Zadarske arene i amfiteatri - povijest improviziranih kazališta

Potkraj 19. stoljeća, nerjetko se mogle vidjeti mnoštvo ljudi na Novoj rivi . Pred improviziranim blagajnama su se tiskale cijele obitelji, mornari, činovnici, vojnici, gospoda u odijelima, žene u ljetnim haljinama, turisti u prolazu... Svi su jedva čekali da se podigne zastor i započne predstava Za trideset solda dobivala se ulaznica, a nekad čak i stolica. Na pozornici se jedne večeri gledao Goldonijev repertoar, druge Donizettijev, treće su nastupali konji, akrobati i snagatori, a zatim možda lutke, voštane figure, labirint zrcala i čudesne žive slike novoga izuma zvanog kinematograf.

To nisu bila velika kazališta u svojim velebnim zgradama. Zadrani su ih jednostavno zvali arenama ili amfiteatrima. Privremenim, uglavnom drvenim, prostorima podignutima na slobodnim površinama, u dvorištima i vrtovima. Imala su parter, pozornicu i kulise, neka i lože ili galerije, orkestar, rasvjetu, “kavanu” te veliko platno ili šator koji je publiku štitio od vremenskih neprilika.

Život na gradskom trgu krajem 19. stoljeća. Foto: Josef Wlha

Iako su postojale relativno kratko, imale su veliku važnost u javnom životu Zadra. U razdoblju od sedamdesetih godina 19. stoljeća do početka 20. stoljeća grad je dobio četiri takva prostora: Manzinov amfiteatar, Arenu Ceolin odnosno Arenu Nuovu, Arenu u Ulici de’ Turchi, poslije nazivanu Arena di Zara ili Arena Vitaliani (prema vlasniku) te novu improviziranu Arenu Vitaliani iz 1904. godine na Staroj rivi. Grad je ljeti ostajao bez dovoljno zabave pa su arene bile izvanredno i od strane zadrana, dobro primljeno rješenje.

Zašto su Zadru trebale arene

Zadar je imao uređena kazališta. Teatro Nobile djelovao je do 1882. godine, a Teatro Nuovo (od 1901.godine se naziva Teatro Verdi), otvoren 1865. godine, bio je glavna stanica gostujućih opernih i dramskih družina. Ipak, velika kazališta nisu rješavala sve potrebe grada.

Kazališna sezona uglavnom je pripadala hladnijem dijelu godine. Ljeti bi zatvorene dvorane bile vruće, skupe za održavanje i često prazne, dok su se putujući glumci, pjevači, cirkusanti i zabavljači upravo tada kretali Jadranom tražeći angažman. Jedan zadarski novinar 1880. godine je izravno objasnio ekonomsku logiku arene:

Bila je „vruća sezona”, kazališta su posvuda šutjela, a umjetnici su ostajali bez posla, pa je spretna uprava tijekom tih mjeseci mogla angažirati dobre izvođače.

Arene su bile jeftinije, opuštenije i prilagodljivije od pravoga kazališta. U njima se nije morala izvoditi samo drama ili opera. Isti prostor mogao se u nekoliko dana pretvoriti iz kazališta u cirkus, iz cirkusa u lutkarsku pozornicu, a potom u izložbu neobičnosti ili dvoranu za prve filmske projekcije. Niska cijena ulaznice privlačila je publiku koja možda nije mogla redovito posjećivati Teatro Nuovo. Novine su često isticale „pučke cijene”, a godine 1880. trideset solda bilo je dovoljno za čitavu večer proze, pjesme, glazbe i plesa.

Zadar oko 1890. godine na razglednici. Arhiva: Retro Zadar

U arenu se dolazilo vidjeti predstavu, ali i biti viđen. Novinski opisi više puta govore o publici publici. O dječjem smijehu, šeširima i haljinama, dosjetkama iz partera, pljesku, negodovanju i gužvi. U areni se mogao vidjeti cijeli grad. Kao jeftini i popularni prostori, okupljale su širu i raznolikiju publiku od zatvorenih društvenih krugova okupljanih u Teatro Nuovo ili Plemićkom kazalištu.

Manzinov amfiteatar: prvo veliko ljetno kazalište na Novoj rivi

Najstariji pouzdani trag o arenama vodi na Novu rivu, tada tek izgrađenu zadarsku obalu. Dana 7. kolovoza 1878. novine su javile da je pri kraju gradnja nove Arene, čvrsto sagrađene i zaštićene od vjetra, u kojoj je uskoro trebala nastupiti dramska družina Boldrini–Senatori. Manzinova se arena nalazila ondje gdje je poslije podignuta palača Manfreda Borellija na Novoj rivi, nama poznatiji Hotel Bristol.

Prostor na Novoj rivi gdje se nalazila Arena Manzin. Arhiva: Retro Zadar

U svibnju 1879. objavljeno je da je Manzin potpuno dovršio privremeni amfiteatar na Rivi Franje Josipa i angažirao poznatu družinu Lavaggi, koja je ranije nastupala I u rimskom Teatru Valle. Zadarska je arena već bila dio jadranske i talijanske mreže putujućih družina i ljetnih angažmana.

Reklamni plakati za predstave u Areni Manzin. Znanstvena knjižnica Sveučilišta u Zadru

Manzinov prostor u novinama se naziva i polukružno kazalište. Ondje je zadarsko tjelovježbeno društvo priredilo dobrotvornu predstavu za stradale stanovnike Polače. Kazalište je bilo prepuno „najotmenijeg općinstva”, ukrašeno grbovima Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, a mladi su članovi pod vodstvom kneza Umberta Borellija izvodili vježbe na spravama, sa sabljama i štapovima. Prikupljeno je oko 400 forinti, od čega je polovica bila namijenjena pomoći Polači.

U proljeće 1880. u njoj je nastupala konjička skupina Carla Depaolija. Novinar je nakon treće predstave pohvalio brojnost i organiziranost družine, deset dobro dresiranih konja, pristojne kostime, dobru rasvjetu i, što je u zadarskoj buri i promjenjivom proljeću bilo presudno, zaštitu prostora od vremenskih neprilika. Dnevne nedjeljne predstave bile su osobito omiljene među obiteljima. Jedan zapis govori o djeci koja se glasno smiju i plješću, dok ih zaklon štiti od sunca, kiše i vjetra.

U lipnju i srpnju iste godine u amfiteatar je stigla operetna i plesna družina umjetnika Cionija i Navarina. Program je bio sastavljen tako da zadovolji sve ukuse: proza, pjevanje, glazba i ples. Orkestrom je ravnao zadarski maestro Zink, uz glazbenike Gradske glazbe. Scenografija je bila pristojna, rasvjeta dobra, kava izvrsna! Jedino je šteta da nema cigara. Na pozornici su se izmjenjivali plesači Giovanni Oro i Anaide Viganò, mimovi Isabella De Angelo i Cesare Baldi, komični glumac Enrico Alberghetti, glumice Cecilia Codognola i Amelia Alberghetti te Zenobio Navarino, koji je svirao okarinu odjeven u napuljsku nošnju.

U kolovozu su najavljene drvene lutke Leonea Riccardinija. U nekoliko mjeseci ista je arena tako ugostila tjelovježbu, konjički cirkus, operetu, ples, komediju, koncert i lutke.

Dana 16. srpnja 1881. u Zadru je osnovano Društvo za gimnastiku i mačevanje. Članovi su redovito vježbali u Areni Manzin. Manzinova arena bila je pravi višenamjenski društveni prostor, istodobno kazalište, cirkus, sastajalište i sportska dvorana.

Nakon 1882. Godine Arena Manzin se više nije spominjala u arhivima I novinskim člancima.

Potrebu za ljetnom arenom dobro opisuje dopis iz Zadra objavljen u listu La Bilancia 1890. godine. Autor se žali da su nekadašnja dnevna, odnosno ljetna kazališta nestala zbog novih građevinskih zahvata, pa su Zadranima tijekom vrućih večeri, osim povremenih koncerata Gradske glazbe, preostali tek dosada i „zijevanje“. Grad je dobivao nove kavane i reprezentativni Grand Hôtel, ali mu je i dalje nedostajalo otvoreno kazalište u kojemu bi građani mogli pronaći primjerenu ljetnu razonodu. Kao pogodno mjesto spominjao se prostor u blizini Novoga kazališta, a dobra dramska ili konjička družina, tvrdio je autor, ondje bi mogla ostvariti izvrstan posao. Nedostajao je samo poduzetnik spreman staru ideju pretvoriti u djelo.

Arena Ceolin: opere, lutke i pune tribine

Godine 1890. novine najavljuju početak rada nove arene Ceolin na Novoj rivi i nastup milanske družine G. Viscardija. Program je uključivao prozu, pjesmu, ples, vodvilje i komedije. Sljedećeg proljeća isti se prostor pojavljuje pod imenima nova arena, Arena Riva Nuova i Arena Nuova. Marco Ceolin je svoju vrlo prostranu arenu otvorio na prostoru na kojem je poslije podignut ženski internat, odnosno Licej sv. Dimitrija.

Reklama Arene Ceolin iz 1891. godine. u časopisu Il Piccolo di Trieste. Arhiva: Retro Zadar

Vlasnici su ubrzo proširili i ojačali svoj prostor te mu dodali udobnu pozornicu. Time je prvotno kružni ili polukružni prostor, prikladan za akrobate i konje, postao pravo višenamjensko ljetno kazalište. Reklama iz Gazzette di Venezia kaže da je arena mogla primiti 3000 gledatelja! Ceolin je bio trgovac drvenom građom i građevinskim materijalom, što objašnjava kako je mogao raspolagati materijalom, sredstvima I znanjem potrebnima za izgradnju velike drvene arene.

Južni dio rive i arena Ceolin na fotografiji Huberta Vaffiera iz 1892. godine. Arhiva: Retro Zadar

U travnju 1891. u njemu je nastupalo lutkarsko kazalište Ventura, s raskošnim scenografijama, plesačima i mehanizmima. Novinar je trebao pisati o lutkama, ali mu je pozornost ponovno privukao parter i mnoštvo muškaraca, žena, dječaka i djevojčica. Mališani koji se boje zlikovaca, prepoznaju Arlecchina ispod krinke, pitaju hoće li se princ oženiti lijepo odjevenom damom ili kroz plač dozivaju majku.

Kazališni zastor Plemićkog kazališta (Teatro nobile) prikazivao je kružni rimski hram korintskoga reda, a bio je vrlo fino izvedeno djelo dekorativnoga slikarstva i perspektive. Nakon potpunoga zatvaranja Kazališta 1882. godine koristio se i u Areni Ceolin, sve dok nije izgorio u požaru skladišta materijala braće Ceolin kod vrata sv. Roka.

Plakat za predstavu u areni Ceolin - Riva Nuova. Izvor: DIKAZ

U lipnju 1891. u Areni Ceolin je priređena beneficija za poznatog zadarskog glumca Antonija Papadopolija, veterana goldonijevskog repertoara. Na pozornici su se izvodili Rossinijev Seviljski brijač, Donizettijeva Kći pukovnije, Don Pasquale i Ljubavni napitak. Nastupali su Carlotta Feliciani, Aurelia Ibles, Ines Del Frate, Gennaro Gagliardi, Francesco Daddi, Mastrobuono, Borelli i omiljeni komičar Galletti-Gianoli, a orkestrom je ravnao Guerrieri Fulgonzi.

Beneficije su bile važan dio tadašnjega kazališnog svijeta. Pojedina večer posvećivala se određenom glumcu ili pjevaču, a publika bi izvođaču donosila bukete i darove. Godine 1892. Arena Ceolin bila je toliko puna na beneficiji Ferruccija Beninija da je gužva počela dva sata prije predstave, a u pola devet bilo je zauzeto baš svako mjesto. Kroničar je dvoranu pretvorio u zvjezdano nebo. Gospođe i djevojke u svježim, pretežno bijelim toaletama, sa šeširima svih oblika, bile su „konstelacija” zvijezda prvoga reda. Drugom je prigodom Arena bila svečano ukrašena i osvijetljena poput dana u čast dolaska mornaričke eskadre, dok je družina izvodila Goldonijevu La bona mare.

Poduzeće je preuzeo 1891. godine Francesco Paparella a 1893. Novine izvještavaju o zatvaranju arene I njenom uklanjanju sa rive uz velike troškove.

Arena u Ulici de’ Turchi: ljetno okupljalište cijeloga grada

Nova velika arena otvorena je 1896. u Ulici de’ Turchi, tadašnjoj Ulici Turaka (danas ul. Zore dalmatinske). Nalazila se na području prostranog vrta kuće Danieli–Pellegrini, na prostoru koji danas zauzima zgrada suda. U novinama se u početku naziva Arena u Ulici de’ Turchi, zatim Arena di Zara, a drugi izvori za predstave na istoj lokaciji koriste i ime Arena Vitaliani. Moguće je da su se nazivi mijenjali s vlasnikom ili upraviteljem, dok je publika jednostavno govorila „Arena”. Vrt je imao dimenzije 29 metara dužine I 15 metara širine a u arenu se ulazilo kroz dvoršte kuće Danieli-Pellegrini. Arena je mogla primiti 800 gledatelja!

Vrt Kuće Danieli-Pellegrini u kojem se nalazila Arena Vitaliani. Arhiva: Retro Zadar

Otvorila ju je dramska družina Brunorini–Sainati. Već nakon petnaest predstava novine su je opisivale kao buduće omiljeno ljetno okupljalište građana. Dograđivane su udobne galerije, a nepromočivi šator trebao je omogućiti predstave i po lošem vremenu. Izvodile su se moderne drame poput Caputijeva Satane i Lopezove Noći, farse i lakrdije, a među glumcima su se isticali Antonio Brunorini, Esterina i Alfredo Sainati, De Witten, Mancinelli i Ceraso.

Na toj je pozornici izvedena i Merisette zadarskog pisca Giuseppea Sabalicha. Komad je dobro primljen, iako je novinski kritičar smatrao da je njegov vrlo naglašeni realizam bio težak za „nježniji dio publike”. Sabalich će s arenom ostati snažno povezan: njegov monolog La bela Nene, napisan za slavnu venecijansku glumicu Lauru Zanon Paladini, prvi je put izveden u Zadru 23. kolovoza 1897. Znanstvena knjižnica Sveučilišta u Zadru čuva plakat za ovu predstavu.

Plakati za predstave u Arena di Zara (Arena Vitaliani). Izvor: DIKAZ

Nakon dramske družine stigao je konjički cirkus Zavatta. Pod vodstvom Riccarda Zavatte nastupali su jahači, gimnastičari, akrobati i djeca iz obitelji Zavatta. Posebna je zvijezda bio snagator Michele Mayer. Novine su objavile njegov portret dok izvodi jednu od najtežih točaka: podiže čitav orkestar, odnosno dvadeset ljudi. Nakon Zavatte nastupila je družina Corazza s popularnim komičarom koji je publiku nasmijavao već samim izlaskom na pozornicu.

Godine 1897. Arena je obnovljena. Pozornica je bila prostrana, prostor pokriven šatorom, a uvedena je i električna rasvjeta. Pušenje i paljenje šibica bilo je zabranjeno, a pri ruci su bili vatrogasci i pumpe. Unatoč tome, vlast je zabranila pristup galerijama.

Ta je zabrana izazvala dugotrajnu novinsku polemiku. Uprava i novinari tvrdili su da su galerije čvrste i udobne, da električna rasvjeta smanjuje opasnost otvorenog plamena te da su protupožarne mjere dovoljne. Vlasti su, čini se, bile osobito oprezne nakon katastrofalnog požara dobrotvornog bazara u Parizu 1897. godine. Zadarski je kritičar tu usporedbu smatrao pretjeranom i pitao zašto bi se zbog tragedije u posve drukčijoj građevini kažnjavali vlasnici arene.

Posljedice nisu bile samo neugodne za publiku. Cirkus Belley, koji je trebao cijeli mjesec nastupati u Zadru, navodno je odustao upravo zato što se nisu smjele koristiti galerije i jer publika nije mogla biti raspoređena oko cijeloga prostora. I proslava uspomene na Giacinta Gallinu premještena je u Teatro Nuovo. Novine su tvrdile da vlasnici, koji su u izgradnju i uređenje uložili tisuće forinti, trpe goleme gubitke.

Od Goldonija do prvih „živih slika”

Unatoč zabranama, Arena u Ulici de’ Turchi nastavila je privlačiti velika imena. U njoj je nastupala družina Duse–Treves, s Vittorinom Duse, glumcem Duseom, Trevesom, Sanipoli i Zolijem. Potom je stigla slavna venecijanska Goldonijeva družina s Ferruccijem Beninijem i Laurom Zanon Paladini. Izvodili su Goldonija, suvremene engleske drame i Sabalicheva djela, među njima Tragediju Campiela i Belu Nene. U Zadru su gostovali umjetnici koji nisu pripadali rubu kazališnoga svijeta, nego važnim regionalnim i talijanskim scenama.

Arena je istodobno bila mjesto na kojem je publika upoznavala nove tehnologije. U Zadru su prve pokretne slike prikazane početkom 1897. u salonu Grand Hotela. Nekoliko mjeseci poslije poduzeće Curiel & Comp. najavilo je u Areni projekcije kinematografa profesora Honreya, s uređajima koje su novine povezivale s londonskom tvornicom Edison. Obećano je čak šezdeset veličanstvenih živih slika: dolazak cara u Pariz, Radnici koji se vraćaju s posla, Brodolom, Dolazak vlaka i drugi prizori.

Arena zato pripada i povijesti zadarske kinematografije. Film je ondje postao dijelom širega pučkog programa, uz dramu, cirkus i glazbu.

U studenome 1897. stigla je još jedna senzacija: veliki orijentalni Labirint, nazvan i Vrt palmi. Oglas ga je opisivao kao građevinu od lukova i prividno beskrajnih lođa, kroz koje je posjetitelj hodao cik-cak. Unutra su ga čekale voštane figure znamenitih osoba, „najdublji bunar na svijetu”, šuma palmi sa sjenovitim špiljama i Kabinet smijeha. Ulaz je stajao dvadeset solda. Bio je to spoj sajma, iluzionizma, panorame i zabavnog parka — dokaz koliko je riječ „arena” tada bila široka.

Oglas za veliki orijentalni Labirint u Areni di Zara, Ulica de’ Turchi, 1897.. Izvor: DIKAZ

Sudbina toga prostora bila je unaprijed određena. Već se 1897. otvoreno pisalo da će Arena biti srušena radi gradnje nove Palače pravde. Rušenje kuća i vrta počelo je 1900., gradnja suda 1901., a zgrada je dovršena 1902. godine.

Arena Vitaliani 1904.: još jedan pokušaj pod velikim šatorom

Nestanak Arene u Ulici de’ Turchi nije ugasio potrebu za ljetnom pozornicom. Godine 1904. novine ponovno spominju Arenu Vitaliani, ovaj put kao prostor koji je E. Vitaliani improvizirao na Staroj rivi. Bila je prostrana, mogla je primiti velik broj gledatelja i bila je prekrivena velikim šatorom, pa se program mogao održavati i za nestabilna vremena.

Program iz 1904. je izvrsno sačuvan u novinskim zapisima. Otvorila ju je lutkarska družina Prandi iz Brescie, poznata po bogatstvu figura, mehanizama i scenografije. Publika je mogla vidjeti mehaničke lutke monsieur Blondina i električni kostur, pjevačicu Miss Legnetti te raskošno uprizorene balete Excelsior i Dunav. Prikazivane su pustolovine razbojnika Musolina i patrijarha Noe, zajedno sa životinjama, kišom šljokica i općim potopom, a zatim i balet Pariška izložba 1900.

Poslijepodnevne predstave ponovno su privlačile i mnoštvo djece. Navečer se program mijenjao: u Arenu je stigla operna družina Oliviera Olivierija. U skraćenim, publici pristupačnim verzijama izvodila je Favoritu, Rigoletto, Seviljskog brijača i Travijatu. Među izvođačima su bili tenor Giuseppe Ortiz, sopranistica Elena Jansen, Adalgisa Grossi, bariton Amleto Pollastri i dirigent Ugo Fratti. Niska cijena ulaznice i nepretenciozan, ali solidan program ponovno su pokazali staru formulu uspjeha zadarskih arena.

Grad bez ljetnog kazališta

Godine 1908., dok je Zadar bio znatno veći nego u vrijeme prvih arena, jedan je građanin nakon velike posjećenosti cirkusa Felicioli javno pozvao na izgradnju stalne ljetne arene odnosno narodnoga kazališta. Podsjetio je na zlatna vremena arena Manzin, Ceolin i Vitaliani te predložio skromnu, ali prostranu građevinu s ložama, velikim parterom i širokim tribinama. Smatrao je da bi takav prostor služio javnom obrazovanju i suzbijanju ljetne dosade, a u gradu s višestruko povećanim stanovništvom publike ne bi nedostajalo. Problem nije bio nedostatak potrebe, nego inicijative i novca. Svi pričaju o tome, ali nitko ne poduzima ništa.

Što su arene značile Zadru

Zadarske arene su bile otvorenije, jeftinije, pokretljivije i bliže ulici i svakodnevnom životu od standardnih kazališta. Omogućavale su da u malom gradu gotovo istoga ljeta nastupe rimski i milanski glumci, venecijanske dijalektalne zvijezde, operni pjevači, jahači, gimnastičari, snagatori, lutkari i prikazivači prvih filmova.

U njima su se susretale visoka i pučka kultura. Rossini, Donizetti i Goldoni stajali su na programu pokraj Harlekina, električnog kostura, dresiranih konja i najdubljeg bunara na svijetu. Dobrotvorna priredba mogla je slijediti cirkusku točku, a svečana večer u čast mornaričke eskadre dječju lutkarsku matineju.

One su bile i mjesta tehnološke modernizacije. Rasvjeta, scenski strojevi, električna svjetla i kinematograf ulazili su u gradski život upravo kroz prostore koji su izvana možda djelovali skromno.

Arene svjedoče o kulturnoj osviještenosti tadašnjega Zadra. U njima se i više od 1500 ljudi tiskalo kako bi vidjelo glumce, operne pjevače, cirkusante ili prve pokretne slike. Danas je teško zamisliti kazališnu ili opernu predstavu koja bi već dva sata prije početka izazvala gužvu nalik onoj ispred dvorane Jazine uoči finala hrvatskoga košarkaškog prvenstva. Druga vremena, drugi interesi.