Labirint u zadarskoj Areni: Vrt palmi, zrcala i kabinet smijeha

Krajem 19. stoljeća u zadarskoj se Areni, u tadašnjoj Via dei Turchi (danas prostor iza zgrade Suda, tamo negdje oko restorana Bruschetta), pojavila atrakcija kakvu grad dotad nije vidio: veliki orijentalni Labirint, nazivan i Giardino delle Palme – Vrt palmi.

U oglasu je najavljen kao prava senzacija. Spominje se i da je o njemu već pisala poznata njemačka revija Gartenlaube, što je zadarskoj publici vjerojatno trebalo dati do znanja da pred sobom nema tek običnu sajamsku zabavu, nego atrakciju koja je već privukla pozornost šire europske publike.

Članak o Labirintu u Zadru, Rivista Ilustrata, DIKAZ, Znanstvena knjižnica Sveučilišta u Zadru

Sličan se Labirint tih godina prikazivao i u drugim gradovima. Nalazimo tako da je isti Labirint bio u Gorici, Puli itd... Atrakcija se sastojala od tri dijela: samog labirinta, vrta palmi i sobe smijeha.

Labirint nije bio samo običan splet prolaza. Bio je to prostor građen od lukova, arkada i optičkih varki, zamišljen tako da posjetitelja zavara pogledom. Dugačke lođe činile su se gotovo beskrajnima i vodile su vas u cik-cak šetnju kroz mnoštvo prolaza. No dojam je bio varljiv. Lukovi koji su na prvi pogled izgledali dugački pokazivali su se iznenađujuće kratkima, pa je, kako se u oglasu duhovito napominje, bilo pametno ne raditi preduge korake.

Veliku ulogu imala su i zrcala. U sobi smijeha nalazilo se šest izbočenih zrcala u kojima se lice i tijelo čas napuhuju, čas izdužuju, čas razvlače u čudne i komične oblike. Smijeha nije nedostajalo.

No zrcala nisu služila samo za šalu. Neka su stvarala iluziju beskrajnog prostora i mnoštva ljudi. Spominje se čak da su se meandri labirinta umnažali i do 160 puta, pa se posjetitelju moglo činiti kao da se nalazi u začaranom dvorcu. Ako bi u prostor ušle dvije osobe, zrcala su ih mogla pretvoriti u nepreglednu gomilu. Jedan opis navodi i 48 dodatnih zrcala, koja su stvarala savršenu iluziju umnažanja prostora i broja posjetitelja.

Odmah na ulazu posjetitelje su čekale i voštane figure poznatih osoba. Zadivljena publika promatrala ih je i pokušavala odgonetnuti o kome se radi!

Posebnu je pažnju izazivao i „najdublji bunar na svijetu”. Naravno, teško je vjerovati da je uistinu bio najdublji, ali u svijetu tadašnjih putujućih atrakcija, optičkih varki i mehaničkih čuda, istina nije uvijek bila najvažnija.

Put kroz Labirint vodio je dalje kroz šumu palmi i sjenovite špilje, stvarajući ugođaj egzotičnog vrta usred Zadra. Posjetitelji su se kretali između lukova, palmi, zrcala, voštanih figura i neobičnih prizora, tražeći izlaz iz prostora koji je namjerno bio napravljen da izgleda veći, dublji i zamršeniji nego što je stvarno bio.

Čuvar, kako se u jednom opisu duhovito kaže, nije morao odmotavati mnogo Arijadnine niti da bi ljude proveo kroz labirint. Radije ih je puštao da sami pokušaju pronaći put, spreman pomoći tek kad bi se doista zapleli.

Ulaz je stajao 20 solda.