Povijest kavana u Zadru

Povijest kavana u Europi

Nakon druge opsade Beča 1683., u napuštenom turskom logoru pronađene su vreće s nepoznatim zrncima. Već su ih mislili spaliti kao „stočnu hranu”, no kralj Jan III. Sobjeski predao ih je svom tumaču i izviđaču, Franzu Georgu Kolschitzkyju (1644. – 1694.), koji je znao da je riječ o kavi.

Kolschitzky, upoznat s kavom iz Carigrada, ubrzo otvara prvi bečki kafić ili „Kaffeehaus“ i počinje služiti napitak koji će osvojiti grad. Prvo u skromnoj prostoriji, a zatim u većem prostoru u tadašnjoj Schlossergassl ulici.

Nekoliko mjeseci nakon bečke kafeterije poduzetnog tumača Kolschitzkog, u Veneciji, ispod Novih Prokurativa na Trgu Svetog Marka, otvoren je prvi „kafić”, otprilike na mjestu na kojem je 29. prosinca 1721. godine otvorena kafeterija Venezia Trionfante Floriana Francesconija. To jest, slavni Caffè Florian, u kojem se, prema tadašnjoj satiri, veselo provodilo vrijeme i sve se radilo da se ništa ne radi.

Zadrani, gosti grada i vojnici često su posjećivali hotele, gostionice, restorane, kavane i barove, pa i kasnonoćne lokale s ponekim „sumnjivim“ poslom. U ovoj priči obraditi ćemo samo kavane, a ostale ćemo lokale obraditi u posebnom tekstu.

Prve kave u Zadru

Najdugovječnija i najpopularnija zadarska kavana otvorena je 1796. ili 1797. godine na mjestu gdje se sad nalazi café-bar Forum. Otvorena je pod imenom Caffè al Dose, da bi kasnije promijenila ime u Caffè al Principe ereditario. Od sredine 19. stoljeća djelovala je kao Caffè alla Provvidenza (K Providnosti). Prvi vlasnik bio je Michele Dezorzi. Kavana je obuhvaćala cijelo prizemlje, dok su na prvom katu bile prostorije za igru. Inače, ovu kavanu svi su nazivali Caffè della Menega, prema nadimku Domenice Angeline Vucoevich, vlasnikove rođakinje, koja je katkad bila zadužena za kuhanje kave. Nakon Dezorzijeve smrti 1861. godine kavanu preuzima njegov nećak Giuseppe Dezorzi.
Povijesna kavana Provvidenza, nakon desetljeća i desetljeća postojanja, bila je podijeljena na dva bara: Bar Roma, moderni lokal Umberta Donatija, te Bar Sportivo, koji vodi Ivo Vuletin.

Corriere di Zara, 1921.:

Stari „Caffè alla Provvidenza”, koji je prije toga bio prastari „Caffè della Menega”, pretvoren je u veličanstveni moderni bar koji će se otvoriti u subotu. Vlasnici su za tu preobrazbu podnijeli vrlo znatan trošak, čime su najcentralnijoj točki grada dodali notu elegantne i živahne modernosti. Sav blistav od ogledala i lakova, s urednim namještajem i obiljem umjetničkih lustera, „Bar Roma” s velikim pozlaćenim natpisima nudi ujedno raskošan i vrlo ugodan ambijent. Opskrbljen je velikim izborom likera, kavom i drugim biranim napitcima te najdelikatnijim slastičarskim proizvodima, pa će zasigurno postati omiljeno okupljalište sladokusaca. Bar zauzima, s elegantnim prostorijama, i gornje katove zgrade, pogodne za one koji preferiraju intimu ili za obitelji koje se žele okrijepiti.

Najraniji zapis o kavani na Zelenoj tržnici (Piazza dell’Erbe) datira iz 1806. godine, kada je Nicolò Tedeschi, vlasnik kavane na istoj lokaciji, podnio pritužbu na ponašanje francuskih časnika.

U prvoj polovici prošlog stoljeća postojao je na Kalelargi Caffè dei Vecchi (Kavana staraca) nekog Giovannija Contija, poznata po cabinets particuliers (privatne odaje), koje su posjećivali kockari. Kavana je bila smještena u Ulici Svete Katarine, na lijepoj lokaciji, na kućnom broju 373. Danas bi to bilo na Kalelargi, odmah iza Gradske Straže prema zapadu. Naime, ulica Svete Katarine tada se protezala od Gospodskog trga (Narodni trg) pa sve do križanja s ulicom braće Vranjana. Na istom mjestu se 1889. otvorila nova kavana Caffè Europa.

Lokacija na kojoj je nekad bila Caffe Europa. Foto: RetroZadar

Tu su bili i prostori restorana Al Cappello (Kod šešira). Nova je kavana uređena s puno pažnje, a vlasnici su obećali da će ju opskrbiti najboljim novinama, jamčeći publici izuzetnu uslugu, iznad svih zahtjeva. Kao i „Caffè dei Vecchi”, i „Europa“ je bila poznata po jakom kockanju.

Na Piazza della Colonna (kod sv. Šime) otvorio se 1826. godine Caffè Papadopoli. Otvorio ga je otac našeg slavnog glumca Antonia, mornar Constantin Papadopoli rodom s otoka Krfa, a nekoć vojnik u Napoleonovoj službi.

Godine 1830. na Kalelargi, nešto malo naprijed od „Caffè dei Vecchi”, postojao je i Caffè del Teatro Nobile (Kavana Plemićkog kazališta) vlasnika Bartolomea Dezorzija. Kava je stajala jedan karantan, a kava s mlijekom dva. Kavana je, zapravo, bila dio kazališne blagajne.

Bilježi se sredinom 19. stoljeća i Caffe Zambonati, s raznim prostorijama, među kojima se ističe vrlo lijep i prostran salon, za koji Nani kaže da je bio u Via S. Marcella (današnja ul. Dalmatinskog Sabora). Spominje se i Caffe Ertl u Via s. Vito (današnja ul. Braće Vranjana).

Caffè Cosmacendi

Razglednica trga s Caffèom Cosmacendi u prvom planu. Burato oko 1895. g.

Na Gospodskom trgu (Piazza dei Signori), na prvom katu zgrade kućnog broja 583, bilo je sjedište Društva plemićkog kasina (Società del Nobile Casino), koje je bilo rezervirano isključivo za zadarsko plemstvo i visoke civilne i vojne časnike. Sve do oko 1860. godine samo su plemići mogli biti njegovi članovi. Jednom, kada se glasovalo o prijedlogu da se primi prvi član koji nije plemić, Gospodski trg bio je ispunjen znatiželjnicima koji su jedva dočekali rezultate glasovanja.

Caffe Cosmacendi

Kasino je na trgu imao svoju kavanu Caffè del Casino, također rezerviranu samo za članove ili za nekog stranog gosta visokog roda. Dugo vremena čuvar Kasina i voditelj kavane bio je Antonio Cosmacendi, koji je živio u potkrovlju zgrade. Kako su se vremena mijenjala, postao je zakupac kavane u prizemlju, koja se po njemu nazvala Caffè Cosmacendi – jedino okupljalište najboljeg zadarskog društva, ali samo do otvaranja kultnog Centrala, koji preuzima titulu glavne kavane u gradu.
Prostor je oko 1888. godine ustupljen Vitalianiju i Jankoviću, tiskarima, te je kavana promijenila ime u Caffè degli Specchi (Kavana ogledala).

Caffè degli Specchi

Cosmacendi je pokušao s svojevrsnom podružnicom kavane sa Piazze dei Signori, na bastionu Moro u prizemlju svoje palače, u kojoj je danas smješten Muzej antičkog stakla. Svečano je otvorio tu kavanu 21.7.1883. godine. Na bastionu Moro je Cosmacendi već prije imao mali ali dobro opskrbljen kafić i to od 1864.godine, kada je otvorio elegantan vrt, piše Annotatore Popolano. Palača Cosmacendi izgrađena je tek 1877. godine. Iako je kavana u palači Cosmacendi bila izvanredna s elegancijom i luksuzom doista vrijednima divljenja, ipak je bila „izvan ruke” i nije zaživjela. Poduzetni Antonio Cosmacendi odlazi u Kotor, gdje proširuje vrlo lijepu Kavanu Doimi (1890. g). Vraća se nakon par godina iz Kotora i opet preuzima kavanu na trgu, koju je zatim detaljno preuredio i vratio joj staro ime Caffè Cosmacendi (1892. g). Preuređenje je bilo nužno, jer je novootvoreni „Central” podigao letvicu uređenja i doživljaja ispijanja kave. Redovni su bili i nastupi glazbenika, pjevača, komičara i raznih drugih zabavljača.

Caffè Cosmacendi

O uređenju piše Il Dalmata 1892. godine:

Gospodin Cosmacendi prihvatio se posla odlučno i s patriotskom hrabrošću te mu je na koncu i uspjelo. Stari kafić više nije prepoznatljiv.
Stari srednjovjekovni otvori zamijenjeni su kristalnim vratima. Vanjske stare svjetiljke zamijenjene su modernim umjetničkim svjetiljkama, koje snažno obasjavaju trg. Stari namještaj nestao je da bi mjesto ustupio elegantnim željeznim stolovima i stolicama. Unutrašnjost kafića doživjela je, gotovo poput dodira čarobnog štapića, potpunu i vrlo uspješnu transformaciju. Na zidovima, obojenima u svijetlozelenu boju, ističu se veličanstvena ogledala u zlatnim okvirima u stilu rokokoa. Uz najveće ogledalo postavljene su brončane statue koje nose luster. Sobe su pregrađene balustradama od drva s pločama od sjajnog mramora, a na njima stoje vaze iz 16. stoljeća s cvjetnim aranžmanima. Svuda unaokolo nalaze se raskošne sofe od crvenog baršuna s pozlaćenim gumbima. Sa stropa vise brončani lusteri s kristalima koji svjetlucaju u pozlati i na oslikanim zidovima.
Inventar je potpuno nov: mramorni stolovi sa željeznim nogama, okrugli i ovalni stolovi, šank i vitrine, pribor: šalice, zdjelice, šećernici, kaleži – sve blistavo novo. U jednoj vitrini izložena je bogata zbirka srebrnih predmeta za kavu i zbirka boca.
Cijeli prostor odiše elegantnim, otmjenim, ali i diskretnim dobrim ukusom. To je birano okruženje, u kojem će najbolja društva moći uživati u potpunom komforu, obnavljajući stare, lijepe uspomene. Uskoro će biti otvorena i dvorana za biljar.
Gospodin Cosmacendi, koji nije štedio ni troškove ni žrtve da obnovi svoje staro vlasništvo i da ga obnovi na način koji će uistinu biti na čast Zadru, zaslužuje svu moguću podršku i ohrabrenje javnosti.
On je stvorio jedno od najljepših i najprimjerenijih okupljališta; stoga naši sugrađani trebaju nagraditi i pohvaliti toliku revnost.
Kavana – koja se večeras svečano otvara – nudit će brojne novine, među kojima i velike ilustrirane časopise iz Italije, Francuske, Njemačke, Engleske i Španjolske; a marljivi vlasnik pružit će besprijekornu uslugu, s kavom, sladoledima, likerima i slasticama, na razini najboljih.

Ljeti je Caffè Cosmacendi bilo posebno mjesto u gradu. Sa svojim je stolovima zauzimao gotovo polovicu trga, a druga je polovica bila rezervirana za limenu glazbu, koja je ondje redovito svirala. Tu i tamo, među stolovima, dizala se petrolejska lampa. Najljepši dio kavane bile su zadarske dame i djevojke koje su ispunjavale kavanu. Muški svijet je, jasno, bio uvijek prisutan. Zimi je kafić bio krcat društvenim kroničarima i kartašima. Davno prije električne energije osvjetljavale su ga lampe na petrolej, pa je uz dim cigareta bio ispunjen maglom koja se mogla rezati nožem. U travnju 1895. godine „Cosmacendi” je bio među prvima koji su svoje prostorije osvijetlili električnom rasvjetom, čak i prije „Centrala”. Električna rasvjeta bila je veliki iskorak za kavane, jer bi petrolejske lampe svaka dva ili tri mjeseca toliko zadimile lokal da bi postao neupotrebljiv, što je gomilalo troškove.

Kavanu je nakon Cosmacendijeve smrti preuzela obitelj Roeper i radila je sve do 1926. godine.

Vodio je Cosmacendi i kavanu Teatra Nuovo pa čak 1871. Il Dalmata spominje da ovdje umjetnici, glumci i gosti uživaju u sladoledu, slasticama i piću.

Ostale kavane na Narodnom trgu

Bilo je na Piazzi dei Signori još kavana. Odmah iza ugla trga, gdje je počinjala Calle del Ospitale (danas ul. Jurja Barakovića), postojala je kavana popularnog naziva Caffè degli Svizzeri, koja je 1849. godine promijenila ime u Caffè Radetzky, u čast feldmaršalu. Kavanu je često posjećivao naš slavni urar Giuseppe Travisan, nesuđeni dauphin o kojemu smo napisali jednu priču. „Radetzky” su vlasnici zatvorili 1889. godine te otvorili prethodno spomenutu „Europu”. Spominje se u starim novinama i Caffè al Genio, u prostoru gdje je kasnije bila tipografija Artale (ista kuća u kojoj je Caffe Radetzky, samo s pogledom na Gospodski trg). Često su ga posjećivali vojnici. Imao je biljar u jednoj bočnoj dvorani, a drugi na prvom katu. Bio je otvoren cijelu noć.

U lijevoj kući u prizemlju nalazio se Caffè al Genio. Desno uz čovjeka odjevenog u bijelo bio je Caffè della Nave, a naprijed u ulici, odmah iza ugla, i Caffè Radetzky

Caffè della Nave, kavana s početka 19. stoljeća, bila je smještena u prizemlju kuće obitelji Tironi te je također imala prostoriju s biljarom. Ondje se zimi posluživao izvrstan sladoled – rijetkost u to doba, a na istoj lokaciji sladoled se nudi i danas!
Manjak specijaliziranih trgovina raznom robom prisilio je i kavane na raznovrsnu ponudu, pa smo u jednom oglasu iz 1836. godine pronašli da tko želi kupiti jajašca dudova svilca iz Brianze, vrhunske kvalitete i po umjerenoj cijeni, može se obratiti u Caffè della Nave na Piazzi dei Signori.
Oko 1930.godine bio je na trgu i Caffè Piazza dei Signori Umberta Gallessija.

Kavana Central – kavana nad kavanama

Kavana Central oko 1900. g. Foto Burato

O raskošnoj kavani Central, središnjem mjestu društvenog života grada na prijelazu stoljeća, napisali smo posebnu priču. Svečano je otvorena pred mnogobrojnom publikom 14. studenoga 1891. u 18 sati i priređene su veličanstvene svečanosti. „Cafè Central” bio je daleko najposjećenije javno okupljalište i mjesto održavanja raznih koncerata, predstava, zabava i skupova. Central je postao simbolom napretka grada onog vremena, a sada – 130 godina nakon njegova otvaranja – i nostalgični podsjetnik na neka druga vremena. Kavani, ali i čitavoj zgradi, presudio je poduzetnik Antonio Zerauschek, koji je 1937. i 1938. godine sve generalno preuredio. Postojeću je zgradu srušio te dao sagraditi novu koja je postala hotel prema nacrtu tršćanskog arhitekta Umberta Nordila. U prizemlju je postojala nova kavana Central, koja nikad nije dosegla „sjaj“ onog starog Centrala.

Caffè al Giardino otvorila je obitelj Dezorzi u Javnom vrtu na bastionu Grimani otvorenom 16. rujna 1829., sada Perivoju kraljice Jelene Madijevke. Nalazila se u niskoj prizemnici s vodoravnim prugama od crvene cigle i tipičnim ukrasima maurskog stila nad prozorima te šiljastim ukrasima uz rub krova. Imala je i jednu nižu dogradnju, te višu prateću zgradu bez ukrasa. Bila je to popularna kavana gdje su pivo i sladoledi dobri, a usluga pohvalna, poznata po nedjeljnim okupljanjima građana, a održavali su se ondje i koncerti Gradske glazbe, kinoprojekcije, pa čak i lutkarske predstave. Gazzeta di Zara izvještava davne 1840. godine da se u ovoj kavani mogu kupiti pogače vrhunske kvalitete, a također je u istom kafiću otvorena radionica čokolade različitih vrsta. Boraveći u Zadru 1875. godine, car Franjo Josip – uz gradske znamenitosti – posjetio je i ovu kavanu. Nakon Dezorzija kavanom je upravljala obitelj Battara.

Caffè al Giardino oko 1890. g.

Trg pet bunara s gradskim vrtom u pozadini i kućom gdje je bila kavana „Al Giardino”. Foto: Burato

Izgradnja rive i kavana

Jugozapadni bedemi uklanjaju se 1874. godine pa se otvara novi prostor za širenje grada. Izgradnja niza zgrada od palače Manzin na zapadu, koja je izgrađena prva 1875. godine, pa sve do kraja rive na jugu, palača Borelli i Liceja, otvorila je razne ugostiteljske mogućnosti, pa tako i pojavu kavana na novoj, omiljenoj šetnici Zadrana – „Novoj rivi”.

U palači Manzin 1877. godine otvara se nova kavana-restoran pod vodstvom g. Bellija. Bili su to za ono doba veličanstveni prostori, kako zbog dobrog ukusa u rasporedu i njihove udobnosti, tako i zbog elegancije i bogatstva pokućstva. Pretraživanje arhiva i novinskih članaka upućuje na to da je ovo bila prva kavana na rivi!
Samo tri godine poslije otvara se u istoj kući elegantna podzemna kavana–pivnica. Usluga je besprijekorna, pića su dobra, pivo je svježe, a nude i velik izbor novina. To je jedino mjesto u gradu koje ima tako velik broj njemačkih novina.

Palača Manzin i reklama za kavu. Oko 1880. g. Autor: Burato.

Kavana Stefanija (Caffè Arciduchessa Stefania), otvorena je uz vatromet i brojnu publiku u ljeto 1890. godine u paviljonu tadašnje kuće Kirchmayer (kasnije Oštrić) na Novoj rivi. Po vanjskoj arhitekturi i uređenju interijera bilo je to jedno od najotmjenijih mjesta u gradu. Novi kafić nosio je ime Njezine Carske Visosti, nadvojvotkinje Stefanije, temeljem posebnog dopuštenja koje je sama odobrila.
Nova zgrada u kojoj se smjestio kafić podignuta je prema nacrtima g. Doima Marcocchije, onog istog koji će godinu poslije izgraditi kavanu Central! Kavana je imala karijatide (ženske kipove u funkciji stupa ili potpornja na pročelju) te razne skulpture u unutrašnjosti. S terase na katu pružao se lijep pogled na Zadarski kanal. Ispred kavane bio je gradski vrt, koji je ubrzo nestao jer je na njemu 1901. godine Alfonso Borelli izgradio zgradu u kojoj će također biti kavana.

Kuća Kirchmayer i paviljon s njene zapadne strane te gradski vrt. Foto: Vaffier 1892. g.

Paviljon uz kuću Oštrić u kojem je ranije bio Caffe Stefania. Vidljive su karijatide i terasa. 1911. g.

Uz kavanu „Stefanija” u početku je često svirala vojna glazba zbog blizine vojnog zapovjedništva koje se nalazilo u kući Borelli (danas zgrada Rektorata Sveučilišta u Zadru), pa je i posjećenost ponekad bila velika. Ipak, zaživjela je samo nekoliko godina. Kavanu je vodio g. Haslinger.

Iste godine otvoren je i Grand Hotel na uglu Calle Larga i Calle Papuzzeri, s restoranom u prizemlju. Nešto kasnije u sklopu restorana radila je i kavana Grand Hotel.

Dana 22. 3. 1902. hrvatsko-ugarsko brodarsko društvo u potpuno novoj palači grofa Alfonsa Borellija otvorilo je Hotel Bristol s restoranom i kavanom. Hotel Bristol zauzimao je prvi i drugi kat palače i prizemlje. Pet visokih i prostranih prostorija u prizemlju služile su kao kavana i restoran. O hotelu i restoranu opsežno je izvještavala Il Dalmata.

Hotel i restoran Bristol oko 1903. godine

Ove prostorije, svijetlozelene boje, sjajne poput ogledala, s blagim pozlatama, nude otmjeno, vrlo ugodno okruženje, dostojno velikog grada. Kavanu je oslikao majstor slikar R. Umlauff. Prostorije se otvaraju lučno kroz vrata na Novu rivu i s njih se, kao i s prozora hotela, vidi jedna od najljepših panorama Jadrana: Zadarski kanal. Unutrašnje uređenje kafića iznimno je elegantno i prikladno. Stolići i šank s pločama od crnog mramora, vrlo moderni biljari, velika ogledala: cjelina koja je skladna, otmjena i ugodna oku. Brojne novine. Vani, takozvana ograda, zaštićena velikom tendom i s lučnim svjetiljkama, bit će pretvorena u vrt i ukrašena, o trošku općine, palmama.

Vođenje Hotela Bristol oko 1936. godine preuzeo je A. Zerauschek i promijenio mu naziv u Hotel Excelsior.

Također na Novoj rivi, u palači Höberth (Perlini) s pogledom prema Piazzi del Laurana (i fontani), samo sedam dana nakon otvorenja Hotela Bristol otvara se i elegantni Caffè al Lloyd. Luksuzno uređen, s umjetničkim električnim lusterima, mramornim stolovima i biljarom te lijepim natpisima stoljetne, vrlo cijenjene tvornice likera Francesca Driolija. Njegov je vlasnik poduzetni Giovanni Battara.

Caffe Lloyd oko 1903. g.

Caffe Lloyd oko 1910. g.

Nekoliko godina poslije, Lloyd će biti značajno proširen dodavanjem dugog i elegantnog salona, ukrašenog bogatim zrcalima i profinjenim bojama. Novi salon, smješten na južnoj strani s pogledom na more, postat će ugodno boravište, osobito zimi. Caffè al Lloyd prestao je s radom za vrijeme Prvog svjetskog rata, ali je u proljeće 1919. godine ponovno otvoren. Vlasnik Battara pobrinuo se da ga ponovno učini vrlo omiljenim okupljalištem građana, i to kako zbog kvalitete pića i sladoleda, tako i zbog urednosti i besprijekorne usluge. Oko 1930. godine kavana Lloyd promijenila je ime u Caffè Italia.

Caffe Lloyd uz fontanu na Trgu Laurana 1902. godine

Aldo Mestrovich je na rivi 1921. godine otvorio Caffè Garibaldi nekih 50 južnije od „Lloyda”, u istoj onoj kući gdje je bilo Mestrovichevo kino Garibaldi, koje je ustupilo jednu čekaonicu kavani. Corriere di Zara popratio je otvaranje:

Savršene drvene obloge zidova i stropa glavnog prostora i susjednih salona; šank, vitrine i stolovi od tvrdog drveta, vrlo fino i graciozno izrađeni, djelo su iznimno sposobnog glavnog majstora Luigija Vittorellija te su zbog svoje čistoće izvedbe vrijedni iskrenog divljenja. Mramori, koji upotpunjuju i ukrašavaju namještaj, izrađeni su s velikom pažnjom u radionici vrsnog glavnog majstora Enrica Gasperinija. Sve složene instalacije potrebne za rad točionih uređaja izvela je tvrtka Francesco Malusa, vrlo iskusna u takvim poslovima. Tako je i sav ostali detaljni rad izišao iz ruku naših obrtnika koji se, na naše veliko zadovoljstvo, mogu časno i uspješno mjeriti s onima iz najvećih europskih središta.

Unutrašnjost je bila ukrašena figurom talijanskog revolucionara Garibaldija.
Oko 1935. godine kavanu je preuzeo Giuseppe Mosetti. Bilo je to poznato mjesto okupljanja igrača karata, šaha, domina i biljara, a na velikoj pozornici u salonu često su se održavali koncerti i nastupi raznih umjetnika.

Caffe Garibaldi na rivi oko 1930. g.

Program zabave Kavane Garibaldi iz 1923. godine u godišnjaku Il Dalmatino

U novinama se 1900. godine spominje Caffe Riva Nuova koju je vodio Giovanni Stanich, a nalazila se na početku ulice Tommaseo, nasuprot kuće Höberth u kojoj je bio "Caffe Lloyd" (današnja ul. Zadarskog Mira 1358., odmah do Foruma). Imala je lijepi pogled na Trg Pošte koji je kasnije preimenovan u Trg Dellaurana. Potrajala je nešto manje od desetljeća. Godine 1919. na tom istom mjestu izbjeglica iz Splita i vlasnik trgovine „Namještaja i tapeta” Italo Puisina otvara Caffè Spalato, luksuznu kavanu s bogatim bifeom. Potrajala samo nekoliko godina.

Oglas za kavane Roma i Spalato u godišnjem vodiču iz 1921. godine

U prizemlju hotela Bristol bio je Caffe Savoja Umberta Donatia, a spominje se nakon 1920. godine. Oko 1930. godine „Savoja” se premješta na Via Carriera (danas ul. Elizabete Kotromanić 7), a vodila ju je Anna Tonon. Nalazila se na uglu gdje je nekad Aicher imao krojačku radnju, a danas posluje brijačnica.

Reklama za Caffe Savoja iz 1922. godine

Vratimo se kavanama na Novoj rivi: u paviljonu kuće Perlini, koji je od 1892. bio iznajmljen za potrebe Narodne škole na hrvatskom jeziku, počeo je oko 1920. godine s radom Caffe San Marco. Paviljon se nalazio na mjestu gdje je sada terasa Gelaterije Eva.

Paviljon kuće Perlini, gdje je bila kavana San Marco (lijevo u prvom planu)

Novinska reklama za Caffe San Marco

Ostale kavane u gradu

Na staroj rivi, u prizemlju zgrade Kirchmayer u kojoj su bile smještene poslovnice Lloyda, 1894.godine (malo nakon što je zgrada izgrađena) otvoren je Caffe Il Porto, elegantna kavana, koja će biti vrlo pogodna putnicima i građanima koji čekaju parobrode. Kavanu je od 1894. godine pa sve do sredine 30-ih godina 20. stoljeća vodio Giorgio Venturini, a zatim Delich.

Kavana „Il Porto” u prizemlju svratišta Kirchmayer na staroj rivi

Unutrašnjost kavane „Il Porto”

Na Piazzetti Marini (danas Poljana Pape Aleksandra III) nalazio se krajem 19. stoljeća Caffè al Commercio, a spominje se i Caffè Tomasso.
Na Zelenoj tržnici (Piazza dell'Erbe) bio je Caffè ai Dalmati u kući Tocigl i trajao je desetljećima. Vodio ga je Gasparo Pavan, a posljednje godine Giuseppe Delich, prije nego što je srušen do temelja u savezničkom bombardiranju. Isto kao i susjedni Bar Colonna (prvo vlasnika Raicevicha, Gonana pa Gilberta Galessija), koji je nudio najbolji caffe espresso.

„Caffè ai Dalmati” desno u prizemlju crvene zgrade Tocigl

„Caffè ai Dalmati” lijevo u prizemlju zgrade Tocigl

Caffe bar Colonna

Caffe bar Colonna

U Ulici Dalmatinskog Sabora, nasuprot crkve sv. Andrije, bila je dugovječna Caffè alla Concordia (postojala gotovo 30 godina), omiljena radničkoj klasi.

Otvarale su se kavane i u Arbanasima i Cereriji. Godine 1912. Il Dalmata piše:

Kavana u Cereriji. -- Predgrađe Cererija, čiji napredujući razvoj svakodnevno sve više dolazi do izražaja, obogaćeno je ovih dana jednom kavanom, prvom takve vrste, za kojom se osjećala potreba. Gospodin Natale Mestrovich – aktivan trgovac manufakturnom robom u našem gradu, odlučio je otvoriti u prizemlju svoje kuće u Cereriji jednu kavanu, vrlo prikladnu za javnost. Kavana je vrlo elegantna; sva blista čistoćom lakova i ogledala; pravi je dražestan kutak s finim namještajem, s elegantnim zavjesama. Kavana je opskrbljena svim mogućim likerima, kao i pivom i kavom te hladnim jelima, delicijama i slasticama. Iza kavane, u sjenovitom vrtu, nalazi se i kuglana. Treba poželjeti sreću inicijativi gospodina Mestrovicha, koja spaja osobnu korist s građanskim ugledom, jer uz prilično značajne troškove Cereria sada nudi jedan elegantan javni prostor, koji trebaju podržati i stanovnici i zadarska javnost.

Caffe Cerraria u prizemlju kuće Meštrović (lijevo s tendom). Foto: Novaković 1910. g. (isječak)

Kavana nije imala sreće u radu. Godine 1914. preuzima ju Zerauschek, ali ratne nedaće ni njemu nisu išle u korist.

Tamo u ulici Sv. Ivana, pored "Hrvatskog Sokola" (danas ul. Ruđera Boškovića) postojala je nekad gostionica "Al' Cavalino" koju je 1910. godine preuzeo Josip Jurić te ju preuredio u restoran i kavanu. Imala je lijepi večernji vrt, nudila se dobra domaća kuhinja te dobro vino dalmatinsko i istrijansko, pivo svijetlo i crno i sladoled raznovrsni.

Do Drugog svjetskog rata neke su se kavane zadržale, neke su promijenile naziv, a izgradile su se i nove, najčešće male kavane tj. barovi. Otvorilo se nekoliko takvih barova, kao što je Bussanijev Bar Venezia u Calle dei Tribunali (kod suda), Bar Adua na Calle Teatro Vecchio (danas ul. Jurja Dalmatinca), Caffè Derna Traversa i Buczkowskog na Rivi Derni (na mjestu današnjeg restorana Kornat) kasnih 30-ih godina koja je, usput budi rečeno, dobila ime prema Libijskom gradu Derni i to u znak sjećanja na ratove koje je Italija vodila s Osmanskim carstvom 1911. godine. Zatim Bar Calypso u ul. Sv. Marije, Sterminijev Marittimo i Ianovićeva Zara na piazzetti Marini, Impero i Eden na Kalelargi, Paravia u ulici sv. Mihovila i niz manjih barova u ostalim dijelovima grada.

Reklama za „Caffe Derna” u novinama 1938. godine

Povijest zadarskih kavana ujedno je i povijest gradskog života: susreti, glazba, novine, kave i rasprave koje su davale ritam svakodnevici i to svaka na svoj način.
Gledajući Zadrane i njihov stil, Pierre Bauron još je 1888. godine pomislio da je u nekom gradu u Italiji ili na jugu Francuske. Sličan stil pratile su i kavane. Grandiozne, elegantne, otmjene i svjetske, kao da su gradu davale poseban sjaj, podizale standarde ukusa i navika te oplemenjivale i grad i ljude.
I kad su kavane nestajale ili mijenjale imena, navika ispijanja kave ostajala je ista.

Lokacije kavana u Zadru u 19. i početku 20. stoljeća