Eugenio Godnig – zadarski poduzetnik i inženjer
Eugenio Godnig u Zadar nije stigao kao slučajni došljak, već kao talentirani inženjer i poduzetnik sa jasnim motivom ali i mogućnostima da u Zadru ostvari uspjeh.
Radio je u tvornici za prešanje i mljevenje s parnim pilama u Trstu, svom rodnom gradu, i u dobi od 26 godina, zbog svoje inteligencije, aktivnosti i dobrog odnosa prema radu i zaposlenicima, promoviran u generalnog direktora te tvornice.
Oženio se 1880.Godine za Reginu Salvador iz ugledne tršćanske obitelji, poznate po tvornici konzervirane ribe i ukiseljenog povrća a oko 1882.godine prvi put dolazi u Zadar gdje vrlo brzo stvara dobre poslovne veze sa zadarskim industrijalcima.
Udružuje se s sugrađaninom Simeone Salghetti – Driolijemi 16. lipnja 1886. osniva tvrtku Salghetti - Drioli i Godnig. Poslovanje ove tvrtke sastojalo se od tvornice stakla, smještene u Calle del Paradiso (današnja Ulica Federica Grisogona), od ranije u vlasništvu Salghetti- Driolia i parnog mlina za žito i krizanteme (buhača). Kupuju kuću na zapadnom dijelu Voštarnice u kojoj je 1882. Godine Giacomo Perlini izgradio mlin te premještaju svoju djelatnost van grada. Bio je to moderni pogon za proizvodnju stakla i staklenih bočica ali i insekticida koji se proizvodio od cvjetova krizanteme (buhača).
Il Dalmata 22.1.1887. opisuje to moderno zdanje na drugoj obali grada
Industrijsko postrojenje Salghetti-Drioli-Godnig.
Prije nekoliko dana imali smo zadovoljstvo posjetiti industrijsko postrojenje parnih mlinova i tvornicu staklarije našeg vrlo uglednog sugrađanina g. Simeona Salghetti Driolija i njegova ortaka, mladog i vrsnog tehničara g. Eugenija Godniga iz Trsta, te moramo iskreno priznati da smo bili ugodno iznenađeni cjelinom ovog odvažnog pothvata, koji će bez sumnje donijeti korist i glas ne samo našem gradu, nego i cijeloj pokrajini.
Postrojenje se nalazi s one strane naše luke, na vrlo povoljnom mjestu jer mu se može lako pristupiti i morem i kopnom. Prostrano dvorište, posvuda ograđeno zidom, gleda na niz zgrada i puno je kamenog ugljena iz naših rudnika u Siveriću i onih u Cardiffu.
Ulazeći sa zapadne strane, nailazi se u prvoj prizemnoj dvorani na peći i kotlove parnog stroja. Potonja su dva kotla, rade naizmjenično, jedan je cijevni, a drugi cilindrični, svaki pod tlakom od pet atmosfera. U drugom odjeljku nalazi se stroj sa svojom hidrauličkom pumpom, koja uzima vodu iz mora i iz spremnika u koji se vraća kondenzirana para. U dvorani u kojoj radi parni stroj nalazi se i mehanička radionica opremljena tokarilicom i bušilicom koje također pokreće isti stroj; ti alati omogućuju sve radove na željezu i sve popravke koji mogu zatrebati u industriji pokrajine.
U trećem odjeljku nalaze se mlinovi, ukupno osam, za raž, kukuruz, ječam i pšenicu. Tu je i drobilica za izradu griza. Ti mlinovi mogu u jedanaest sati proizvesti pedeset kvintala brašna. Iznad te treće dvorane nalazi se mehanizam za prosijavanje brašna.
U četvrtoj prizemnoj dvorani obavlja se mljevenje krizanteme, što je jedna od najzanimljivijih industrija u postrojenju. Poznato je, naime, kako je taj proizvod, koji je počeo donositi vrlo velike zarade našoj pokrajini, bio odjednom obezvrijeđen zbog krivotvorenja (adulteracija) od strane stranih mlinara, koji su biljke kupovali kod nas. Stoga su gospoda Salghetti-Godnig vrlo razborito odlučili mljeti tu robu u zemlji i slati je u izvornom, čistom obliku stranim potrošačima, čime se podiže vrijednost proizvoda i kod nas zadržava ne samo cijena sirovine nego i ona industrijska. Budući da se mljevenje stabljika obavlja odvojeno od mljevenja cvjetova, a ime tvrtke uživa zasluženu reputaciju, osobito kod engleskih kuća, dogodi se da izvoz praha od krizanteme nalazi svoje glavno središte upravo u ovom postrojenju.
Mehanizam ove dvorane doista je čudesan. S jedne strane nalazi se uređaj koji reže stabljike na sitne čestice; zatim se te čestice melju u vodoravnom mlinu; odatle prolaze ispod četiri golema okomita mlina, da bi naposljetku bile prosijane kroz vrlo guste zaslone. Sve to, naravno, pokreće snaga pare; a rezultat je da se krizantema pretvara u vrlo fini, posve neosjetni prah.
Iz ove četvrte dvorane ulazi se u dva skladišta u kojima su zalihe nužne za tvornicu staklarije. Ovdje se vide krhotine stakla, ondje stogovi slame, gomile ugljena i sanduci s sodom (topionicom) potrebnom za staklo.
Na gornjem katu, uz prosijavanje brašna, nalaze se prostrana skladišta u kojima su boce obavijene slamom i spremne za otpremu. Ondje su i spavaonice puhača stakla, koji su svi s Murana, te stan upravitelja, ujedno suvlasnika postrojenja, g. E. Godniga.
Godine 1888. Salghetti se potpuno povukao, ustupio kuću Godnigu i posvetio se svojoj poznatoj i svjetskoj tvornici Maraskina.
Godnig je, čim su mu to uvjeti dopustili, kupio novi kotao i novi parni stroj, s kojima je, pokrećući više mlinskih kamena, udovoljavao izraženim željama seljaka i uspješno se suprotstavio ne maloj konkurenciji mlinova u Skradinu.
Srušio je mali četvrtasti dimnjak te je bio prvi koji je u Zadru podigao pravi tvornički dimnjak. Tri godine kasnije preuredio je mlin za krizanteme, a kako prizemni prostori više nisu bili dovoljni, podigao je kat za laboratorij insekticidnog praha. Nakon što je srušio staru tvornicu stakla, koja je bila preseljena iz Zadra (unutar gradskih zidina) u prostor mlina na Cerariji, obnovio ju je na plin s regenerativnim sustavom, i nakon što je dao izraditi projekt specijaliziranom inženjeru iz Dresdena, sa svojim osobnim mehaničkim i tehničkim znanjima, uspio je uspješno dovršiti cijelu izgradnju.
Iako je poboljšao proizvodnju čekao ga je drugi izazov – konkurencijakoja se osvaja samo kvalitetom proizvoda, znanjem njegova predstavljanja i širokom klijentelom. Kako bi je stekao, Godnig je svake godine, u najzahtjevnijoj ali najpovoljnijoj sezoni za poslovanje, putovao po glavnim europskim središtima, neumorno tražeći agente i klijente te šireći ugled svoje marke, ravnopravne najboljima po kvaliteti.
Industrijalac koji je pomogao „upaliti svjetlo” u Zadru
Godine 1885. Grad je načelno odlučio prijeći na električnu rasvjetu, ali tehnologija je bila mlada, podijeljena između dvaju sustava – istosmjernog i izmjeničnog – a pouzdanih primjera bilo je malo. Upravo zato gradonačelnik Nicolò Trigari i Općinska uprava zadatak su povjerili Godnigu, tada vlasniku paromlina, tvornice stakla i tvornice insekticida na Voštarnici. Kao poduzetnik koji je aktivno sudjelovao u gradnji Zadra i pratio industrijske inovacije, Godnig je bio idealan za posao koji je tražio i tehničko znanje i poslovni instinkt.
Godnig 1890./1891. obilazi gradske električne centrale u Veneciji, Udinama, Pordenoneu, Milanu, Trentu i Salzburgu. Ne zadovoljava se općenitim dojmovima: proučava vlasničke modele, način upravljanja i održavanja, pouzdanost, troškove, pa i nabavu rezervnih dijelova. Rezultat tog rada je iscrpno izvješće datirano 8. travnja 1891., jedno od prvih sustavnih tehničko-ekonomskih pregleda elektrifikacije u širem srednjoeuropskom kontekstu.
Glavna poruka izvješća bila je hrabra i jasna: i istosmjerni i izmjenični sustavi rade besprijekorno ako su postrojenja izvedena „pravilno, točno i pošteno”. Električna energija nije prolazna moda nego tehnologija budućnosti – spremna za uvođenje i u Zadru.
U procjeni pristiglih ponuda Godnig posebno izdvaja milanski Edison i bečki Kremenezky, Mayer & Co. kao jedine dobavljače koji su u Zadar poslali inženjere i izradili konkretne projekte. Nakon usporedbe tehnologije i troškova, opredjeljuje se za istosmjernu struju, uz procjenu uštedâ od približno 12.000 forinti.
Njegov proračun nije stao na investiciji: pokazao je kako se trošak može amortizirati naplatom potrošnje privatnicima i javnim uredima te uštedama u odnosu na tadašnju petrolejsku rasvjetu. Uz to je mapirao širok spektar primjena: od pogona svih šest zadarskih tiskara (≈15 KS), bolničkih crpki (2–3 KS), sirupa i crpki u tvornicama likera, do malih elektromotora za obrtnike, proizvodnju gaziranih pića i tjestenine, pa čak i mehaničkog pogona orgulja u crkvama.
Kao praktičar, Godnig upozorava da su kvarovi najčešće posljedica slabe opskrbe rezervnim dijelovima i neujednačenog održavanja. Traži da se postrojenje izvede tako da jamči sigurnost pri rukovanju, jer je povjerenje građana presudno za prihvaćanje nove tehnologije.
Radi smanjenja troškova Godnig preporučuje nadzemnu mrežu. Grad je savjet prihvatio te je u jesen 1894. započela montaža u trovodnom sustavu 2 × 150 V, s odvojenim krugovima za cjelonoćnu i polunoćnu rasvjetu te ostale potrošače. Dvostruki željezni stupovi nisu laskali estetici Foše, Kopnenih vrata i trga pred Namjesničkom palačom, ali su omogućili brzu i ekonomičnu elektrifikaciju – to je kompromis koji je otvorio put modernizaciji.
Zahvaljujući tom spoju vizije i praktičnosti, Zadar je 1894. dočekao svjetlost novog doba. U toj transformaciji ime Eugenija Godniga ostaje zauvijek upisano – kao čovjeka koji je argumentima, brojkama i primjerima iz prakse uvjerio grad da je vrijeme da se upali struja.
Omiljeni poslodavac
Iako čvrst i energičan,zbog njegova dobrote voljeli su ga svi njegovi zaposlenici, čijim je potrebama uvijek nastojao izaći u susret. O tome svjedoči i proslava 25 godišnjice od osnivanja tvrtke kada su mu njegovi zaposlenici priredili veliko iznenađenje o kojemu Il Dalmata piše:
Kako bi pokazalo svoju privrženost svom šefu, gospodinu Eugeniu Godnigu, večer prije dana kada je padao jubilej osnivanja ugledne tvrtke, zaposleno osoblje njegove tvrtke mu je željelo prirediti iznenađenje. Naime, kada se gospodin Godnig ukrcao na vaporetto kako bi se vratio kući, na dani znak osvijetljen je stotinama električnih žarulja natpis iznad zgrade i dva datuma 1886.-1911., dodana za tu prigodu.
U 10 sati sljedećeg dana, isto osoblje mu je u znak poštovanja ponudilo prekrasan srebrni pehar s ugraviranom posvetom, djelo umjetničkog ukusa i pažljive izvedbe, posebno izliveno u radionici srebra Gaetana Boggialija iz Milana.
Prilikom predstavljanja, najstariji je zaposlenik istaknuo da činjenica da nitko, čak ni dnevni radnici, ne radi u tvornici manje od četiri godine, jasan je dokaz da sve te osobe ne ostaju tamo zato što ih zadržavaju veće plaće ili lakši posao, već zato što su vezani poštenjem, ispravnošću i očinskim postupcima poslodavca.
Gospodin Godnig im je zahvalio srdačnim riječima, a zatim je cijelom osoblju ponudio bogat domjenak. Tamo je otvoreno nekoliko boca, a šampanjcem se nazdravilo prosperitetu ugledne tvrtke.
Nikada ne zaboravljajući svoje radnike, gospodin Godnig je naredio da za obljetnicu svatko dobije dvostruku tjednu plaću.
Oko 12 sati, preuzvišeni gospodin načelnik, doktor Luigi Ziliotto, gospodin Michelangelo Luxardo, kao predsjednik Trgovačke komore, i gospodin Sparidione Artale, kao potpredsjednik iste, također su izrazili, u ime građana i Komore, svoje čestitke.
Tijekom dana neprestano su dolazile i odlazile ugledne osobe, prijatelji i poznanici, koji su dolazili čestitati, a primio je i brojne telegrame i prigodna pisma od drugih istaknutih osoba, od drugih udaljenih prijatelja i od brojnih agenata.
Na vrhu zgrade vijorila se dalmatinska zastava cijeli dan.
Sve ove Godnigove kvalitete prepoznate su i u višim krugovima, zbog čega je stekao titule i odlikovanja, te je bio carski savjetnik kao član Industrijskog vijeća, laik sudac stručan za trgovačka pitanja, cenzor pri lokalnoj podružnici Austro-Ugarske banke, član Općinskog vijeća i trgovačke komore. Bio je nositelj odlikovanja crnogorskog reda Danila I.
Kao stanovnik Cerarije nastojao je poboljšati komunikacije između Zadra i dviju suprotnih obala te je pridonio i osnivanju plovidbe Zadar - Brodarica. Bio je dio inicijative za izgradnju mosta zajedno sa nekolicinom stanovnika ovog novog djela grada.
Istančan glazbeni i umjetnički ukus, doveo ga je i do članstva u upravi Teatra Verdi.
Eugenio Godnig je umro 12.4.1912.godine u Bologni gdje je bio na operativnom zahvatu.
Kovčeg sa tijelom pokojnika je do Zadra dopremljen parobrodom „Molfetta“, čiji je zapovjednik Catania na brodu uredio kapelu i organizirao bdjenje mornara.
Priređen je svečani sprovod uz široko sudjelovanje grada: povorku su, uz obitelj, najavili Trgovačko-industrijska komora, Pokrajinski sud i Društvo kazališta Verdi. Uz kler i redovnike, sudjelovali su radnici njegovih postrojenja, brodari, brojna izaslanstva i gradski uglednici (među njima gradonačelnik dr. Ziliotto). Obred na gradskom groblju u Zadru predvodili su msgr. Luka Krasić i don Carlo Ballarin, a oproštajne riječi u ime prijatelja i radnika održao je savjetnik Giuseppe Bressan.
Eugenio Godnig je bio jedna od ključnih figura industrijske modernizacije Zadra, od paromlina i staklane do elektrifikacije grada. Njegovi projekti i način upravljanja, uz brigu za radnike i suradnju s gradom, su ostavili trajan trag u lokalnom gospodarstvu i infrastrukturi.