Retro Zadar se posebno zahvaljuje g. Brunu Bonettiju na vrijednim i nesebično podijeljenim informacijama o svojoj obitelji, koje su korištene u pisanju ovog teksta

Eugenio Godnig u Zadar nije stigao kao slučajni došljak, već kao talentirani inženjer i poduzetnik s jasnim motivom, ali i mogućnostima da u Zadru ostvari uspjeh. Rođen je 1857. godine u Trstu, gdje je proveo djetinjstvo i ranu mladost.

Cerarija oko 1880. godine. Pogled s Brodarice na mjesto na kojem će se izgraditi tvornica i kuća Godnig. Foto: Burato

Oženio se 1880. godine za Reginu Salvador iz ugledne tršćanske obitelji, poznate po tvornici konzervirane ribe i ukiseljenog povrća, a 1882. godine prvi put dolazi u Zadar, gdje vrlo brzo stvara dobre poslovne i privatne veze sa zadarskim industrijalcima. Odmah preuzima parni mlin koji je na Cerariji (Voštarnici) 1879. godine izgradio Giacomo Perlini. Osim mlina za žitarice, Perlini je imao i mlin za masline, tvornicu tjestenine i pekaru.

Pogled na uvalu Vrulje i tvornicu Godnig lijevo, 1890. godina. Foto: Alois Beer

Udružuje se sa sugrađaninom Simeoneom Salghetti-Driolijem i 16. lipnja 1886. osniva tvrtku Salghetti-Drioli i Godnig. Poslovanje tvrtke obuhvaćalo je dvije glavne cjeline. Prva je bila tvornica stakla, smještena u Calle del Paradiso (današnja Ulica Federica Grisogona), otprije u vlasništvu Salghetti-Driolija. Druga je cjelina bio parni mlin za žito i preradu dalmatinskog buhača (pyrethrum cinerariifolium), od kojeg se proizvodio učinkovit insekticid. Uskoro svoju djelatnost premještaju izvan grada, u prostore na Voštarnici. Izgradili su ondje moderan, tehnološki napredan pogon za proizvodnju stakla te staklenih bočica i insekticida.

Il Dalmata 22. 1. 1887. opisuje to moderno zdanje na drugoj obali grada:

Industrijsko postrojenje Salghetti-Drioli-Godnig.
Prije nekoliko dana imali smo čast i zadovoljstvo posjetiti industrijsko postrojenje parnih mlinova i tvornicu staklarije našeg vrlo uglednog sugrađanina g. Simeona Salghetti-Driolija i njegova ortaka, mladog i vrsnog tehničara g. Eugenija Godniga iz Trsta, te moramo iskreno priznati da smo bili ugodno iznenađeni cjelinom ovog odvažnog pothvata, koji će bez sumnje donijeti korist i dobar glas ne samo našem gradu, nego i cijeloj pokrajini.
Postrojenje se nalazi s onu stranu luke, na vrlo povoljnom mjestu, jer mu se može lako pristupiti i morem i kopnom. Prostrano dvorište, posvuda ograđeno zidom, gleda na niz zgrada i puno je kamenog ugljena iz naših rudnika u Siveriću i onih u Cardiffu.
Ulazeći sa zapadne strane, nailazi se u prvoj prizemnoj dvorani na peći i kotlove parnog stroja. Dva su kotla, rade naizmjenično, jedan je cijevni, a drugi cilindrični, svaki pod tlakom od pet atmosfera. U drugom odjeljku nalazi se stroj s hidrauličkom pumpom koja uzima vodu iz mora i iz spremnika u koji se vraća kondenzirana para. U dvorani u kojoj radi parni stroj nalazi se i mehanička radionica opremljena tokarilicom i bušilicom, koje također pokreće isti stroj; ti alati omogućuju sve radove sa željezom i sve popravke koji mogu zatrebati u industriji pokrajine.
U trećem odjeljku nalaze se mlinovi, ukupno njih osam: za raž, kukuruz, ječam i pšenicu. Tu je i drobilica za izradu griza. Mlinovi mogu u jedanaest sati proizvesti pedeset kvintala brašna. Iznad te treće dvorane nalazi se mehanizam za prosijavanje brašna.
U četvrtoj prizemnoj dvorani obavlja se mljevenje buhača, što je jedna od najzanimljivijih industrija u postrojenju. Poznato je, naime, kako je taj proizvod, koji je počeo donositi vrlo velike zarade našoj pokrajini, bio odjednom obezvrijeđen zbog krivotvorenja (adulteracije) od strane stranih mlinara, koji su biljke kupovali kod nas. Stoga su gospoda Salghetti-Drioli i Godnig vrlo razborito odlučili mljeti tu robu u zemlji i slati je u izvornom, čistom obliku stranim potrošačima, čime se podiže vrijednost proizvoda i kod nas zadržava ne samo cijena sirovine nego i ona industrijska. Budući da se mljevenje stabljika obavlja odvojeno od mljevenja cvjetova, a ime tvrtke uživa zasluženu reputaciju, osobito kod engleskih kuća, dogodi se da izvoz praha od buhača nalazi svoje glavno središte upravo u ovom postrojenju.
Mehanizam dvorane doista je čudesan. S jedne strane nalazi se uređaj koji reže stabljike na sitne čestice; zatim se te čestice melju u vodoravnom mlinu; odatle prolaze ispod četiri golema okomita mlina, da bi naposljetku bile prosijane kroz vrlo gusta sita. Sve to, naravno, pokreće snaga pare; a na kraju se buhač pretvara u vrlo fini prah.
Iz ove četvrte dvorane ulazi se u dva skladišta u kojima su zalihe nužne za tvornicu staklarije: krhotine stakla ovdje, stogovi slame ondje, gomile ugljena i sanduci sa sodom potrebnom za staklo.
Na gornjem katu, uz prosijavanje brašna, nalaze se prostrana skladišta u kojima su boce obavijene slamom i spremne za otpremu. Ondje su i spavaonice puhača stakla – koji su svi s Murana – te stan upravitelja, ujedno suvlasnika postrojenja, g. E. Godniga.

Pogled sa zapada na tvornicu Eugenio Godnig (oko 1900.g.). Razglednica iz kolekcije g. Marin Kaleb

Godine 1888. Salghetti se potpuno povukao, ustupio kuću Godnigu i posvetio se svojoj poznatoj i svjetski priznatoj tvornici likera.

Inženjer na djelu i prvi tvornički dimnjak

Godnig je, čim su mu to uvjeti dopustili, kupio novi kotao i novi parni stroj, s kojima je, pokrećući više mlinskih kamena, udovoljavao izraženim željama seljaka i uspješno se suprotstavio nemaloj konkurenciji mlinova u Skradinu.

Reklama tvrtke Godnig oko 1907. godine

Srušio je mali četvrtasti dimnjak te je bio prvi koji je u Zadru podigao pravi tvornički dimnjak. Preuredio je mlin za buhač, a kako prizemni prostori više nisu bili dovoljni, podigao je kat za laboratorij insekticidnog praha. Nakon što je srušio staru tvornicu stakla, koja je bila preseljena iz Grada (unutar gradskih zidina) u prostor mlina na Cerariji, obnovio ju je na plin s regenerativnim sustavom. Naime, zastarjele metode taljenja staklenog krša podrazumijevale su peći na ogrjevno drvo. Taj je sustav imao više mana, a glavna je bila velika potrošnja goriva. Posao je rastao iz dana u dan, pa je Godnig odlučio sagraditi novu peć na izravnu vatru, a umjesto drva uvesti ugljen, koji je u početku nabavljao na Promini. No sam ugljen, iako je odlično služio pogonu, štetio je zdravlju majstora puhača zbog štetnih i otrovnih sumpornih isparavanja. Stoga je Godnig odlučio zamijeniti izravnu vatru plinskim zagrijavanjem, što mu je trebalo donijeti veću brzinu i savršenstvo u radu. Naručio je nacrt takve peći od inženjera iz Dresdena. Ipak, izrađeni je nacrt zbog podloge i teškoća gradnje bio vrlo složen, a uspjeh je u potpunosti ovisio o krajnjoj točnosti u izvođenju. Projektant je, da umanji vlastitu odgovornost, odmah predložio da se nadzor povjeri jednom njegovu suradniku, ne jamčeći drukčije za ishod. Godnig, u želji da ubrza proces, odbio je taj prijedlog i, nakon dugog proučavanja planova i uputa, preuzeo težak zadatak i sve je sagradio pod svojim osobnim nadzorom i upravom. Rezultat svega bili su stakleni proizvodi vrhunske kvalitete u kojima se slavni maraschino – i još nekolicina proizvoda Vlahova, Driolija, Luxarda i ostalih proizvođača – plasirala po svijetu.

Kuća Godnig desno i prvi tvornički dimnjak u gradu. Oko 1908. godine

Tvornica Godnig. Lijevo kuća Godnig, a desno kuća Dobrović. Foto: Novaković, oko 1910. g.

Iako je poboljšao proizvodnju, čekao ga je drugi izazov – konkurencija. Nju se moglo pobijediti samo kvalitetom proizvoda, njegovim vještim predstavljanjem i širokom klijentelom. Kako bi je stekao, Godnig je svake godine putovao po glavnim europskim središtima, neumorno tražeći agente i klijente te šireći ugled svoje marke, ravnopravne najboljima po kvaliteti.

Na zemlji, koju je kupio 1900. godine na današnjem najzapadnijem dijelu Branimirove obale, izgradio je 1906. godine kuću danas poznatu kao kuća Godnig. Bila je to tipična secesijska trokatnica, koja je pretrpjela oštećenja u Drugom svjetskom ratu te je u obnovi izgubila velik dio detalja i ukrasa. Ostala je vidna točka izgradnje tog dijela Voštarnice.

Memorandum tvrtke Godnig

Reklama za proizvode Godnig

Industrijalac koji je pomogao „upaliti svjetlo” u Zadru

Godine 1885. grad je načelno odlučio prijeći na električnu rasvjetu, ali tehnologija je bila mlada, podijeljena između dvaju sustava – istosmjernog i izmjeničnog – a pouzdanih primjera bilo je malo. Upravo zato gradonačelnik Nicolò Trigari i Općinska uprava zadatak su povjerili Godnigu, tada vlasniku paromlina, tvornice stakla i tvornice insekticida na Voštarnici. Kao poduzetnik koji je aktivno sudjelovao u izgradnji Zadra i pomno pratio industrijske inovacije, Godnig je bio idealan odabir za pothvat u kojem je bilo potrebno i tehničko znanje i poslovni instinkt.

Godnig 1890./1891. obilazi gradske električne centrale u Veneciji, Udinama, Pordenoneu, Milanu, Trentu i Salzburgu. Ne zadovoljava se općenitim dojmovima: proučava vlasničke modele, način upravljanja i održavanja, pouzdanost, troškove, pa i nabavu rezervnih dijelova. Rezultat tog rada je iscrpno izvješće datirano 8. travnja 1891., jedno od prvih sustavnih tehničko-ekonomskih pregleda elektrifikacije u širem srednjoeuropskom kontekstu.

Glavna poruka izvješća bila je hrabra i jasna: i istosmjerni i izmjenični sustavi rade besprijekorno ako su postrojenja izvedena „pravilno, točno i pošteno”. Električna energija nije prolazna moda nego tehnologija budućnosti – spremna za uvođenje i u Zadru.

Električna centrala u Foši

U procjeni pristiglih ponuda Godnig posebno izdvaja milanski Edison i bečki Kremenezky, Mayer & Co. kao jedine dobavljače koji su u Zadar poslali inženjere i izradili konkretne projekte. Nakon usporedbe tehnologije i troškova opredjeljuje se za istosmjernu struju, uz procjenu ušteda od približno 12.000 forinti.

Njegov proračun nije stao na investiciji: pokazao je kako se trošak može amortizirati naplatom potrošnje privatnicima i javnim uredima te uštedama u odnosu na tadašnju petrolejsku rasvjetu. Uz to je mapirao širok spektar primjena: od pogona svih šest zadarskih tiskara (≈15 KS), bolničkih crpki (2 – 3 KS), sirupa i crpki u tvornicama likera, do malih elektromotora za obrtnike, proizvodnju gaziranih pića i tjestenine, pa čak i mehaničkog pogona orgulja u crkvama.

Kao praktičar, Godnig upozorava da su kvarovi najčešće posljedica slabe opskrbe rezervnim dijelovima i neujednačenog održavanja. Traži da se postrojenje izvede tako da jamči sigurnost pri rukovanju, jer je povjerenje građana presudno za prihvaćanje nove tehnologije.

Radi smanjenja troškova Godnig preporučuje nadzemnu mrežu. Grad je savjet prihvatio te je u jesen 1894. započela montaža u trovodnom sustavu 2 × 150 V, s odvojenim krugovima za cjelonoćnu i polunoćnu rasvjetu te ostale potrošače. Dvostruki željezni stupovi nisu doprinijeli estetici Foše, Kopnenih vrata i trga pred Namjesničkom palačom, ali su omogućili brzu i ekonomičnu elektrifikaciju – to je kompromis koji je otvorio put modernizaciji.

Zahvaljujući tom spoju vizije i praktičnosti, Zadar je 1894. dočekao svjetlost novog doba. U toj transformaciji ime Eugenija Godniga ostaje zauvijek upisano kao čovjeka koji je argumentima, brojkama i primjerima iz prakse uvjerio grad da je vrijeme da se upali svjetlo.

Omiljeni poslodavac

Iako je bio čvrst i energičan, zbog njegove dobrote voljeli su ga svi zaposlenici, čijim je potrebama uvijek nastojao izaći u susret. O tome svjedoči i proslava 25. godišnjice osnivanja tvrtke, kada su mu njegovi zaposlenici priredili veliko iznenađenje, o kojemu Il Dalmata piše:

Kako bi pokazali svoju privrženost šefu, gospodinu Eugeniu Godnigu, večer prije dana kada je padao jubilej osnivanja ugledne tvrtke, zaposlenici su mu željeli prirediti iznenađenje. Naime, kada se gospodin Godnig ukrcao na vaporetto kako bi se vratio kući, na dani znak osvijetljen je stotinama električnih žarulja natpis iznad zgrade i dva datuma 1886. – 1911., dodana za tu prigodu.
U 10 sati sljedećeg dana, isto osoblje mu je u znak poštovanja poklonilo prekrasan srebrni pehar s ugraviranom posvetom, djelo umjetničkog ukusa i pažljive izvedbe, posebno izliveno u radionici srebra Gaetana Boggialija iz Milana.
Pri uručivanju pehara najstariji je zaposlenik istaknuo da je činjenica da nitko – čak ni dnevni radnici – ne radi u tvornici manje od četiri godine jasan dokaz da svi ti ljudi ne ostaju ondje zato što ih zadržavaju veće plaće ili lakši posao, već zato što su vezani poštenjem, ispravnošću i očinskim postupcima poslodavca.
Gospodin Godnig zahvalio im je srdačnim riječima, a zatim je cijelom osoblju ponudio bogat domjenak. Otvoreno je nekoliko boca, a šampanjcem se nazdravilo prosperitetu ugledne tvrtke.
Nikada ne zaboravljajući svoje radnike, gospodin Godnig naredio je da za obljetnicu svatko dobije dvostruku tjednu plaću.
Oko 12 sati preuzvišeni gospodin načelnik, doktor Luigi Ziliotto, gospodin Michelangelo Luxardo kao predsjednik Trgovačke komore i gospodin Sparidione Artale kao njezin potpredsjednik također su izrazili, u ime građana i Komore, svoje čestitke.
Tijekom dana neprestano su dolazili i odlazili uglednici, prijatelji i poznanici, koji su željeli osobno čestitati. Usto, primio je i brojne telegrame i prigodna pisma od drugih istaknutih osoba, prijatelja izdaleka i brojnih poslovnih agenata.

Na vrhu zgrade cijeli dan vijorila se dalmatinska zastava.

Sve ove Godnigove kvalitete prepoznate su i u višim krugovima, zbog čega je stekao titule i odlikovanja, te je bio carski savjetnik kao član Industrijskog vijeća, laik sudac stručan za trgovačka pitanja, cenzor pri lokalnoj podružnici Austro-Ugarske banke, član Općinskog vijeća i Trgovačke komore. Bio je nositelj odlikovanja crnogorskog reda Danila I.

Kao stanovnik Cerarije nastojao je poboljšati komunikaciju između Zadra i dviju suprotnih obala te je pridonio i osnivanju plovidbe na liniji Zadar – Brodarica. Bio je dio inicijative za izgradnju mosta, zajedno s nekolicinom stanovnika tog novog dijela grada.
Istančan glazbeni i umjetnički ukus doveo ga je i do članstva u upravi Teatra Verdi.

Iako se zalagao za most, Godnig nije poživio dovoljno da vidi njegovu izgradnju

Eugenio Godnig umro je kao 55-godišnjak 12. 4. 1912. godine u Bologni, gdje je bio na operativnom zahvatu.
Kovčeg s tijelom pokojnika do Zadra je dopremljen parobrodom „Molfetta“, čiji je zapovjednik Catania na brodu uredio kapelu i organizirao bdjenje mornara.
Priređen je svečani sprovod uz veliko sudjelovanje Grada. Povorku su, uz obitelj, najavili Trgovačko-industrijska komora, Pokrajinski sud i Društvo kazališta Verdi. Uz kler i redovnike, sudjelovali su radnici njegovih postrojenja, brodari, brojna izaslanstva i gradski uglednici (među njima gradonačelnik dr. Ziliotto). Obred na Gradskom groblju u Zadru predvodili su msgr. Luka Krasić i don Carlo Ballarin, a oproštajne riječi u ime prijatelja i radnika održao je savjetnik Giuseppe Bressan.
Eugenio je iza sebe ostavio suprugu Reginu, koja je umrla 1931. godine, te kćeri Emmu, Idu, Cleliu i sina Eugenia.
Poduzeće je naslijedio Ernesto Bonetti, suprug njegove kćeri Emme.

Zet i nasljednik industrije Eugenija Godniga, Ernesto Bonetti (1889. – 1936.), bio je poduzetni industrijalac iz Starigrada, zaljubljenik u sport i rani član zadarske veslačke posade „Diadora”, koja je 1905. godine odveslala od Zadra do Pule, za što je odlikovan srebrnom medaljom. Posadu su činili: Enrico de Schoenfeld, Paolo Delich, Niccolo Benzoni, Calebich, Luigi Miller i Ernesto Bonetti. Inače, rođaci njegova oca bili su Piero i Nicolò Bonetti, poznati građani Splita (Piero je bio jedan od prvih bekova, a i predsjednik Hajduka, a Nicolò je imao ljekarnu u Marmontovoj ulici u Splitu). Nakon školovanja na Carsko-kraljevskoj trgovačkoj i nautičkoj akademiji u Trstu, Ernesto Bonetti se 1918. godine u zadarskoj katedrali sv. Stošije oženio Eugenijevom kćeri Emmom Godnig, duhovitom i bistroumnom ženom s kojom nije imao djece. Ekstrovertirani Bonetti živio je ubrzano, često je putovao svojim blještavim Alfa Romeom ili vlastitim zrakoplovom, pa je u tadašnjem Zadru slovio za oličenje moderne, dinamične industrijalističke elite. U veljači 1936., zbog guste magle iznad Jadrana, svoj je avion iz opreza ostavio kod kuće i na put iz Trsta prema Zadru krenuo hidroavionom Cant 22 I-ALFA „San Sergio” kompanije Ala Littoria. Ujutro 20. veljače, leteći nisko iznad Rovinja, letjelica je zbog slabe vidljivosti lijevim krilom udarila u zvonik katedrale sv. Eufemije, kip svetice s vrha pao je na tlo, a avion se s pet osoba začas srušio u more. Poginuli su prvi pilot i putnik Ernesto Bonetti. Lijes je brodom Morosini prevezen u Zadar i položen u obiteljsku grobnicu Godnigovih.

Grobnica Godnig na gradskom groblju u Zadru. Foto: RetroZadar

Eugenio Godnig bio je jedna od ključnih figura industrijske modernizacije Zadra, od paromlina i staklane do elektrifikacije grada. Njegovi projekti i način upravljanja, uz brigu za radnike i suradnju s Gradom, ostavili su trajan trag u lokalnom gospodarstvu i infrastrukturi.

Kuća Godnig danas. Foto: RetroZadar