Ravnice: od vojnih podzemlja do sportskog srca Jazina

Danas je teško zamisliti da je prostor oko Jazina, kojim svakodnevno prolaze automobili, šetači, djeca na putu do škole i sportaši, nekoć bio jedan od najvažnijih obrambenih prostora Zadra. Tamo gdje je danas simbol zadarske košarke, ali i veliki parking, stoljećima se nalazio prostor obrane i vojske. Stari su ga Zadrani poznavali kao Spianatu ili Ravnice.

Ako pokušamo zamisliti kako je taj dio grada izgledao prije nego što je na Melti (tadašnjem nazivu za taj dio grada) podignut Forte – kasniji Park Blažeković pa Parco Regina Elena i naposljetku Perivoj Vladimira Nazora – moramo zaboraviti današnju sliku tog dijela grada. Nalazile su se tu skupine kućeraka koje su tvorile predgrađe – Varoš sv. Martina. To je predgrađe svjedočilo opsadama grada, rušenjima i nesigurnim vremenima, a u njih su se sklanjali i ljudi koji su bježali pred turskim provalama. Iza tih kuća prostirala se ravnica. Bilo je logično da se tu treba postaviti prva crta obrane grada.
Prema povijesnim zapisima, na ovom prostoru izvan antičkog Iadera postojali su ostaci velike ovalne građevine koju su pojedini autori tumačili kao rimski amfiteatar. Iako danas od njega nema vidljivih tragova, izvori navode da su njegovi ostaci uklonjeni pri gradnji mletačkih fortifikacija.
Godine 1570. počelo se rušiti građevine izvan gradskih zidina, a istu su sudbinu 1604. doživjeli i stari veliki zidovi koji su branili Varoš. No budući da je taj posao trebalo obaviti pažljivo, generalni providur Giambattista Grimani naredio je 1639. da od njih ne ostane ni trag. Razlog je bio taj što je Venecija namjeravala, uz moćno istureno fortifikacijsko djelo, čija je gradnja bila neposredno pred početkom, podignuti i druge obrane koje bi služile kao predstraže.

Kao nastavak toga plana, u vrijeme generalnog providura Girolama Cornara 1640. godine pod Ravnicama su bile postavljene mine (prostori i hodnici ispunjeni barutom). Kasnije se ponovno raspravljalo o načinu kako ojačati zadarsku tvrđavu s te strane. Neki su bili za podizanje jedne tanaglie srednjih razmjera (vrsta obrambenog utvrđenja), ali naposljetku su se složili oko gradnje jednog ravelina (samostalna obrambena struktura trokutastog ili peterokutnog tlocrta koja se postavlja u obrambeni jarak, točno ispred najranjivijeg dijela tvrđave, ravnog spojnog zida i između dva susjedna bastiona). Da bi konačno uredio taj položaj, Antonio Bernardo, najprije izvanredni providur, a zatim generalni providur, naredio je da se iskopa Controfossa, odnosno druga jama ili kanal. Ravelin, koji se nazivao i Mezzaluna, nastavljao se na taj kanal, a prema van je završavao šiljkom. Cjelina je bila vrlo čvrsta. Iznad zida nalazio se nasip, na kojem su stajali topovi; u unutrašnjosti, nešto niže, podizale su se vrlo duge kazemate s puškarnicama.

Plan utvrde Forte i fortifikacija iz 1765. godine

Oko njega je postojala vrlo složena mreža prolaza, podzemnih hodnika, zamki i spremišta za streljivo, čija je zadaća bila da, slikovito rečeno, „dovede neprijatelje sve do vješala”. Čitav je sustav bio toliko složen da niti na starijim mapama nije vjerodostojno prikazan.

Plan fortifikacije s poprečnim presjecima. Arhiva: Retro Zadar

Ravelin je imao znatnu važnost tijekom opsade 1813., kada su Zadar držali Francuzi i odupirali se napadima Austrije – i to je bila njegova posljednja obrambena funkcija. Od toga vremena Ravnice su počele gubiti svaku ratnu važnost. Do njih se iz grada dolazilo i kroz Vrata Erizzo, srušena 1874. godine, koja su se nalazila na današnjoj ulici kralja Dmitra Zvonimira, između južnog ugla kortine i mora.

Uz jarak je bio nasip visok oko dva metra, koji je štitio prolaz ispod zida Fortea i jarka, koja je na udaljenosti od deset do dvanaest metara pratio smjer dviju velikih kortina. Bio je povezan i s unutarnjom lukom i sa zadarskim kanalom. Na dijelu prema unutarnjoj luci dno je bilo očišćeno i posuto šljunkom, pa je služio kao mjesto za kupanje vojnicima, koji su se do njega spuštali po nekoliko stuba urezanih u nasip.

Izgled Ravnica s Ravelinom na ilustraciji iz 1880. godine. Izvor: Časopis Vienac, 1881. g.

Iza jarka se nalazio Ravelin. Oko njega je tekao širok prolaz, gdje je stajao i golemi sjenik, a prolaz sa suprotne strane bio je zatvoren visokim polukružnim zidom Ravnica. Na njegovim su se krajevima nalazile la prima i la seconda valletta. Bila su to četvrtasta sniženja terena, do kojih se dolazilo dvjema kratkim rampama. Svaka je valletta imala po dvije male kaponjere s puškarnicama i opkopom. Polukružni zid bio je visok oko sedam metara i nastavljao se iza dviju valletta, usporedno s kanalom.

Ispod Ravnica prolazili su Sotterranei, podzemni hodnici koje je u novije vrijeme iskorištavala zadarska mularija za svoje igre. U slučaju potrebe i napada trebali su biti minirani, a narod je zamišljao da dopiru sve do groblja! Imali su četiri ulaza, a najpoznatiji dijelovi zvali su se: Stalatiti e Stalagmiti, uz Val de Ghisi, najviši dio; Le mine, u središtu Ravnica, s jednim bunarom; i Alle grotte, prema glavnoj cesti.

Kako su desetljeća prolazila, mnogi su ogranci podzemnih hodnika nestali, a Ravnice su promijenile izgled. Ravelin je srušen 1889. godine (ploča koja je podsjećala na njeno podizanje i ime mletačkog providura (Provveditore veneto) koji ju je naručio, bila je prenesena u Muzej svetog Donata), jarak je zatrpan, a iz Fortea je ovamo premještena Cavallerizza (prostor za konje i vježbe).

Cavallerizza i Austrijski vojnici oko 1900. godine. Izvor: Zara. Una città tra storia e leggenda: Bambara, Gino

Počelo se ravnati cijeli prostor, uklonjene su vallette, nestale su sve vojne građevine, postupno su niknule privatne kuće, a zatim je i Cavallerizza ponovno promijenila mjesto i dobila novu stazu, dok su same Ravnice služile za vježbe austrijskih vojnika.

Ravnice su iz prostora obrane prelazila u prostor grada.

Gimnastičari na vježbalištu oko 1925. godine. Foto: Maurizio Mandel

Krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina 20. stoljeća Ravnice dobivaju novu ulogu. U tadašnjem političkom i društvenom okviru talijanske uprave planira se uređenje sportskog igrališta. Stari nasipi, stijene, ostaci zidova i zemlja uklanjali su se minama, klinovima i čekićima. Teren se ravnao, podizao i drenirao.

Projekt je predviđao igralište dimenzija 90 puta 45 metara, okruženo atletskom stazom s četiri trake, ukupne duljine oko 340 metara. U zavojima su planirane jame za skokove, prostori za bacanja i uređeni pristupi. Igralište je trebalo dobiti drenažu, travnatu površinu, betonske rubove, ogradu i tribine. Ono što je nekada bilo vojno predpolje, puno jarkova, nasipa, kazemata i podzemlja, pretvaralo se u moderan sportski prostor.

Plan izgradnje Campo Sportivo. Arhiva: Retro Zadar

Godine 1931. svečano je otvoreno sportsko igralište O.N.B. Svečanost je, u duhu vremena, bila obilježena prisutnošću vlasti, omladinskih odreda, zastava, postrojavanja i sportskih natjecanja. Na terenu su nastupali Avangardisti, Balile, Mlade Talijanke i Male Talijanke. Nakon svečanog otvorenja uslijedila su natjecanja u trčanju, skokovima i bacanjima.

Izgrađeni Campo Sportivo i Casa Balila. Oko 1940. godine.

Opera Nazionale Balilla (ONB) bila je fašistička omladinska organizacija u Italiji, a djelovala je od 1926. do 1937. godine, kada je integrirana u Gioventù Italiana del Littorio (GIL, Talijanska liktorska mladež), omladinsku sekciju Nacionalne fašističke stranke. Nazvana je po nadimku „Balilla” Giovannija Battiste Perassa, genovskog dječaka koji je, prema legendi, 1746. pokrenuo ustanak protiv habsburških snaga. ONB je bio strukturiran prema dobnim skupinama:
Figli della Lupa: dječaci i djevojčice od 6 do 8 godina
Balilla: dječaci od 8 do 14 godina
Piccole Italiane: djevojčice od 8 do 14 godina
Avanguardisti: mladići od 14 do 18 godina
Giovani Italiane: djevojke od 14 do 18 godina
Organizacija je služila kao sredstvo indoktrinacije mladih u fašističku ideologiju, pružajući paramilitarni trening, obrazovanje u odabranim zanimanjima te tehničku i domaćinsku obuku (posebno za djevojke). Članovi su nosili uniforme s crnim košuljama, tradicionalnim fesovima, sivomaslinastim hlačama i plavim maramama. Tijekom vojnih vježbi koristili su umanjene verzije službenih pušaka talijanske vojske, poznate kao „Moschetto Balilla”.
Zadranima i danas prostor nazivaju „Đil”, iako vjerojatno većina i ne zna porijeklo tog naziva.

U tridesetim godinama 20. stoljeća prostor je dobio još jednu novu ulogu. Uz sportsko igralište ONB-a počela je izgradnja Casa Balilla della Dalmazia, velike i moderne zgrade namijenjene tadašnjoj talijanskoj fašističkoj omladinskoj organizaciji. Novinski tekstovi iz 1936. prikazuju je izrazito propagandnim rječnikom: kao središte tjelesnog, moralnog, vojnog i političkog odgoja mladih, s gimnastičkim dvoranama, prostorima za sastanke, uredima, knjižnicom, dvoranom za rekreaciju i drugim sadržajima.
No i ta je faza bila samo jedna u dugom nizu preobrazbi.

Nakon Drugog svjetskog rata prostor Jazina nastavlja živjeti kao sportska zona. Sve do početka 21. stoljeća prostor su koristili atletičari, ali i škole za provođenje satova tjelesne i zdravstvene kulture. Nastavila se igrati i košarka, naravno, na otvorenom terenu.
Zadar, grad koji je košarku odavno prihvatio kao dio vlastitog identiteta, upravo će tu dobiti jedno od najvažnijih sportskih mjesta u svojoj povijesti. Godine 1967. započela je izgradnja dvorane Jazine, a radovi su završeni u rekordnom roku od 70 dana. Službeno otvorenje održano je 19. veljače 1968. godine.

Atletska staza na „Đilu” 60-ih godina. Arhiva: Retro Zadar

Nekada ravelin, controfossa, vojne rampe, podzemni prolazi i topovi, a potom mjesto gdje su odjekivali navijački povici, stvarale se gužve na ulazu, a zadimljenom dvoranom vladalo uzbuđenje košarkaških utakmica. Dvorana Jazine bila je daleko više od sportske građevine. Generacije Zadrana odrastale su uz Košarkaški klub Zadar i legendarne Jazine, koje su, na neki neplaniran način, nastavile biti neosvojiva točka grada, ali u novom vremenu više ne kao vojna utvrda, nego kao dvorana u kojoj su protivnici teško odnosili pobjede.

Prostor za dvoranu Jazina. Arhiva: Retro Zadar

Prostor povijesnih Ravnica ponovno očekuju promjene. Oronule zgrade iz vremena talijanske uprave, kao i dvoranu Jazine koja je s vremenom postala neadekvatna za potrebe suvremenog sporta i grada, sustiglo je neumoljivo vrijeme. Ostaje nada da će ovaj veliki i značajni gradski prostor dobiti novi sloj u dugom povijesnom kontinuitetu, a ne postati zahvat koji briše tragove stoljeća u kojima su se stvarali grad i njegov identitet.