Cirkusi u Zadru
Cirkusi i nova zabava
Prije kina, televizije i ekrana koji su danas najveći izvor zabave, gradovi su živjeli od dolazaka. Dolazili su glumci, glazbenici, mađioničari, akrobati, putujuće družine, diorame i panorame, lutkari, klaunovi i cirkusanti. Svaka takva družina donosila je sa sobom šušur i ono posebno obećanje da će se na nekoliko večeri teška svakodnevica pretvoriti u nešto uzbudljivo i neviđeno.
Povijest cirkusa mnogo je starija od šarenog šatora kakav danas zamišljamo. Sama riječ cirkus dolazi od latinskog circus, odnosno krug, a u rimskom svijetu označavala je prostor za javne priredbe, utrke, borbe, povorke i velike oblike pučke zabave. U modernom smislu cirkus se najčešće veže uz Engleza Philipa Astleyja, konjanika i zabavljača koji je 1768. u Londonu počeo priređivati jahačke predstave u kružnom prostoru. Iz toga se postupno razvio format modernog cirkusa s akrobatima, klaunovima, dreserima, glazbom i raznim točkama ljudskih vještina.
Cirkus je u grad donosio ono što stalne, zidane ustanove nisu mogle: pokret, prolaznost i dozu nepredvidivog. Nije imao jednu adresu. Pojavio bi se, podignuo šator ili zauzeo otvoreni prostor, okupio publiku i zatim nestao prema sljedećem gradu. Možda su zato takve zabave ostavljale manje pisanih tragova od kazališnih sezona ili službenih kulturnih događaja, ali u pamćenju ljudi znale su ostati vrlo žive: miris šatora i tkanine, zvuk limene glazbe, plakati na gradskim oglasnim mjestima, životinje, akrobati, klaunovi i dječje iščekivanje predstave, poneka slastica koju se inače nije moglo priuštiti. U cirkusu su se baš svi na barem kratko vrijeme osjećali kao djeca.
Zadar je takve dolaske dočekivao kao grad koji je već imao bogatu tradiciju javnih zabava. Prije pravih cirkuskih šatora, gradska je svakodnevica poznavala svečane skupove, glazbu, utrke brodova, predstave, kazališne družine i razne oblike pučke razonode. Cirkus je samo bio nastavak jedne šire gradske potrebe za zabavom. Zadrani su već imali kazalište, glazbene večeri, šetnje, kavane i svoje javne prostore. Ali cirkus je donosio nešto drugo. Nije tražio kazališnu svečanost ni disciplinu. Bio je bučniji, neposredniji, nepredvidljiviji. O njemu se govorilo prije dolaska, za vrijeme boravka i još dugo nakon odlaska.
Prvi cirkusi u Zadru
Prije nego što će se krajem 19. stoljeća u zadarskim novinama sve češće pojavljivati imena velikih cirkuskih i konjičkih družina, grad je već živio velike promjene. Sedamdesetih godina 19. stoljeća Zadar se mijenjao gotovo naočigled. Il Dalmata u jednom broju iz 1877. ističe kako se grad posljednjih godina toliko preobrazio da ga se više gotovo ne može prepoznati. Ulice dobivaju nove zgrade, obnavljaju se trgovine, uređuju izlozi, šire dućani, uljepšavaju pročelja. A građani su ponosni na napredak.
U takav Zadar, grad koji želi izgledati veći, sjajniji i moderniji, stiže jedna od ranih zabilježenih konjičko-gimnastičkih družina. Godine 1877. novine najavljuju i prate predstave konjičko-gimnastičke, mimičko-akrobatske družine koju vodi jahač Domenico Averino. Predstave se održavaju na tek izgrađenoj rivi Franje Josipa i privlače brojnu publiku. Program je biran i raznovrstan, a Zadrani ga prate s velikim zanimanjem.
Družina Averino donosila je sve ono što će obilježiti cirkuske večeri toga doba: dresirane konje, jahačke vježbe, akrobacije na konopu, točke ravnoteže, klaunove i dječje izvođače. Posebno se ističu Annetta, Antonietta i Maria Averino, zatim Salvatore Benenati i Lodovico Fasole. Na konopu nastupaju Felicita i Erasmo Benedetti, ona u vježbama ravnoteže, a on u opasnim salto-mortale skokovima. Publiku je osobito osvojila petogodišnja Annunziata Benedetti, djevojčica koju su novine nazvale pravim čudom umjetnosti.
Cirkuske družine često su bile obiteljski poslovi. Ime cirkusa zapravo je bilo prezime obitelji koja ga je organizirala. Djeca su vrlo rano izlazila pred publiku, upoznavala se s ravnotežom, ritmom i odobravanjem gledatelja. Tako se 1877. posebno spominje večer održana u korist obitelji Benedetti, što je bila česta praksa toga doba. Zadarska publika odazvala se u lijepom broju, a supružnici Benedetti i njihova djeca potpuno su ispunili očekivanja gledatelja. Pljesak, darovi djevojčicama i spontani prilozi bili su njihova nagrada. Mala Annunziata ponovno je izazvala oduševljenje.
Cirkus je, naravno, imao i svoju krhku stranu. Družinu Averino zadesila je tako iznenadna smrt lijepog dresiranog bijelog konjića, od kojega se mnogo očekivalo. No ni ta nezgoda nije prekinula naklonost publike. Družina je nastavila nastupati, a Zadrani su je i dalje pratili.
Oko 1878. godine spominje se naš sugrađanin Andrea Manzin, koji je dovršio privremeni Amfiteatar na rivi Franje Josipa i kao prvu angažirao glasovitu kazališnu družinu Lavaggi, tada aktivnu u rimskom kazalištu Valle. Zadar nije bio tek usputna postaja za manje družine, nego grad koji je znao privući poznata imena putujuće scene. U amfiteatru Manzin nastupiti će kasnije niz cirkusa.
Godine 1880. u njemu nastupa Konjička skupina Depaoli Carlo. Već treća predstava ostavlja dobar dojam: skupina je brojna i dobro organizirana, deset konja vrlo je dobro dresirano, odjeća je pristojna, rasvjeta dobra, a prostor dobro zaštićen od vremenskih utjecaja. Publika dolazi u velikom broju, predstave dobro zarađuju, a umjetnici stalno donose nove točke.
Iste godine zadarski cirkuski život dobiva još nekoliko zanimljivih epizoda. U pivnici Al Progresso najavljuju se akrobatske igre Leandra Scanserlea i njegove obitelji, nekadašnjeg člana glasovite družine Ciniselli. Akrobatska zabava nije se, dakle, događala samo u velikim arenama i amfiteatrima, nego i u gostioničkim i pivničkim prostorima, gdje su publika i izvođači bili mnogo bliže jedni drugima.
Deset godina poslije, 1890., ponovno se najavljuje konjički cirkus. Na Novoj rivi, blizu bastiona Citadela, podignut je cirkus za konjičku trupu Angely, koja ima dvanaest konja i izvodi raznovrsne vježbe. Gimnastičari i akrobati na žici ocijenjeni su kao vrlo dobri, smjeli, precizni i elegantni. Klaunovi dižu buku među publikom, a cijeli je spektakl zabavan i raznovrstan.
Iste se godine pojavljuje još jedan zanimljiv trag, možda više varijetetski nego klasično cirkuski, ali potpuno u duhu vremena. U Ulici Svete Katarine, nasuprot Caffè Europa (danas Široka ulica, odmah uz Ulicu Majke Margarite) najavljen je nastup mlade atletičarke Miss Virginije. Oglas je obećavao vježbe izvanredne mišićne snage, izvođene nogama, rukama, ramenima i zubima. Posebno se naglašavalo da takve vježbe dotad nisu izvodile osobe ženskog spola.
Ona podiže četiri stotine kilograma s istom lakoćom s kojom mi podižemo štap. A kakvi zubi! Zubima podiže top od devedeset kilograma! Samson bi je mogao zaprositi. Tko nije bio pogledati ovu atletičarku uobičajene građe, neka ode!
Ulaznice su stajale 20 soldi za prvi i 10 soldi za drugi red, a Miss Virginia trebala je svakog sata pred publikom ponavljati svoje iznenađujuće vježbe. Bio je to tip atrakcije koji se savršeno uklapa u tadašnju glad za neobičnim tijelom, snagom i granicom mogućega.
U istu sliku javnih zabava ulazi i akrobat Campostrini. U nedjeljno poslijepodne, na konopu zategnutom visoko preko Piazze delle Erbe (Zelenog trga), od jednog kraja trga do drugoga, izveo je svoje najsmjelije vježbe i dobio burne ovacije. Novine bilježe da je trg ispunilo more svijeta. Campostrini se zatim spominje i u javnom vrtu, u Caffè del Giardino, gdje je najavljen njegov raznovrstan gimnastički i mimički spektakl. Takvi nastupi pokazuju da cirkuska kultura nije uvijek trebala šator. Katkad je bio dovoljan trg, zategnut konop, gomila ljudi i netko tko je imao hrabrosti izvoditi neke lude akrobacije.
Arena u Ulici de’ Turchi
Godine 1896. u Ulici de’ Turchi spominje se nova Arena – Amfiteatro di Zara. Danas je to Ulica Zore dalmatinske, a upravo iza današnje zgrade Suda nalazio se prostrani vrt i prostor Arene. Novine bilježe kako je svake večeri posjećuje odabrana publika i kako se prostor dopunjuje udobnim galerijama. Već tada predviđa se da će Arena postati omiljeno ljetno okupljalište građana.
No ta Arena nije bila samo cirkuski prostor. Bila je ljetna pozornica grada. U njoj su se izmjenjivale dramske družine, komedije, farse, glumačke beneficije i zatim konjičko-gimnastičke predstave. Trupa Brunorini-Sainati vrlo je brzo stigla do petnaeste predstave, a u Areni je izvedena i drama „Merisette” Giuseppea Sabalicha, nagrađena pljeskom. Kazalište, pučka zabava, lokalni autori i putujuće družine susretali su se u istom prostoru.
A onda stiže ono što je Zadar dugo čekao: gimnastičko-konjička trupa Riccarda Zavatte. Novine naglašavaju da je prošlo dosta vremena otkako u grad nisu dolazile konjičke družine, pa se očekuje velik odaziv publike. Amfiteatar je – što je važno za ljetne večeri i iznenadne nevere – bio zaštićen nepromočivom tendom. Zavatta je jedno od najvažnijih imena zadarske cirkuske povijesti, a poznato je ime i u drugim dijelovima Monarhije. Publika plješće umjetnicima, gimnastičarima, atletima i jahačima, a posebno se ističe snažni Michele Mayer, koji izvodi točku podizanja cijelog orkestra, odnosno dvadeset ljudi.
Takve su točke stvarale legendu o cirkusu. Publika nije dolazila samo pogledati „program”. Dolazila je vidjeti nešto o čemu se već pričalo po gradskim kavanama i ulicama. Čovjek koji podiže orkestar. Ljudi koji na biciklu izvode čuda. Brkata žena. Cirkus je bio niz čuda izveden pred očima grada.
Zavatta se ponovno javlja 1898., kada je cirkus smješten na samom kraju Nove rive i privlači iznimno brojnu publiku. Bilo je to na prostoru gdje će se kasnije izgraditi Licej sv. Dimitrija. Ukratko: izvanredni gimnastičari, graciozna akrobatkinja, urnebesni klaunovi i mnogo novca.
Godine 1902. Zavatta opet dolazi u naš grad i to na Staru rivu. Šator se obično dizao na prostorima između bastiona, na mjestu današnjeg parkinga. Program je tada već pravi međunarodni mozaik atrakcija: akrobatska obitelj Vannucci, glazbeni klaunovi The Cassnell, „čovjek-žaba” Rampony, braća Pasquali, dresirani konji, pantomima, biciklistički par Aryso i Miguelina te prečkaši Gilbar’s. Kritičar posebno hvali The Cassnell, klaunove koji na harmonikama izvode glazbu takve jasnoće i mekoće da se čini kao da zvuk dolazi iz orkestra, a ne od dvojice ljudi pod bijelom klaunovskom šminkom.
U istoj sezoni spominje se i nezgoda s petrolejskim lampama. Jedan gledatelj odvezao je uže koje je držalo šipku, šipka je pala, udarila u skupinu lampi, cijevi su popucale i pojavio se plamen. Strah je, srećom, kratko trajao, ali novine koriste priliku da upozore publiku neka ne dira cirkusku opremu.
Stara riva kao cirkuska pozornica
Čvrsta je bila ta veza cirkusa i rive. Stara i Nova riva stalno se pojavljuju kao prostori dolaska, postavljanja šatora i okupljanja publike. Cirkusu je trebao prostor, pristup, vidljivost i mogućnost da ga grad odmah primijeti, a Zadar nije imao previše opcija. Riva je bila logičan izbor.
Godine 1903. dolazi Cirkus s varijetetima Kratil, s vodootpornim šatorom, tako da se predstava mogla održati i po kiši. Program obećava umjetnike prvog ranga: akrobatsku obitelj Kratil s malim Peppinom, Erminiju Kratil na zategnutoj žici, najmlađeg atletičara Ignazija, ekscentričnog Lomyja, imitatora zmija Stranskog, klaunove i veliku pantomimu.
I legendarni Caffè Centrale je ponekad ugostio družine sa ”cirkuskim” programima. U svibnju 1903. velika gornja dvorana Centrala bila je prepuna gledatelja koji su s nestrpljenjem iščekivali varijetetsku družinu Barese. Najavljivao se pravi niz atrakcija: Trio Mayos iz londonskog Empirea, obitelj Barese s ljestvama u zraku, akrobati Hedonin, mister Evangelatos sa svojom đavolskom misterijom, gospođica Angelina i njezin anatomski problem, gimnastičari s bambusom, indijski žongleri i akrobatski klaunovi. Predstavu je zatvarala pantomima, a družinu je vodio G. Mayos. To je već bio varijete u punom smislu riječi: mješavina akrobatike, egzotike, iluzije, klaunerije i tjelesne vještine, smještena ne pod šator, nego u gradsku kavansku dvoranu.
Posebno mjesto u zadarskim cirkuskim dolascima zauzimaju atleti i hrvači. Godine 1902. Cirkus braće Raicevich privlači gužvu programom gimnastičara, akrobata, šala i skečeva, ali i elegantnom školom hrvanja snažne braće Raicevich, pravih živih Herkula.
Nekoliko mjeseci poslije bilježi se kako se u Cirkusu Kratil na Staroj rivi nastavljaju predstave uz pljesak glavnim umjetnicima, a najavljuje se i natjecanje snage između Zadranina Giovannija Vecerala i umjetnika iz družine. Cirkus je često postajao i izazov za gledatelje! Nisu se gledali samo profesionalci. U arenu su ponekad ulazili i lokalni snažni ljudi. Zadar je već tada pokazivao svoju emociju kada je nadmetanje u pitanju, ali i svoj navijački potencijal.
Još je jedna lokacija u Zadru bila mjesto pogodno za podizanje cirkuskog šatora – Campo Castello! Tako su se u rujnu 1904. godine tamo održavale predstave Zavatte. Počinjale su točno u 20 sati. Cijene su bile zaista popularne: prva mjesta 30 soldi, druga mjesta 15 soldi, djeca prva mjesta 20 soldi, druga mjesta 10 soldi.
Godine 1905. u Cirkusu Zavatta ponovno se pojavljuje snažni Mayer. Izaziva svakoga tko može jednom rukom, ispruženom, podignuti uteg od 70 kilograma. Izazov prihvaćaju trojica, ali samo mladi Zadranin Eduard Mestrovich uspijeva podignuti uteg, i to više puta, uz gromoglasni pljesak publike.
U Međunarodnom cirkusu na staroj obali održavale su se i borbe, a sinoć je Giovanni Perovich, radnik iz Zadra, osvojio nagradnu medalju, natječući se s atletom Adalbertijem. Večeras se nastavlja borba između Adalbertija i Perovicha. Zatim slijede druge borbe. Trupa ostaje samo još nekoliko dana, do ponedjeljka. U nedjelju su dvije predstave.
Vrhunac hrvačke atmosfere dolazi 1910. u Cirkusu Ortolani. Posljednja predstava bila je izvanredno posjećena zbog odlučujuće borbe između svjetskog prvaka Massima Raicevicha i austrijskog prvaka Hissmanna. Nakon žive prve runde, Raicevich u drugoj munjevitim zahvatom ruši protivnika i dobiva ovacije. Turnir u grčko-rimskom hrvanju toliko je uzbudio zadarsku publiku da se napetost osjeti i u novinskom zapisu.
Iste godine spominje se i cirkus s raznolikim programom na Staroj rivi, koji privlači pučki živalj hrvačkim natjecanjem šest snažnih i obučenih žena, ali i skakačkim vještinama Alessandra De Favea, koji je u jednom skoku preskočio tri kočije.
Cirkus je bio jedan od rijetkih prostora u kojem su se dodirivali različiti slojevi grada. Nekad se ističe odabrana publika, nekad najbolje društvo, nekad pučki živalj, a nekad se jednostavno kaže da je šator prepun.
Godine 1908. Cirkus Felicioli postavlja šator na Staroj rivi. Dolazi u pravom trenutku jer narod željan gimnastičkih zabava hrli u cirkus, šator je svake večeri pun, a mnogi ostaju bez mjesta. Prva sjedala zauzima ugledno društvo, koje žali što Zadar tada nema pravo otvoreno kazalište, ali rado provodi večeri u šatoru.
Felicioli se posebno hvali zbog elegancije i dobrog ukusa. Program ne nudi nužno izvanredne atrakcije, ali su gimnastičarke i akrobatkinje spretne i graciozne, a klaunovi izbjegavaju proste šale i nasmijavaju publiku duhovito. Ističu se Miss Pierina, kraljica zraka obitelj Comucci, Emma i Amilcare, akrobati Felicioli i trupa Dario. Program traje dva sata i nudi neprekidnu zabavu.
Veliki cirkus Colosseo: „iz čuda u čudo”
Godine 1909. na Staroj rivi podignut je Veliki cirkus Colosseo. Zapis kaže da takav cirkus nikada prije nije bio u Zadru. Prostor je mogao primiti tisuću ljudi i bio je pun ili gotovo pun.
Program je opravdavao navalu: ekvilibrist Monsieur Jandro, akrobati Les Paretty, biciklist R. Riediser, glazbeni akrobati The Schäffer, žongler D. K. Thuarck, zračni gimnastičari Trio Gurton i engleski trbuhozborac F. Steideler mlađi, koji oživljava lutke i izaziva gromoglasan smijeh.
Važan je i detalj da se program odvijao uz pratnju orkestra pod ravnanjem maestra Mahlera. Cirkus je bio osvijetljen kao dan, a večer je završavala paklenom pantomimom s maskama, skokovima, gimnastikom i komičnim scenama. Novine pišu da se ondje prelazilo iz čuda u čudo.
Dolazak Cirkusa Felicioli 1908. potaknuo je i širu raspravu. U novinskom članku „Za narodno kazalište” masovno okupljanje građana na tribinama Feliciolija tumači se kao dokaz da Zadru treba ljetna arena ili narodno kazalište na otvorenom. Autor smatra da u ljetnim mjesecima, kada se broj ljudi u gradu povećava, scenski spektakli ne bi imali problema s publikom. Predlaže se skromna, ali prostrana stalna arena s ložama, parterom i širokim tribinama, po uzoru na Amfiteatar Fenice u Rijeci.
Godine 1911. ponovno je pun Cirkus Zavatta, ovaj put u blizini Škole za umjetnost i obrt (park Jarula). Spominju se jahačica Ginevra, akrobatkinja Deliberti, zračni gimnastičar Wiesa, glazbeni klaunovi Ittorf i Michelina Zavatta, cijenjena zbog smionih i elegantnih vježbi. Publika se smije klaunovima i svake večeri puni šator.
Godine 1912. najavljuju se nove predstave istog poznatog i popularnog Cirkusa Zavatta. Ponovno se ističu glazbeni klaunovi, gimnastičari, akrobati i biciklist Roberto Riedisser iz Graza, koji izvodi čudesne biciklističke vratolomije. Cijene ulaznica opisane su kao popularne, a predstava kao raznovrsna, vesela i zanimljiva.
Iako cirkusi i danas postoje, oni ne donose uzbuđenje u grad kao što je to bilo nekad. Možemo samo zamisliti to veselje pri pogledu na šareni plakat s najavom predstave ili nestrpljivo šetanje oko šatora dok se postavljao na Staroj rivi ili kod Škole... Cirkus je donosio i osjećaj da Zadar pripada svijetu. Osjećaj koji je ponekad falio kneževom gradu u ovom udaljenom dijelu Monarhije.
I onda kada bi se svjetla pozornice ugasila, publika razišla kućama, a šator krenuo dalje prema Šibeniku, Splitu ili Trstu, Zadar bi ostajao malo tiši, ali bogatiji za još jednu večer o kojoj se imalo pričati danima – a prisjećati se stoljećima.
- 1. Časopis Il Dalmata. DIKAZ digitalni repozitoriji Znanstvene knjižnice Sveučilišta u Zadru.
- 2. Časopis Rivista Ilustrata. DIKAZ digitalni repozitoriji Znanstvene knjižnice Sveučilišta u Zadru.
- 3. Šime Peričić et al., Zadar za austrijske uprave, Zadar, Matica hrvatska, 2011.