Ulica Svete Marije


Danas, kada prolazim Forumom uz crkvu sv. Donata, uvijek zamišljam neko drugo vrijeme i prostor. Stojiš ispred Donata, turisti sjede na kamenim stubama i – fascinirani prizorom ili možda težinom povijesti – fotografiraju „selfije“ ili zauzimaju poze ispred ostataka rimskog foruma ili te neobične rotonde. A samo nekoliko desetljeća prije sve je izgledalo potpuno drukčije. Prije 1930. godine Donat se uopće nije mogao vidjeti od okolnih kuća, koje su ga ljubomorno skrivale. Tek tada odlučeno je da se omogući pogled na tu jedinstvenu građevinu, pa su okolne zgrade srušene kako bi se pokazala njezina ljepota.

Zamišljam kakav je život mogao biti na Piazzi delle Erbe u neko jutro 30-ih godina, samo desetak godina prije Drugog svjetskog rata. Od ranog jutra trg je bio popunjen štandovima do posljednjeg mjesta. Friška domaća verdura iz okolice Zadra, voće iz Ravnih kotara, tuke i kokoši, janjetina na izlozima, žamor i galama dok se pregovara oko cijene... Svaki prodavač tvrdi da je baš njegovo maslinovo ulje najbolje u gradu i svi se hvale svježim jajima, upravo jutros skupljenima iz kokošinjca.
S Piazze delle Erbe mnoštvo s punim košarama u rukama odlazi prema Ulici sv. Marije (današnja Ulica Madijevaca). Idem za njima, nestrpljiv da vidim što se sve nudi u ulici koja se protezala do suda.

Odmah na početku, s desne strane, trgovina mješovitom robom braće Pelliccetti s vrlo uočljivim natpisom nudi sve što nisam vidio na piazzi. Nevjerojatno mi je koliko je sve drukčije danas. Sve te zgrade iz 30-ih godina, pored kojih u mislima šetam, danas više ne postoje. Na njihovu je mjestu danas veliki prazan prostor ogoljenog rimskog foruma, turistička atrakcija, iako se meni čini da su se upravo tu nekad nalazila najvažnija mjesta svakodnevnog života.
Ulazak u Ulicu sv. Marije kao da je rezerviran za mesnice. S ugla kraj trgovine Pelliccetti vidim ih četiri! Tu su Pontelli Antonio, Treveri Anna i Galioppi Vincenzo s desne strane i Natale Zdrilich s lijeve strane. Odmah do njega vrijedno radi frizer i brijač Baronè Francesco. Mala uličica desno vodi do Piazzette San Lucca, malog trga koji je dobio naziv po crkvi koja je tu nekoć bila, ali ja nastavljam dalje do križanja s Calle Papuzzeri.
Nicolò Predonzan s desne strane prodaje prehrambene proizvode, malo prije ulice Boara, na mjestu gdje je Pietro Marčetić još od sredine 19. stoljeća imao poznatu trgovinu hranom. S lijeve strane, odmah do ugla s Calle Papuzzeri, vidim trgovinu pozamanterijom Simeona Šimunova. Vodopia Simeone u svojoj trgovini odmah do Predonzana drži malu željezariju, ali i opremu za ribolov, a gle čuda – tu je još jedna mesnica, ona Simeone Zanelle.
Na kavu mogu stati u bar Calypso, koji se nalazi u kući do Calle Papuzzeri. Na tom križanju imam osjećaj kao da sam u drugom gradu. Sve je nestalo osim pročelja crkve sv. Marije, koje vidim malo naprijed lijevo, preko kovane ograde. S desne strane slijedi red spojenih zgrada s nizom trgovina i lokala. Danas je tu samo ono parkiralište koje gleda na južni zid sv. Marije, kao neki bezlični svjedok najvećih promjena našeg grada.

Tu je drogerija Devetak Pina i trgovina mješovitom robom Giuseppea Baronea. Malo naprijed nalazi se i ljekarna Carla Kiswardaya. Da, to je onaj Kiswarday koji je kasnije život posvetio Padru Piju nakon što ga je upoznao sredinom 1930-ih, te se preselio u San Giovanni Rotondo, gdje je 9. siječnja 1940., zajedno s Pijom, osnovao odbor za izgradnju bolnice Casa Sollievo delle Sofferenze (otvorene 5. svibnja 1956.) i postao njezin blagajnik.
Nastavljam dalje prema sudu, a miris Babićeve slastičarne polako nadjačava mirise mesnica, koje su vjerojatno znale kvariti doživljaj. Odmah do Babića nalazi se poznati fotografski studio Biaggio Cigliana na istom kućnom broju 15. Tu me znatiželja vuče u portun u kojemu su ostakljene vitrine s fotografskom opremom. Zastajem pred izlogom, očaran novim modelima Voigtländer Besse, fotoaparata zadnje generacije, a prodaju se i filmovi za kamere. Cigliano je zastupnik za radioaparate Telefunken, pa se i to čudo može vidjeti u izlogu. Sve se to reklamiralo u dnevnim novinama.


Do njega Benedetti nudi tkanine i pozamanteriju, a Jadrijev Antonio ima još jednu trgovinu mješovitom robom. Nekoliko godina prije, zadarski uglednik Manfredo Persicalli na tom mjestu imao je svoju manufakturu namještaja i umjetničkih predmeta, koje je prodavao na Calle Largi.

Dolazim do zanimljive ulice – Calle Ciprianis ili današnje ulice Vladimira Papafave, gdje donekle prepoznajem pročelje zgrade nasuprot crkve sv. Marije. Na uglu je danas café-bar, a tada, 30-ih godina, Brčić je imao svoju drogeriju na kućnom broju 19. Na istom broju, odmah do njega, Benevenia Teresa prodaje prehrambene proizvode. Nekoć je na tom mjestu stajala trgovina prehrambenih proizvoda i delikatesa Cristoforo Mazzocco. Bila je to "...trgovina uređena s elegancijom i otmjenošću: veliki kristali, prostrani mramorni pultovi, izlozi opskrbljeni svakom mogućom gastronomskom finoćom i izvrsnim vinima, natpisi u zlatnim slovima – sve je to činilo sklad dostojan velikoga grada. Osobito navečer, nova trgovina, koja je u dnu imala i ured, izgledala je prekrasno."


Hodam dalje prema sudu. I tada su se, kao i danas, u toj ulici mogle kupiti cipele, a za to se pobrinuo Vaccato sa svojom poznatom trgovinom. Na istom broju 21 nalazila se i tipografija Schönfeld, u kojoj je proizvedeno toliko lijepih razglednica grada. Moglo se promijeniti i valutu kod Ernesta Dura. S lijeve strane, uz samu crkvu sv. Marije, mali prozorčić – kažu da tu redovnice prodaju izvanredno vino i ocat.

Nešto prije križanja s ulicom Jadre, s lijeve strane, blistao je prekrasan izlog knjižare Pirih. Zbunila me ulica Jadre, jer je u ono doba krivudala malo drukčije nego danas. Ispred knjižare mala skupina djece znatiželjno gleda eksponate i pažljivo složene artikle: nalivpera u raznim bojama, pribore s urezanim natpisom „Hardtmuth“ i ostala pomagala za crtanje. Miris pribora i novih knjiga širio se i na ulicu te podsjećao na današnje odlaske u knjižare. Do Piriha je bila poznata trgovina voštanim svijećama braće Petriccioli-Salghetti koja postoji još od početka 19.stoljeća.
Dolazimo do skretanja u ulicu Nassi ili današnju Poljanu Požarišće. Malo prije završetka Ulice sv. Marije, s desne strane, trgovina obuće i odjeće Cecconi Riccarda i trgovina duhanom Gradischer Carle. Nicolich Laerte prodaje opremu za kućanstvo i kućanske aparate, a nekoliko godina prije bio je tu Ivančevićev bar „Zara”.
Izlazim na Calle del Tribunale. Ovdje je sve slično kao i danas. Zgrada suda i zgrade nasuprot nje ostale su gotovo iste, a opet – drukčije.

Vraćam se u današnje vrijeme i šetam natrag prema Forumu. Sve izgleda tiše i urednije, ali u glavi mi još odzvanjaju nazivi dućana, mirisi pekara, žamor cjenkanja i obuzima me neka nejasna nostalgija. Lakše bi bilo da sve to nije nestalo pod silinom bombi, da su promjene nastale voljom trgovaca i stanovnika.
Toliko života, ljudskih sudbina, nadanja, malih i većih priča svakog od njih... Ničeg više nema. Nema ni većine zgrada, a ni ljudi koji su u njima živjeli. Ostaje nam samo nekoliko fotografija i sjećanja na emocije onih koji su bar jednom prošetali ovim zauvijek izgubljenim dijelom grada.


- 1. Časopis Il Dalmata. DIKAZ digitalni repozitoriji Znanstvene knjižnice Sveučilišta u Zadru.
- 2. Časopis Narodni list. DIKAZ digitalni repozitoriji Znanstvene knjižnice Sveučilišta u Zadru.
- 3. Guida generale di Trieste e commerciale della Venezia Giulia, Fiume, Sebenico, Zara. 1941. Internet Archive, https://archive.org/.
- 4. Aldo Andri, Zara el Stradario de la Nostalgia, Zara, 5, Ancona, 1988.
- 5. Sabalich, Giuseppe. Guida Archeologica Di Zara. 1897. Internet Archive, https://archive.org/.
- 6. Detoni, Sereno. La piccola pubblicità nei giornali di Zara dal 1919 al 1943 = Mali oglasi u zadarskim novinama od 1919. do 1943. Zadar: Comunità degli Italiani di Zara = Zajednica Talijana Zadar, 2007.
- 7. Bambara, Gino. La mia Zara. Edizioni del Moreto. 1987.
- 8. A. Seferović, Photographia Iadertina, Kapitol – Zagreb, 2009.
- 9. Talpo, Oddone; Brcic, Sergio. Vennero dal cielo: 185 fotografie di Zara distrutta 1943–1944. Trieste: Libero Comune di Zara in Esilio – Delegazione di Trieste, 2000.