepihe koji stvaraju dojam ugleda. Madraci, posteljina, porculan i oprema potpuno su novi, a u sobama su i peći te razvodi za električnu rasvjetu i zvona. Hotel ima i vodovodnu infrastrukturu za kupaonice, čišćenje i toalete „najmodernijeg sustava”.
Važno je i to da Bristol nije bio „jednoličan”: osim soba višeg cjenovnog ranga, navode se i one za skromnije zahtjeve, a za trgovačke putnike spominju se povoljnije cijene.
Za vrijeme talijanske vlasti u Zadru, 1937. godine, hotelu je promijenjeno ime u Excelsior, a vlasnik postaje poduzetnik Antonio Zerauschek. Vodiči tada svrstavaju hotel u rang treće kategorije. U Drugom svjetskom ratu zgrada je pretrpjela manja oštećenja, pa je obnovljena i nastavila svoju hotelsku funkciju kao „Hotel Zagreb“. U njemu je tijekom posjeta Zadru, u svibnju 1964. godine, boravio i slavni redatelj Alfred Hitchcock. Promatrajući zalazak Sunca s prozora sobe 204, zapisao je:
Zalazak Sunca u Zadru najljepši je na svijetu i neusporedivo ljepši od onog u Key Westu na Floridi.
Hôtel de la Ville
U lipnju 1911. godine Zadar je dobio još jedan moderan gradski hotel – Hôtel de la Ville, smješten u uglednoj zgradi u Ulici Angelo Diedo (današnja Poljana Natka Nodila), s pogledom na zadarske zidine. U vijesti o otvaranju naglašava se kako su adaptacija i restauracija zgrade bili vrlo skupi, no rezultat je hotel koji ponosno predstavlja grad kao „lijep i moderan”.
Naglasili su tada da su sobe brojne, sunčane i prozračne, a pritom elegantno i pedantno namještene. Posebni adut prekrasna je panorama luke, „sve do Brodarice i Cererije”.
U prizemlju je uz hotel otvoren i vrlo elegantan restoran s prostranom salom, zamišljen kao mjesto koje jednako može služiti gostima hotela i gradu. Kuhinja je opisana kao talijanska, uz napomenu da su vina izvrsna, pivo odlično, a cijene vrlo umjerene – kombinacija kvalitete i pristupačnosti koja je očito bila važan adut u tadašnjoj konkurenciji.
Hôtel de la Ville bio je u vlasništvu i pod upravom gospodina Antonia de Vidovicha, za kojeg se ističe da hotel vodi marljivo, s namjerom da „zadovolji sve zahtjeve putnika i posjetitelja”. Hotel kasnije preuzima Lodovico Bregant.
Albergo Roma
Na Rivi Derna, današnjoj Liburnskoj obali, 1939. godine otvoren je novi Albergo Roma, hotel druge kategorije i kapaciteta čak 150 kreveta. Kao vlasnik hotela navodi se Zadarska hotelijerska industrija S.A. i g. Enrico Predolin.
Hotelski prospekt ističe lokaciju „na obali Derna, na pristaništu svih parobroda i hidroaviona“, uz „prekrasan pogled na luku i kupališta“. Roma se predstavlja kao hotel koji pruža „svaki komfor“, a nabraja se i tada vrlo moderan standard: topla i hladna tekuća voda, centralno grijanje, telefon u svim sobama (gradski telefon br. 298), sobe s kupatilom i bez te dizalo. U ljetnoj sezoni spominje se i „roof-garden” na krovu, uz orkestar i ples.
U cjeniku stoji da je cijena sobe (bez posluge i pristojbe) 12 lira, uz napomenu da se od 30. rujna do 1. svibnja ne naplaćuje boravišna pristojba. Grupe i trgovački predstavnici imali su poseban popust, a navode se i olakšice za duže boravke. Nakon 2. svjetskog rata mijenja naziv u Hotel Beograd.
Hotel Zerauschek
Na mjestu nekadašnjeg samostana sv. Katarine dana 14. studenog 1891. otvorena je kultna kavana Central, koju smo opisali u posebnoj Priči o Zadru. Vlasništvo nad kavanom preuzima poduzetnik Antonio Zerauschek i 1937. – 1938. godine na njenom mjestu gradi novu zgradu, koja postaje Hotel Zerauschek, a projektirao ju je Umberto Nordio. Zadržana je osnovna namjena, ali je prostor osuvremenjen i prilagođen standardima vremena, upravo u razdoblju kada Zadar 1930-ih želi djelovati „veće” i suvremenije.
U prizemlju je prostor bio podijeljen na kavanski dio, ulaz u hotel i restoran. Unutrašnjost se također preoblikovala: nekadašnja velika plesna dvorana na prvom katu pretvorena je u sobe, ali su ostale i tri manje sale koje su se mogle spajati za potrebe većeg prostora i hotelskog restorana. Na višim katovima dominirale su manje sobe, a na svakom katu planirane su i poneke veće – među njima i po jedna s vlastitom kupaonicom, svojevrsni „mali apartmani”.
O njegovu poslovanju nemamo informacija jer se hotel nikada nije pojavljivao u vodičima i reklamama.
Nordijeva zgrada dala je Širokoj ulici novi, snažniji profil, modernu formu. Pročelje je obloženo kamenom kako bi se zgrada ipak uklopila u teksturu povijesne jezgre. Danas je to jedan od najprepoznatljivijih primjera zadarske međuratne modernizacije. Na bočnoj strani nove zgrade postavljen je reljef „Esaltazione del Lavoro” (Veličanje rada) kipara Cescoa Stecce, koji stoji i danas, a mnogi ga zbog tipične tematike pogrešno povezuju s poslijeratnom obnovom.
Ostali smještaji i pansioni
Osim navedenih hotela, pronalazimo i reklame za manje pansione i skromnije smještaje. Takav je, primjerice, Restaurant Alla Posta u kući Perlini na Novoj rivi, koji je, kako bilježi jedan putopisac, još početkom 20. stoljeća uz hranu nudio i krevete za noćenje. Imao je Zadar i lokande (talijanski naziv za gostionicu/krčmu s prenoćištem, nešto između obične gostionice i manjeg hotela). Za vrijeme Italije postojala je Locanda Giovanni Pontelli, a nalazila se u calle s. Domenico (današnja ul. Špire Brusine).
U Calle S. Demeterio na broju 174 (danas Ul. Biskupa Jurja Divnića, na mjestu caffe bara) postojala je trattoria Alla citta di Trieste vlasnika Francesca Girolama Giurgia. Nudila je domaću talijansku kuhinju, kao i domaću njemačku i francusku kuhinju, po vrlo povoljnim cijenama. 1895.godine je iznajmljivala sobe cijene od 60 soldi naviše, s potpuno novim namještajem. Jedan oglas kaže da s dolaskom tople sezone sobe će biti potpuno obnovljene i imat će električnu rasvjetu.
Touring Club Italiano izdaje vodič za boravišna i lječilišna mjesta Italije (1933.), a u poglavlju o Zadru navodi nekoliko tadašnjih mogućnosti smještaja, kao primjerice već spomenuti Albergo Al Vaporetto i Hotel Bristol.
U samom gradu spominje se i pansion treće kategorije Alla Pace u calle L. Ziliotto (današnja ul. Braće Vranjana), s deset soba i petnaest kreveta, gdje je cjelogodišnji pansion iznosio 20 lira. Posebno se ističu smještaji uz kupališta u predjelu Brodarice (Barcagno) na Rivieri di Maistro: Pensione Adria (deset soba, dvadeset kreveta, s kupelji i vrtom, po cijeni od 20 do 22 lire) te Pensione Ida (sedam soba i osamnaest kreveta, s kupelji, garažom i vrtom, po cijeni od 22 lire). Za Pensione Adria vodič napominje i vlastito morsko kupalište, uz dodatnu naplatu od 0,50 lira po osobi. Na kraju se dodaje kako je u gradu bilo moguće unajmiti apartmane, a u okolici vile i kućice za odmor, pri čemu su se uvjeti dogovarali na licu mjesta, dok je boravišna pristojba iznosila 5 % na cijenu najma.
Vrlo je vjerojatno da je u Zadru postojao veći broj sličnih manjih prenoćišta i obiteljskih pansiona, osobito oko rive, pristaništa i glavnih gradskih ulica. No takvi su objekti često radili tiše, bez većih oglasa i ambicija, pa nisu uvijek ostavili trag u dnevnim novinama, adresarima ili putničkim vodičima.
Hoteli kao simbol razvoja grada
Iako je Dalmacija slovila kao prilično nerazvijeni dio Monarhije, 19. stoljeće donosi značajne promjene u gospodarskoj snazi Zadra koji je pratio europske trendove na tada najbolji mogući način. Od najjednostavnijih prenoćišta pa do Grand Hotela i smještaja sa 150 kreveta, Zadar je polako gradio i svoju turističku ponudu. Danas se samo možemo sjećati tih trenutaka, koji su zapravo bili temelji današnjeg suvremenog Zadra, grada koji je unatoč svim nedaćama i burnoj povijesti uvijek iznova nalazio način da se obnovi, prilagodi i okrene budućnosti zadržavajući pritom svoj izvorni identitet. Identitet koji je nužno poznavati kako bismo razumjeli grad kakav danas imamo pred sobom i kako bismo znali prepoznati vrijednost onih detalja koji su ga oblikovali: ulica, palača, trgova i što je najvažnije - ljudi.
- 1. Grand Hotel - Retro Zadar. Dostupno na: https://www.retrozadar.com/posts/grand-hotel (pristupljeno 11. 2. 2026.).
- 2. Časopis Il Dalmata. DIKAZ digitalni repozitoriji Znanstvene knjižnice Sveučilišta u Zadru.
- 3. Časopis Narodni list. DIKAZ digitalni repozitoriji Znanstvene knjižnice Sveučilišta u Zadru.
- 4. Časopis Il Littorio Dalmatico Znanstvena knjižnice Sveučilišta u Zadru.
- 5. Časopis Giornale di Dalmazia. Znanstvena knjižnica Sveučilišta u Zadru.
- 6. Gastone Coen, Caffé e osterie della vecchia Dalmazia, Roma, Societa Dalmata di Storia, 2002.
- 7. Sabalich, Giuseppe. Guida Archeologica Di Zara. 1897. Internet Archive, https://archive.org/.
- 8. Coen, G. C'era una volta una ducal città. Comunità degli Italiani di Zara, Zadar. 2008.
- 9. Stagličić Marija, Nova riva u Zadru : imaginarna slika proslosti, Zadar : Sveuciliste, 2022
- 10. Guida generale di Trieste e commerciale della Venezia Giulia, Fiume, Sebenico, Zara. 1921 - 1941. Internet Archive, https://archive.org/.
- 11. Gazzetta Ufficiale del Regno d’Italia, broj od 10. 2. 1940. (digitalizirano izdanje), Archive.org (pristupljeno 3. 2. 2026.).
- 12. Bukovac, Vlaho. Moj život. Digitalno izdanje / mrežna objava, MIGK – bukovac.migk.hr (pristupljeno 11. 2. 2026.).