Šetnja gradom 1830. godine

Ova je priča nastala nakon pažljivog čitanja nekoliko putopisnih i novinskih zapisa pronađenih u arhivima, nastalih početkom 19. stoljeća. Pisali su ih stranci – Talijani, Austrijanci i Nijemci – koji su Zadar promatrali svaki na svoj način, bilježeći ono što im je bilo neobično, dojmljivo ili teško razumljivo: bedeme i kontrole, trgove i tržnice, mirise luke, izgled ulica i navike stanovnika. Slijedi presjek njihovih zapažanja, složen u imaginarnu šetnju gradom, kako bi se Zadar od prije dvjesto godina mogao doživjeti što neposrednije, iznutra, korak po korak.

Ulazim u grad rano, dok je zrak još svjež i ulice mračne. Čekam da završi Zapfenstreich (u vojsci Habsburške Monarhije, znak trublje što najavljuje vrijeme za spavanje op.a.), kako bih kočijom prošao kroz vrata koja zovu Erizzova (1) i koja već na prvi pogled nagovještavaju silinu ove utvrde. Nekih dvjesto koraka naprijed prolazimo još jednu kontrolu, onu na srednjim vratima (2). Pitaju nas imamo li oružje, pa naš kočijaš ostavlja svoj nož. Kažu da je strancima i Morlacima zabranjeno nositi oružje jer se uz koju kapljicu viška lako posegne za njim, a nerijetko se iz gostionice izlazi na nosilima ili u kovčegu.

Sve te mjere na mene ostavljaju snažan dojam pa se osjećam kao da ulazim u dvorac. Krilati lav sv. Marka na trećim vratima, Porti Terrafermi, prijeteći me promatra, pa ponizno prolazim i tu kontrolu, dok stražar sumnjičavo odmjerava nepoznato lice stranca.

Kopnena vrata oko 1840. g.

Čini se da kočije nemaju što tražiti u ovom gradu: ulice su uske i oštrih kutova, pa kočijaš u Zadru mora itekako vješto baratati uzdama.

U ulici koja vodi od Porta Terraferme u grad s velikim zanimanjem promatram ulaze, hodnike, portune i uske uličice. Grbovi na nekima od njih ulijevaju strahopoštovanje i potiču me na razmišljanje o teškoj povijesti koju Zadar nosi.

Život u gradu polako se budi. Na ulicama je sve više ljudi i većina ide istim smjerom kao i ja, prema zapadu. Sve glasniji žamor prerasta u buku, a uskoro shvaćam i odakle dolazi, kad se labirint uskih uličica odjednom otvori u trg – Piazzu dell’Erbe. Taj ću trg pamtiti ne samo po natpisu, nego po zvukovima i mirisima kakve još nisam doživio. Kupci, prodavači i trgovci natječu se tko će biti glasniji, dok pažljivo hodam da ne nagazim već razgažene krumpire, pokoju jabuku ili krušku, smokvu koju su već napale pčele, luk, lubenice, blitvu, pomidore. Pravi je to pothvat, preskakati prepreke i nagurivati se s kupcima koji traže baš ono po što su došli. Uz rub trga tuke i kokoši nadopunjuju tu zvučnu kulisu čekajući svoj kraj.

Piazza dell' Erbe oko 1900. g.

Bunar na sredini trga podsjeća me na surovu istinu: Zadar nema vodovod. Razmišljam koliko je ovdje voda vrijednija od bilo koje namirnice. Pitam se kako se sve to na kraju dana opere, jer sam u Grazu često gledao prave cisterne na zapregama koje su prolazile ulicama i čistile slične nerede trošeći goleme količine vode. U Zadru zapravo nema druge pitke vode osim kišnice koja se odvodi u podzemne cisterne, a u koju se ljeti obično dodaje nekoliko kapi anisova alkohola kako bi bila ugodnija, no time postaje još gora.

Sa sjeverne strane jedan prolaz vodi do prastare rotonde crkve sv. Donata, u kojoj, kažu, vojska čuva opremu i oružje. Na jugu je jedan od prolaza u zidinama, Porta Beccaria, koji prolazi kroz antičke zidine, iskrivljene i napaćene kroz stoljeća. Jedna kortina zida nagnuta je prema naprijed čak oko pola metra, kao da prkosi konačnoj sudbini. Ljetno vrijeme ne ide u prilog mirisima na obali iza Porta Beccarie. Ondje rade mesari, a prodaje se i riba. Gotovo nepodnošljiv smrad odvraća me od daljnjeg istraživanja te strane grada, pa se vraćam na tržnicu.

Prolazim trg i dolazim do stupa za koji sam čitao da je dugo služio kao stup srama, a potom prolazim uskom uličicom prema katedrali. Iznenadio me mali trg ispred nje, jer ako je trg ispred stolne crkve ovako malen, kakvi su tek drugi trgovi? Natpis na katedrali podsjeća na carski posjet iz 1818. godine (3), kada su car Franjo I. i carica Karolina Augusta ušli u Zadar uz zvonjavu zvona i topovsku paljbu s bastiona i brodova u luci. Bilo je to prije samo dvanaest godina. Čitao sam o tome u Wiener Zeitungu. Zadrani su tada izradili visoke pobjedničke lukove od granja, s bastiona se orila narodna glazba, a radosni poklici odjekivali su na svakom koraku. Kažu da su 3. svibnja grad i zidine bili bogato osvijetljeni, a ljudi su se gurali ne bi li vidjeli kako svjetlost mijenja lice kamena.

Trg Svete Stošije

Čim sam ušao u crkvu, osjetio sam snažan kontrast između vanjskog svijeta i ovog spomenika povijesti i vjere. Pod nogama su mi grobne ploče velikana pokopanih u crkvi, a freske na zidovima svjedoče prošlim vremenima. Unutrašnjost me na trenutak vratila u Austriju – sve je slično, gotovo isto.

Izlazim iz katedrale i ulicom za koju kažu da je glavna hodam prema jugu. Iako se zove Via Larga, ne izgleda tako. Uska je i mračna, ali njezinu važnost odaje rijeka ljudi koja je presijeca punih ruku i nestaje po okolnim poprečnim uličicama i hodnicima. Ako se na Piazzi dell’Erbe narod opskrbljuje hranom, u Via Largi, čini se, kupuje se sve ostalo. Vidio sam trgovinu tkanine, jednog postolara, a malo dalje čak i urarsku radnju. Naišao sam i na knjižaru. Kažu da bi u svakom gradu najprije trebalo posjetiti knjižaru jer se po njezinu izgledu i stanju može donijeti zaključak o naobrazbi stanovnika.

U Zadru postoje samo dvije knjižare: ona udovice Battarà i ona gospodina Morovicza. Prva obuhvaća tiskaru, knjigovežnicu i papirnicu, a trgovina knjigama tek je sporedna stvar. Druga je, u pogledu izdavaštva, bolje uređena. Ondje sam vidio djela najistaknutijih njemačkih pisaca i nudi veliku prednost: u njoj se knjige mogu posuđivati uz umjerenu naknadu. Njemačka književnost Dalmatincima je, čini se, još prilično strana. Možda su bolje upućeni u talijansku.

Znaju se Zadrani i zabaviti. Imaju kazalište, koje nisam obišao jer ondje nije bilo nikakve družine. Družina se, doduše, svakodnevno očekivala, ali ju je nesretno jugo zadržalo nedaleko od Zadra. Zimi bi se trebale izvoditi prilično dobre opere i baleti.

Stižem na Piazzu dei Signori – Narodni trg. Pravilnog je oblika, popločan, s glavnom stražom i satnim tornjem, a nasuprot je Loggia pubblica – mala dvorana sa stupovima, u kojoj se održavaju dražbe. Uz rub trga čak su tri kavane: Al buon Genio austriaco više je za časnike i Nijemce, Alla nave je za domaće, a treća zauzima cijelu južnu stranu trga. Ulazim u tu posljednju, na banco (rani doručak), i promatram život u gradu.

Narodni trg, Foto: Burato

Na katu kavane u kojoj doručkujem nalazi se kasino. Sastoji se od četiri prostorije; najveća je parketirana i raskošno opremljena ogledalima i velikim sofama – kanapeima. U vrijeme poklada služi kao plesna dvorana. Ostale prostorije najčešće imaju igraće stolove. Od novina sam vidio: Allgemeine Zeitung, Wiener Modenzeitung, Gazzetta di Milano, Gazzetta privilegiata di Venezia i Corriere delle Dame (izlazi u Milanu).

Odlazim dalje prema jugu posjetiti novootvoreni Giardino pubblico, zadarski Javni vrt. Nalazi se tik uz remek-djelo Sanmichelea, cisternu s pet bunara koja osigurava vode dovoljno za 4000 ljudi kroz četiri mjeseca. Godine 1828. Zadar je doživio veliku nestašicu vode. Kiše nije bilo mjesecima, pa je vlada morala izdvojiti goleme svote kako bi se voda dovukla s vodopada Krke, više od četrdeset talijanskih milja od Zadra. Ta je oskudica trajala cijelo ljeto, sve do jeseni, kada su grad spasile prve kiše.

Javni vrt osmislio je vojni upravitelj grada Ludwig van Welden – onaj isti Welden koji je 1824. objavio onu zanimljivu monografiju o Monte Rosi – i otvorio ga 16. rujna 1829. godine. Za vrt je iskorišten dotad siromašan i zarastao travnjak bastiona Grimani. U središtu prostora okruženog bastionskim zidinama uzdiže se visoka zemljana uzvisina u obliku odrezanog stošca (tzv. kavalir), s čijeg se platoa pruža prekrasan pogled na more i kopno. Do njega vodi uredna staza s klupama u hladu, što čini ovo mjesto ugodnim i korisnim javnim prostorom – koliko su to lokalne prilike dopuštale.

Prostor je uređen odmjereno i funkcionalno. Postavljene su klupe, mjesta za odmor, prozračni paviljoni oslonjeni na vitke stupove. Mali skupovi stabala posađeni su ondje gdje se moglo saditi, uz puteljke raste cvijeće, a simpatična kavana nudi potrebno osvježenje šetačima. Uz to se nekoliko puta tjedno održavaju glazbene izvedbe orkestra pješačkog puka Car Aleksandar, stacioniranog u zadarskoj posadi.

Pet bunara i vrt. Foto: Burato

Ovaj vrt neprocjenjivo je vrijedan za Zadar jer priroda izvan gradskih zidina rijetko nudi hlad, zelenilo i zaklon – tek kamen, oskudnu vegetaciju i poneki mukotrpno obrađen komadić zemlje. Dovoljno je zamisliti nepregledno kamenito polje iz kojeg povremeno izbijaju mršava stabla maslina i badema, te nekoliko vinograda koje su marljivi stanovnici gotovo oteli prirodi. Na rubu te kamenite pustoši pruža se uzak komad tla na kojem je izgrađen grad Zadar, utvrda koja svaki dan nakon vojne večernje zapovijedi zatvara svoja troja vrata. Zato je važno unutar grada imati mjesto gdje se ljudi mogu prošetati i susresti s poznanicima.

Kad sam izašao na zidine, grad kao da se naglo proširio. Ondje gore, na bastionima, napokon ima prostora za disanje. Drvoredi čine šetnju podnošljivom i ugodnom, i nije čudo što se ljudi ovdje susreću, dogovaraju, odmaraju. S jedne strane more, s druge kamenita ravnica, a u daljini Velebit kao nepomična granica. Preko kanala otok Ugljan izgleda posebno pitomo. Najljepši pogled, kažu, pruža se prema zapadu, gdje se na obzoru iz mora uzdižu brežuljci dalekih otoka, osobito lijepi u ovo ljetno doba, u sumrak.

Odlazim u šetnju izvan gradskih zidina. Prolazim kroz ona ista slavna ulazna vrata grada, Porta Terraferma. Prelazim most koji stoji na trideset i šest stupova. Nogostupi su od hrastovine, a put za kočije na nekim je mjestima popločen oblutcima postavljenima „na nož”. Čini se da je za prosjake ovaj most idealno mjesto jer tu ih je danas poveći broj. Prolazim srednja vrata, pa još jedna, ona Erizzova (3), posljednja prije izlaska na ravnicu, pa opet prelazim preko mosta. Tu je kanal koji odvaja utvrdu Forte od ravnice i prva obrambena linija grada. U stijeni je isklesan veliki ravelin s redutom (4). Pitam se koliko je moderno to zdanje bilo u 16. stoljeću, kada se grad pripremao za obranu od Turaka.

Plan grada 1860. g., Arhiva RetroZadar

Ovdje je osobito živo blagdanima i nedjeljama. Obično glazbeni zbor vojne posade pjesmom uveseljava šetače. Gotovo usporedno s morskom obalom put vodi u takozvano malo albansko selo (Albaneser-Dörfchen), kamo osobito ljudi iz nižih slojeva i vojnici hodočaste kako bi pod sjenom badema, maslina i murvi uživali u dobroj kapljici vina. U tom selcu navodno žive stanovnici podrijetlom iz Albanije, koji i danas među sobom govore svojim jezikom. Druga cesta vodi do male kapelice zvane Madonna de Sette dolori (5), koja je također nedjeljom često posjećena.

Na povratku u grad susrećem Morlake, stanovnike krajeva zadarskog zaleđa o kojima sam toliko čitao i pomalo ih se pribojavao. U grad dolaze trgovati, a uzgajaju ječam, kukuruz, raž, ovce i koze. Svi su naoružani dugom puškom, a neki u pojasu nose par pištolja i dugi mesarski nož. Prema jednom starom zakonu, međutim, moraju ostaviti oružje u stražarnici pri gradskim vratima ako žele ući u grad, kako bi se spriječili mogući ekscesi, kojima je Morlak, uz čašu vina, prilično sklon. Pogled na te kršne muškarce divljeg izgleda Nijemcima je isprva zastrašujući, no čovjek se brzo navikne. Nisu ni izdaleka tako zli kakvima ih mnogi putopisci prikazuju. Naprotiv, čini mi se da je dobroćudnost glavna crta njihova karaktera. Danas se u pogledu sigurnosti osobe i imovine može putovati bez ikakve opasnosti.

Morlak, muškarac iz okolice Zadra, gravura iz XVIII. st., kolorizirano

Želiš li vidjeti koliko malo treba da čovjek živi, promotri život Morlaka. Sve što mu treba izrađuje sâm. Slaže kamenje jedno na drugo, bez vapna, napravi krov od slame ili granja i kuća mu je gotova. Kroz pukotine između kamenja ulazi dnevno svjetlo, a kroz iste te pukotine izlazi dim. Cipele mu čine potplati od sirove volovske kože, koje pričvršćuje uz stopala upletenim žilavim ovčjim crijevima, uvijenima poput konopaca. Malo odjeće, crvena kapa, prljava košulja, plavi prsluk i usko pripijene dugačke ugarske hlače Morlak većinom sam izrađuje. Izračunato je da mu tijekom cijele godine treba jedva oko pedeset forinti za uzdržavanje, što je prava sitnica u usporedbi sa svotama koje troši stanovnik velikoga grada.

Najčešće se u Zadru govori talijanski jezik venecijanskog narječja. Zadrani, kao nekadašnji podanici moćne Venecije, svoje su običaje većinom oblikovali prema Mlecima. Filozofija dolce non far niente (uživanje u opuštenom ritmu, sjedenju, razgovoru, kavi, bez žurbe i bez osjećaja krivnje što se „ne radi ništa” op. a.) ovdje je također prilično prihvaćena. Zadar se, otkako je postao sjedište austrijske vlade, neizmjerno uzdigao. Danas se ovdje nalazi gotovo sve što čini život ugodnim. Čak se može dobiti i pivo. Neki Sabalich na Piazza del Castello sâm ga kuha. Mene, doduše, nije oduševilo, ali nisam ni platio više od pet krajcara za pola mjere. Kuće, kao što je gotovo u svim gradovima Istre i Dalmacije slučaj, nisu ožbukane vapnom, pa su prljave izvana i vrijeđaju njemačko oko naviklo na dotjerane oblike. Ne premazuju se vapnom jer odsjaj sunčevih zraka s bijele površine ljeti jako smeta oku. Većina kuća ima samo dva kata. Gotovo svi prozori imaju prozorske kapke koji se noću i ljeti za velikih vrućina zatvaraju. Kao što kuće izvana nisu ugodne oku, tako ni njihova unutrašnjost strancu nije privlačna. Nosivi zidovi jedva su debeli stopu i pol, a predvorja te dućani trgovaca i obrtnika nisu svodovani, već stropove čine samo drvene grede. Podovi su većinom od opeke. Imućniji stanovnici, međutim, imaju mramoraste podove od gipsa, kakvi su u Italiji gotovo posvuda uobičajeni. Vrata soba loše se zatvaraju. Profinjeni namještaj građen po mjeri udobnosti, kakav se viđa u bogatim njemačkim domovima, ovdje se ne može naći. Istina, naselili su se stolari koji rade na njemački način, ali svoj rad naplaćuju vrlo skupo, čemu pridonosi i okolnost da se drvo mora nabavljati iz Rijeke, jer u Dalmaciji nema pilana zbog manjka potoka. Ovdje se kuće, kao i u cijeloj Dalmaciji, grade od kamena, jer ciglana nema: dijelom zbog manjka ogrjevnog drva, dijelom zbog manjka glinaste zemlje. Čak se i krovni crijep nabavlja iz Venecije.

Popločavanje grada po lošoj kvaliteti ne zaostaje za popločavanjem ulica u Grazu. Noćna je rasvjeta oskudna. Samo na krajevima ulica gore, kao u Veneciji, osamljene svjetiljke. Budući da blizina mora ne dopušta podzemne kanale, mnogo se smeća iz kuća baca u otvorene kanale koji teku uz nizove kuća, jedva širine dlana i jedva pedlja dubine, što u nekim dijelovima grada vrijeđa osjetilo mirisa. Ipak se mora priznati da se zahvaljujući izvrsnim mjerama vlasti ulice uvijek održavaju vrlo čistima. Već s prvim svitanjem pokreću se zatvorenici i cijelo prijepodne čiste ulice.

Iz znatiželje sam htio vidjeti takozvani Museo Pellegrini, ali sam se razočarao. U dvorištu kuće, u kojem se nalazi taj kvazi-muzej, stoji nekoliko kolosalnih rimskih kipova od neke meke vrste kamena: primjerice August, Tiberije, Ciceron i jedna kolosalna bista Bakha, te više drugih manje važnih kipova, bisti, kamenih ulomaka s natpisima i slično, koji su svi iskopani u susjednom gradu Ninu. Na prvom katu kuće izloženo je nekoliko bisti, a u nekim sobama nalazi se još raznih starina, rukopisa, bibliografskih rijetkosti i slično, koje je marljivi utemeljitelj, odavno počivajući u grobu, skupljao po raznim mjestima u Italiji. Može se vidjeti i jedna soba sa slikama, ali mi se među njima nijedna nije činila osobito vrijednom. Sve je to u krajnje zapuštenom stanju i vrlo loše uređeno. Reklo bi se da sadašnji vlasnik ne mari previše za starine.

Eksponati ispred sv. Donata

Nisam naišao na mnogo gostionica. Vidio sam dvije: Alle due coronne i Alla Fenice. U obje nedostaje čistoće, udobnosti i dobre usluge kakvu se nalazi u njemačkim ili talijanskim gostionicama. Unatoč tomu znaju vrlo dobro kako praviti račun. Općenito sam u Zadru iznenađen skupoćom životnih potrepština. Vino je iznimka, jer se za dva do tri krajcara dobije jedan quartezzo prilično dobrog vina koje je, po mojem mišljenju, s obzirom na udio alkohola, ravno dvostrukoj količini austrijskog vina.

Vrlo su skupi i stanovi, osobito kad se uzme u obzir da kuće, po načinu gradnje, rasporedu soba i slično, ni izdaleka ne pružaju udobnost kao u njemačkim gradovima. Zadar, osim toga, dijeli sudbinu svih primorskih gradova, pa je domaćin raznim vrstama gamadi, čemu dodatno pridonosi topla klima. Upala mi je u oči golema količina zelenih guštera koji se skupljaju u raspuklinama i procjepima gradskih zidina, tako da se jedva može napraviti korak a da se poneki ne uznemiri. Slični su njemačkim gušterima, samo mnogo živahniji.

Industrija u Zadru nije osobito razvijena, osim nekoliko tvornica maraskina/rosolija, među kojima je ona Francesca Driolija najizvrsnija. Prva tvornica maraskina/rosolija osnovana je u Zadru 1730. godine, a utemeljio ju je Josef Calceniga. Liker je ubrzo stekao dobar glas i u inozemstvu. Premda je ta tvornica krajem prošlog stoljeća propala, u Zadru su nastale mnoge druge koje su nastojale dosegnuti Calceniginu razinu. Tvornici Francesca Driolija to je najbolje uspjelo. Uvela je novi način obrade kako bi se eterično-aromatična tvar višnje dobila u punoj snazi i čistoći, pa je daleko nadmašila Calceniginu tvornicu. Kad u srpnju započne destilacija proizvoda maraške, gradske četvrti u kojima se nalaze tvornice maraskina ispune se prodornim mirisom koji je ljudima nenaviklima na njega isprva ugodan, ali dugoročno može postati vrlo naporan.

Trgovački brodovi ispred bastiona sv. Dimitrija. Foto: Anonimni majstor (DIKAZ)

Trgovina robom u Zadru svodi se na sitnu trgovinu i na potrebe samoga mjesta. Zadar se gotovo isključivo opskrbljuje iz Trsta.

Slabo se ovdje nude austrijski manufakturni proizvodi, osim tkanine i željezarije. Engleska i francuska roba, budući da je jeftinija i slobodno se uvozi, posve je prevladala, a velika tršćanska skladišta krcata su takve robe. Ni brodarstvo nije osobito važno. Bogatih vlasnika brodova, kao primjerice u Dubrovniku ili Splitu, nema. Luka je slabo posjećena, jer brodovi iz Sredozemlja plove otvorenim Jadranom prema Trstu, budući da je plovidba kanalima između mnogih otoka i hridi sporija i opasnija.

Vrijeme je za odlazak. Kočija ponovno klopara preko mostova i prolazi kroz posljednja gradska vrata. Zadar mi je ostavio dojam napaćenog grada kojem su brojne nedaće i breme povijesti usporile napredak, ali i dalje stoji nepokolebljiv, poput oaze u kamenu. Njegove zidine pričaju priču o važnosti ovog mjesta kroz dugu mu povijest, svjedočeći o gradu koji je bezbroj puta padao, ali uvijek iznova nicao – živ, prkosan i jedinstven.

Bilješke:

(1) Erizzova vrata nalazila su se uz južni kut tvrđave Forte, nekih 100 metara istočno od današnje Elektre. Pri ulasku u grad, prelazio se umjetno stvoren jarak mostom dužine desetak metara. Ime su dobila prema ondašnjem mletačkom providuru Nicoli Erizzu II.

(2) Srednja vrata i danas su vidljiva, a nalaze se na mjestu današnjeg restorana Foša.

(3) Dana 2. svibnja 1818. godine Zadar je posjetio austrijski car Franjo I. tijekom svog putovanja kroz Dalmaciju. Taj carski posjet bio je važan događaj za grad, koji je tada bio glavni administrativni centar Dalmacije pod Habsburškom Monarhijom. U čast careva dolaska, grad je svečano uređen, a događaj je ostavio značajan trag u lokalnoj povijesti i kolektivnoj memoriji građana.

(4) Ravelin je trokutasti (ili klinasti) vanjski fortifikacijski element postavljen ispred kurtine i glavnih vrata, koji razbija neprijateljsku vatru i štiti bedeme od izravnog napada. Redut u ravelinu manja je, zatvorena obrambena građevina unutar tog vanjskog djela, kao posljednja linija obrane i oslonac za posadu ako ravelin bude probijen. Nalazio se na mjestu današnjeg parkinga ispred dvorane Jazine, gdje je bio ukopan u stijeni.

(5) Crkva Madonna di sette dolori ili Gospa od sedam žalosti danas se naziva crkvom Svetog Duha i nalazi se u ulici Franka Lisice. Jednobrodna je to crkvica sa zvonikom na preslici i dva manja zvona te malom sakristijom. Sagrađena je u 18. st. i u više navrata obnavljana. Nekada je bila vlasništvo plemićke obitelji Erco. Crkva ima oltarnu sliku (palu) Silaska Svetoga Duha uokvirenu mramorom te kip Gospe od Sedam Žalosti, kao i kamenu škropionicu.