Antonio Papadopoli bio je jedan od najistaknutijih glumaca talijanske komične scene 19. stoljeća, inovator i preteča modernog scenskog naturalizma, a ujedno i osebujna ličnost, koja je svojim životom i djelom ostavila dubok trag u kazališnoj i kulturnoj povijesti Dalmacije i Italije. Rodio se u Zadru 17. travnja 1815. u 9 sati prijepodne, u kući na adresi br. 280 u Ulici Canova (današnja Ulica nadbiskupa Nikole Matafara), a umro u Veroni, 21. listopada 1899. godine u siromašnoj i zapuštenoj kući u ulici Interrato Acquamorta, zaboravljen od svih.

Papadopoli je rođen u Zadru kao sin mornara Constantina Papadopolija u Napoleonovoj službi s otoka Krfa, koji je nakon propasti Venecije doselio u Dalmaciju i u Zadru otvorio mali kafić na 

. Nakon 2 godine školovanja, mladi Antonio najprije je radio kao carinik, ali ga je ljubav prema kazalištu odvela na sasvim drugi put. Već sa 17 godina priključio se kazališnim družinama, a 1832. pridružio se trupi Bon-Martini u Šibeniku, gdje je igrao razne uloge. Prvi značajniji umjetnički iskorak ostvario je 1846. u trupi Vestrija, a konačnu afirmaciju doživio je 1854. u slavnoj Lombardskoj trupi, na mjestu karakternog glumca. S tom družinom nastupio je više puta u svom rodnom Zadru.

Bio je poznat po iznimnoj komičarskoj vještini, prirodnosti i lakoći izvedbe, a osobito se proslavio u ulogama iz Goldonijevih komedija, u kojima je donosio duh 

. Njegova umjetnost bila je inovativna za to doba – bio je jedan od začetnika scenskog naturalizma, što ga je izdvajalo među suvremenicima i učinilo predvodnikom novih kazališnih smjerova.

 stara je talijanska improvizirana komedija, koju prema skiciranom zapletu (scenariju) izvode profesionalni glumci s maskama. Nastala je sredinom 16. stoljeća iz pučke glume, koristeći se elementima klasične komedije. Dva stoljeća bila je iznimno popularna diljem Europe, pa vjerojatno i na Jadranu. U tim su trupama prvi put žene glumile ženske uloge. Glumci su se specijalizirali za određene tipove uloga, stvarajući maske poput Arlecchina, Pantalonea i Pulcinelle. Postojala je i maska Schiavo kao karikatura Hrvata. Glumci su morali biti vješti u mimici, akrobaciji, plesu, sviranju i pjevanju, a često su ponavljali naučene dosjetke (lazzi) i stereotipne izraze. S vremenom se improvizacija degenerirala u konvencionalnu glumu, fokusirajući se na scenske efekte. Unatoč tome, 

utjecala je na velike komediografe poput Molièrea i Goldonija, a smatra se da je doprinijela nastanku organiziranog modernog kazališta u Europi. Njezin je značaj veći za povijest kazališta nego književnosti.

Tijekom karijere nastupao je u najvažnijim talijanskim kazalištima – u Veneciji, Trstu, Anconi, Rimu, Firenci, Genovi, Bergamu – gdje su ga publika i kritika dočekivali ovacijama. Igrao je ulogu Ludra, jednog od najpoznatijih likova talijanske komedije, te niz drugih karakternih uloga, a njegove su izvedbe često bile predmet pohvala i proučavanja u tadašnjim novinama i časopisima.

Kao član trupe Pieri, Papadopoli je glumio u kazalištu Gerbino u Torinu. Jednog dana ministar Rattazzi pozvao je ravnatelja trupe i predao mu rukopis komedije, preporučivši njezino izvođenje. Komedija je bila u jednom činu, a glavnu ulogu trebao je tumačiti karakterni glumac. Stoga je Pieri tekst povjerio Papadopoliju i zamolio ga da se ozbiljno posveti pripremi predstave.
Pročitavši rukopis, Papadopoli je zaključio da je djelo loše i besmisleno te je bio uvjeren da će izvedba doživjeti potpuni fijasko. Ipak, kako ne bi razočarao ministra, Pieri ga je nagovorio da prihvati ulogu.
Na večer izvedbe Papadopoli je okupio glumce i zamolio ih da ga bezrezervno prate u svemu što kaže i učini. Tada je, improvizirajući gotovo cijelu predstavu, odigrao komediju na toliko duhovit i nadahnut način da je publika oduševljeno reagirala snažnim pljeskom i više ga puta pozvala na poklon.
Nakon spuštanja zastora, autor teksta pristupio mu je, stisnuo ruku i ponudio vrijedan dar, uz riječi: „Ne sjećam se dobro, ali čini mi se da neke rečenice koje ste izrekli – nisam napisao!“
Nije bilo sumnje: Papadopoli je gotovo sve sam izmislio.

Privatni život, kasnije godine i filantropija

Papadopoli je bio poznat po ekstravagantnom načinu života, velikoj filantropiji i dobročinstvu. Na početku karijere, kada je imao samo osamnaest godina i glumio uloge u družini Bonmartini, ploveći trabakulom od Dubrovnika do Trsta u vodama Savudrije bacio se u more kako bi spasio glumicu Eugeniju Tassinari, koja je izgubivši ravnotežu pala u more, i plivajući je uspio spasiti. I godinu dana prije toga u Šibeniku je uspio spasiti dvije djevojčice od požara u kući koja se nalazila na mjestu gdje je kasnije izgrađeno kazalište „Mazzoleni”.
U to vrijeme dobro je zarađivao izvan glume i to – kaligrafijom. Naime, Papadopoli je još u Zadru naučio novu metodu poučavanja kaligrafije od izvjesnog profesora Buffettija te je postao vrhunski kaligraf, pa je na glumačkim putovanjima bogate građane usput učio lijepom pisanju.
Često je pomagao kolegama, organizirao dobrotvorne predstave i dijelio ono što je imao, zbog čega je često ostajao bez sredstava. 

Dok je glumio u družini Giardini, u Carcanu u Milanu, čuo je od glumice da u dvorištu obližnje kuće neko jadno i mršavo stvorenje u dronjcima kopa po smeću ne bi li pronašlo komadić kupusa ili bilo čega za jelo. Dirnute tom pričom, glumice iz družine nisu mogle suspregnuti suze. Papadopoli ih je prekorio: „Zar vaše suze mogu donijeti kruh?” A sljedećeg dana jadno je djevojče prešlo iz smeća u obitelj posvojitelja, Papadopolija, koji ju je odgojio i od nje napravio glumicu: buduću ženu glumca Piccininija.
Oženio se Giudittom Girometti, koja je umrla 2. studenog 1872. u Milanu.

Ljubav prema hrani i luksuznom životu podjednako je legendarna. 

Zarađivao je veliki novac. Zaljubljenik u luksuz, hirovit i miljenik publike, dopuštao si je mnogo za jednog komičara. Pozirao je kao ekscentrik i o njemu se mogao napisati cijeli svezak pun hirova. Jednom, da se prisjetimo samo jednoga, u Milanu je izašao potpuno odjeven u bijelo, od cipela do šešira, u vrlo skupocjenoj odjeći od tkanine s podstavom od satena i ukrasima od krzna hermelina, koju je odjenuo samo jedanput, a zatim poklonio. Bio je poznat po ljubavi prema luksuznim predmetima, baš kao Rossini. Papadopoliju je bilo stalo do slave gastronoma koliko i do slave karakternog glumca, a možda i više. Priređivao je bankete dostojne Trimalhiona, večere od kojih bi Lukul umro od zavisti. Ugošćivao je komičare i posluživao im raskošna jela. Navečer bi probavne smetnje kazalištu donijele više troškova za liječnike nego za scenske radnike, a samo bi Papadopoli spokojno ostajao nad stolom punim božjih darova i nastavljao prejedanje u ime apetita i proždrljivosti.

Njegova rastrošnost i nesklonost štednji doveli su ga do siromaštva u starosti, kada je, onemoćao i bolestan, bio prisiljen tražiti pomoć svojih sunarodnjaka i prijatelja iz kazališnih krugova. Podjednako su mu bili dragi i hrana i piće, ali i lutrija, pa bi često cijeli utržak jedne večeri potrošio već sljedećeg dana. 

Publiku se u nekoliko navrata i putem dnevnih novina pozivalo da pomogne umjetniku u nevolji. U jednom izdanju

„Daleko od pomisli da vam budem daljnji teret, stari i patnički umjetnik prisiljen je krajnjom nuždom obratiti se vama, plemenitima, kako biste mu uz molbu osigurali potrebna sredstva za odlazak u potrazi za boljom srećom; i samo u tu svrhu neki od filodramskih amatera velikodušno se stavljaju na raspolaganje, a ne da bi se razmetali svojim znanjem. Stoga se oni, ujedinjeni s ovim starim umjetnikom, obraćaju vašoj urođenoj blagosti.
Ako u mnogim prilikama niste bili gluhi na molbe potpisnika, nemojte biti ni ovaj posljednji put.
Zadar, 5. siječnja 1887.”

piše članak u kojemu greškom objavljuje glumčevu smrt. Tu su pogrešku poneki objasnili lažnim pokušajem da se prikupi što više novca za glumca u predstavama u povodu njegove smrti. Kažu neki da je Papadopoli sam inscenirao svoju smrt nekoliko puta, kao još pokoju predstavu u svome životu. Sabalich kaže: „Pa čak i njegova smrt, simulirana stotinu puta – sve to otkriva njegovu nezaustavljivu komičnu crtu!”
Nebrojeno puta, ili bar kada mu je ponestalo novaca, radio je „oproštajne” predstave, koje su bile izuzetno posjećene, jer je svatko htio vidjeti velikog Papadopolija barem još jedanput. Tako je i u Zadru 1876. godine napravio veliku oproštajnu večer, kad je izveo Goldonijevog „Lažljivca” te glumio sve tri uloge! Teatro Nuovo

za tu je priliku bilo osvijetljeno svijećama kao dan.
Ponekad je sebe predstavljao kao starijeg, vjerojatno u pokušajima da pobudi još više samilosti kod gledatelja. Zbog posljedica moždanog udara glumio je u poodmakloj dobi unatoč paralizi lijeve ruke.
Pisao je Papadopoli o sebi 1886. godine: 

Moj život se s pravom može nazvati životom nesretnog Cigana... Pozvan u dramsku karijeru još od rane mladosti, morao sam se boriti s neimaštinom da bih preživio, a danas, kada sam prešao šezdesetu, moji su uvjeti ostali isti... Bila je to krivnja umjetnika koji je prevladao čovjeka ili obrnuto... Ne bih znao reći.

Iako je bio miljenik publike i prijatelj venecijanskog plemstva, posljednje godine proveo je u siromaštvu, prisjećajući se pozornice kojoj je posvetio cijeli život s ponosom i nostalgijom. Bio je istinska zvijezda svojega doba, pa nije bilo čudno da bi ga na ulicama i u restoranima – čak i u Rimu – gotovo svatko prepoznao i pozdravio. 

Osim glumačke karijere, Papadopoli se okušao i u gastronomiji. Zadarski tiskar Giovanni Woditzka objavio je 1886. njegovo djelo 

Budući da mi svi zamjeraju što sam cijelog života dobro jeo, pravedno je da danas naučim i svoga bližnjega kako se dobro jede.

Objavljena je u dva dijela od kojih prvi sadrži 24 recepta podijeljena na aristokratska i demokratska jela (jela za svakoga), napisanih na ležeran i šaljiv, rekli bismo Papadopolijev način. Drugi dio sadrži slatka i obiteljska jela. Ova knjiga, koja se danas čuva u Znanstvenoj knjižnici Zadar, svjedoči o njegovoj svestranosti i strasti prema kulinarstvu.

Rijeka, grad koji pripada Mađarskoj, mora priznati da ju je Stvoritelj posebno volio, jer osim što je smještena na iznimnom položaju pogodnom za bogaćenje trgovinom, njezino more, bogato najboljim ribama koje služe za zadovoljavanje ljudske proždrljivosti, čini je sve zavidnijom. Doista, koju drugu ribu biste usudili usporediti sa škampom? Jednom sam čuo stranca kako hvali grad Rijeku govoreći: „O, blagoslovljena Rijeka, njezine žene, njezini škampi!” Ja bih pak, po svom ukusu, uzviknuo: „Blagoslovljena Rijeka prvo zbog svojih škampi, a onda zbog svojih žena!” Vratimo se na temu.
Općenito, škampu se ne pridaje važnost koju zaslužuje, štoviše, srozava se jer se priprema i jede demokratski. Te se neznalice usuđuju jesti ih ili kuhane, ili u umaku, ili, u najboljem slučaju, pržene. Ja ću vas, naprotiv, naučiti kako se škamp doista uživa u pravom smislu riječi i kako ga je pripremao francuski kuhar jednog kardinala. Odaberite najveće škampe; izvadite im rep iz ljuske, operite ih jedan po jedan u vinu Madera da se učvrste, zatim svaki pojedini rep omotajte u tanku krišku masnog pršuta, pa ih nabodite jedan po jedan na ražanj, odvajajući svaki rep listom kadulje, i pecite ih na vatri. Budući da bi toplina otopila masnoću pršuta, spriječite takvu neugodnost neprestanim bacanjem naribanog i posoljenog kruha i vrlo male količine tučene vanilije, čime ćete spriječiti da škamp zagori i imat ćete zalogaj dostojan Lukula. Citiram Lukula jer je bio toliko proždrljiv za škampima da je zimi neprestano slao kurire da iz mora uzmu toliku milost Božju.

Iste godine objavio je i kratku autobiografiju pod nazivom 

Aneddoti, episodi e curiosita biografiche 

Biografia a rachetta in onore del brillante Antonio Brunorini.

Papadopoli je bio jedan od posljednjih velikih komičara 19. stoljeća, obnovitelj Goldonijevog kazališta i inovator koji je utro put modernoj glumi. Iako je umro siromašan i zaboravljen u Veroni, njegovo ime ostalo je upisano u povijest talijanskog i dalmatinskog kazališta, a njegova djela i doprinosi žive kroz sjećanja suvremenika i rijetke primjerke njegovih pisanih radova.

Svojim je životom ispunjenim umjetničkim trijumfima, osobnim mukama, velikodušnošću i strastvenom ljubavlju prema kazalištu i gastronomiji ostavio neizbrisiv trag u društvenoj povijesti našega grada.

Antonio Papadopoli: Zadarska zvijezda glume i gastronomije

Sve je počelo u kolovozu 1889. godine, kada je Zadar zahvatila euforija zbog dolaska slavnog aeronauta, kapetana 

Giacomo Merighi bio je učenik slavnog aeronauta Blondeaua, rođen u Bologni oko 1865. godine. Već na prvi pogled pokazivao je veliku gipkost i smjelost, kao da je rođen za najodvažnije pothvate. Izvodio je uzlete u Napulju, Messini, Palermu, Livornu, Veroni, Torinu, Barceloni itd. Publika mu se divila koliko zbog hrabrosti, toliko i zbog zadivljujuće hladnokrvnosti kojom je, lebdeći visoko pod oblacima (ali ipak ne toliko visoko da se više ne bi vidio), s nevjerojatnom lakoćom izvodio gimnastičke bravure na trapezu. Nastupao je i u Zagrebu te usko surađivao sa Hrvatskim Sokolom i Franjom Bučarom, pa je podučavao sokolaše mačevanju, akrobatici i gimnastici. U jednom od zagrebačkih uzleta Merighi je poletio balonom na vrući zrak i popeo se do oko 1000 metara, ali se balon tijekom uzleta zapalio jer je pri loženju slame u otvor balona uletjela užarena slamka. Balon je planuo, a Merighi je pao na južnoj strani Preradovićeve ulice. Srećom, prošao je bez težih ozljeda te se ubrzo vratio pred zabrinutu publiku koja ga je dočekala s oduševljenjem. Nezgoda nije imala teške posljedice jer je balon bio opremljen polukružnim „jedrima” (kapcima), koja su djelovala poput svojevrsnog padobrana. Priredio je Merighi Zagrepčanima i jednu skupu šalu: s velike visine bacio je slamnatu lutku veličine čovjeka, zaprepastivši brojne gledatelje i zaradivši kaznu od tri dana zatvora ili 15 forinti globe jer je mogao ozbiljno naštetiti i 

Merighi se time zadovoljio i zahvalno rekao: „Contentissimo!” (prezadovoljan!).

Zabilježeno je da je 10. kolovoza 1883. čak nastupao i pred samim carem Franjom Josipom I. u lnnsbrucku, kojom je prilikom od cara dobio zlatni sat s lancem, a od prestolonasljednika Rudolfa skupocjenu iglu pribadaču za prsa.

Glas o njegovim podvizima (i nesrećama) u Zagrebu, Trstu, Rijeci, Varaždinu i Splitu već je stigao do našeg grada, a Zadrani su s nestrpljenjem iščekivali 11. kolovoza 1889., kada je najavljeno da će Merighi izvesti odvažan uspon svojim divovskim balonom 

Međutim, zadarska publika morala se naoružati strpljenjem. Prvotni planovi izjalovili su se zbog problema s pronalaskom prikladnog terena, a Merighi je morao otputovati u Rijeku uz obećanje da se vraća 25. u mjesecu. No, sudbina je htjela drukčije. Tijekom leta u Rijeci njegov je balon pretrpio značajna oštećenja koja su zahtijevala tjedne popravka. Spektakl u Zadru otkazan je, a plakati skinuti.

Prošla je godina dana prije nego što se „nebeski letač” vratio.

U rujnu 1890. godine, Merighi je ponovno bio u Zadru, ovaj put s novim divom, balonom „Saturn” visokim 27 metara i opsega 52 metra. Za lokaciju je odabrano dvorište Glavne vojarne (koje je vojska ljubazno ustupila), a atmosfera je bila svečana uz pratnju glazbe carske i kraljevske pukovnije Lacy. Organizacija je bila detaljna: balon se napunio vrućim zrakom za samo 12 minuta, a prije puštanja držalo ga je 30 ljudi. Cijene ulaznica: rezervirana mjesta u posebnom prostoru, blizu mjesta zanimljivog polijetanja balona – 60 soldi. Prva mjesta – 40 soldi. Druga mjesta – 20 soldi.
Čak je izdana i obavijest za lokalne barkajole: 

Prva barka koja pokupi aeronauta u slučaju spuštanja u more dobit će nagradu od 20 zlatnih lira, ali samo na njegov izričit znak.

No, Merighi ponovno nije imao sreće. Ovaj put neprijatelj je bio vjetar.

Prvi pokušaj 14. rujna 1890. propao je zbog lošeg vremena. Publika se ponovno okupila, ali je vlast zabranila let zbog opasnih naleta vjetra. Činilo se da zadarsko nebo nikad neće ugostiti Merighija, čovjeka spremnog na sve, pa i na to da oglasi let iskonskim bubnjanjem u ranu zoru.

Konačno, u nedjelju 21. rujna 1890., vrijeme se smilovalo. Gotovo cijeli Zadar slio se na Novu rivu. U savršenim uvjetima, uz povik „Addio tutti!”, „Saturn” se otisnuo u nebo. Merighi je na svom trapezu izvodio vratolomije dok se penjao na visinu od oko 300 metara, praćen gromoglasnim pljeskom gomile.

Let je bio kratak, ali spektakularan. Merighi je zatim počeo naglo spuštanje i pao u more nedaleko od obale. Snažan i spretan, plivajući je vukao balon za sobom sve dok ga nije prihvatila barka.

Zadrani su odahnuli. Publika je bila oduševljena hrabrošću i vještinom aeronauta, ali i sretna zbog ishoda, jer su sjećanja na tragičnu sudbinu nesretnog aeronauta Blondeaua, Merighijeva učitelja, koji je samo nekoliko tjedana ranije poginuo pri padu iz košare balona, još uvijek bila svježa. 

Merighi je napokon ispunio svoje obećanje Zadru.

Nastupao je naš aeronaut i u Slavoniji. Čini se da su uzleti balonom bili dobar način zarade, a jedan učitelj, Luka Lukić, prisjetio se dolaska Merighija u Slavonski brod:

Išao sam već u 3. ili 4 razred građanske škole u Brodu. Plakati su bili polijepljeni, da dolazi slavni Talijan Merighi, da će se dići i letjeti u balonu. Veliko veselje. On to zbilja uradi i digne se, al ne visoko. Vjetar ga zanese prema sjeverozapadu i on se spusti u brodske livade. Došla su kola, pa ga odvezla, a on ode dalje s novcima.

Nebeski spektakl kapetana Merighija

Halleyjev komet prvi je komet koji je prepoznat kao stalan član Sunčeva sustava. Nazvan je prema Edmondu Halleyju, koji ga je promatrao u 17. stoljeću i utvrdio da je dotad, počevši od 476. godine prije Krista, isti komet viđen 30 puta. Prosječan period obilaska iznosi 76 godina. Neki od naših čitatelja možda se sjećaju kometa koji je bio viđen i iznad zadarskog neba 1986. godine.

A 76 godina prije toga, davne 1910. godine, Halleyjev komet putanjom je bio blizu Zemlje i pritom donio prilično paničnu situaciju u svijetu, pa tako i u našem Zadru. Uzrok panici bio je članak objavljen na naslovnoj stranici 

. Naime, francuski astronom Camille Flammarion prorekao je da će, prođe li Zemlja kroz kometov rep, „plin cijanogen prožeti svu atmosferu i moguće utrnuti sav život na planetu”.

Noć kada se komet čekao nad Zadrom bila je jedna od onih rijetkih, nezaboravnih večeri, ispunjenih jednako strahom i veseljem. Već tjednima prije cijeli je grad brujao o dolasku Halleyjeva kometa. Novine su donosile senzacionalne naslove, znanstvenici su nagađali o mogućem sudaru s repom kometa, a ljudi su se kolebali između skeptičnog podsmijeha i iskrenog straha.

Prolaznici su se okupljali ispred knjižarnice gdje je gospodin Schilke, koji je prvi u Dalmaciji vidio repaticu kojih mjesec dana prije, izložio „Planetarium” – jednostavan, ali dojmljiv prikaz kretanja kometa, izrađen od tankih žica i kuglica bazgove srčike. Mnogi su dolazili po savjet, nadajući se da će u njegovim riječima pronaći utjehu, ali gospodin Schilke bio je suzdržan. „Vidjet ćemo kako će se stvari odviti”, govorio je, prebirući po svojim bilješkama. Nekoliko godina poslije g. Schilke uočit će još neka nebeska tijela, a izumit će i neku vrstu šestara.

Dok su se jedni pripremali za neizbježnu apokalipsu, drugi su odlučili dočekati komet sa stilom. 

 je s velikim žarom najavio „Halley Cometh Ball” u kazalištu Giuseppe Verdi – grandioznu zabavu s plesom, opernim arijama i posebnim scenskim efektima koji su obećavali vjernu simulaciju sudara kometa sa Zemljom:

 Večer 8. veljače 1910. u 21 sat. „The Halley Cometh Ball”, čudesna zadarska zabava na koju će imati pristup sve osobe i sve maske koje plate ulaznicu. Dopušteni su svi kostimi, osim kupaćih. Dopuštene su sve maske, čak i one koje se koriste svaki dan. 
Čudo nad čudima! Kazalište osvijetljeno kao dan s originalnim dekoracijama Nebeskog kraljevstva. Plastična kinematografija gradskih likova koji govore i gestikuliraju kao živi. Izložba pitomih životinja. 
Novi model cine-pjevača, odnosno zbor od 60 profesora iz Covent-Gardena s orkestralnim pratnjama – 60 profesora opere iz Honolulua. Tri astronoma s posebnim patentiranim uređajima. Pojava velikog kometa s cijelim repom i simfonijski komentar slavnog majstora Pinzetta iz Ildobrandinija. Kolo manjih kometa, sve s repom. Duet mržnje između automobila i zrakoplova. Tragedija: Sudar repa (kometa) s globusom. 
Ulaznica košta 2 krune, a maske plaćaju samo 1. Ali svaka maska dobiva poklon toliko luksuzan da, sudjelujući na ovoj nezaboravnoj zabavi, ne samo da se zabavlja, nego i ostvaruje dobit. Čisti prihod bit će doniran u korist fonda „Društva za napredak Zadra”. 

Okupljen je odbor na čelu s uglednim Rodolfom Tociglom koji je u noći s 18. na 19. svibnja organizirao festival pod nazivom 

. Prihodi festivala išli su Radničkom društvu Zadar. Sve u iščekivanju velikog sudara s kometom!

Proslava kometa – U korist našeg Radničkog društva
Sjajna ideja gradskog odbora, pod predsjedanjem uglednog gospodina Rodolfa Tocigija, nailazi na opće odobravanje građana. Vrlo je pohvalno da se ovim putem – kroz veselu gradsku proslavu – povećava društveni fond jednog starog i cijenjenog narodnog društva poput našeg Radničkog društva. Potrebno je bratski pomagati i demokratski uzdizati naše radnike. Posljednjih nekoliko večeri u Caffèu Centrale mogu se pročitati dva umjetnički izvedena natpisa na prozirnim pločama, djelo akademskog studenta gospodina Carla Alborghettija. Na njima piše:
„Festival Halleyjeve komete – Veselo putovanje kroz planetarni sustav zračnim brodom Harona, ljubazno ustupljeno.”
„Festival Halleyjeve komete – Dođite, muškarci, žene i djeco, na potresni spektakl čednog zagrljaja komete s globusom.”
Atmosfera je ispunjena veseljem, a prodaja ulaznica iznimno je živa. Također je objavljen i ovaj humoristični plakat:
„Evo je, evo je! Zaustavite je!”
Izvanredan, čudesan i rijedak spektakl, kojem nitko živ neće htjeti propustiti prisustvovati. Kupite svoje ulaznice na vrijeme – ulaznice za Festival! Građani su unaprijed obaviješteni da će se ulaznice 18. ožujka prodavati po cijeni od jedne krune. Kupite ih na vrijeme! Radničko društvo pridonosi uspjehu proslave, stavljajući na raspolaganje odboru radnike i materijal. Riva će biti zatvorena 18. svibnja u 22 sata i očišćena od onih koji nemaju ulaznicu. Navečer 18. svibnja bit će raznih atrakcija: iznenađenja, glazbe, vatrometa, zborova i plesa. Otvoreni kino-prikazi na ogromnom platnu. Program, koji će sve ostaviti bez daha, bit će objavljen uskoro. Vlasnik Radiuma svoju pomoć nudi besplatno.
Gospoda Vittorio Navarro i Giovanni Mestrovich uplatili su odboru donacije od po 10 kruna svaki. Mnogi kupuju ulaznice više nego što im je potrebno i potom ih uništavaju kako ne bi ponovno došle u promet. Filantropski nastrojeni građani učinit će dobro ako ih budu oponašali. No već sada se može predvidjeti da će proslava biti iznimno uspješna!

Grad je živnuo uoči festivala, ulice su bile ispunjene maskama, serenadama i smijehom. Čak su i oni koji su se kleli da je kraj svijeta blizu ipak odlučili ispratiti posljednje sate u veselju.

Kolektivni lijek protiv vaše „trte”. Patentirani sustav Odbora za Halley Comet-Ball. Jedinstvena primjena u noći s 18. na 19. svibnja. Pravo na terapiju stječe se kupnjom ulaznice po cijeni od 50 centi – najpovoljnija ponuda! Čudesan učinak. Jedini rizik – umrijeti od smijeha. Brojna skupina mladića okupila se i osnovala odbor s ciljem organiziranja velike proslave na Novoj rivi u večernjim satima 18. svibnja, kako bi na svečan način uputili posljednji pozdrav Zemlji i njenim radostima… u iščekivanju velikog sudara s kometom.
Odbor, pod vodstvom uglednog predsjednika gospodina Rodolfa Tocigla, priprema ugodna iznenađenja.

Nisu svi čekali komet veseli. Neki su bili u stvarnom strahu od smaka svijeta.

Samo oni najbojažljiviji osjećaju strah… i pripremaju se molitvama za veliki trenutak. Postoje očiti znakovi da je kraj svijeta neizbježan. Jedan nepoznati muškarac jutros je podijelio tisuće komada sapuna usred Trga Pošte, okružen stotinama ljudi koji su se zabavljali svojim prskalicama. A večeras, svirači, slastičari, pekari, mesari i bankari učinit će isto. Ponudit će masama sve milosti Božje… uključujući i novčanice i jeftine metale. Kraj svijeta! Kraj svijeta!

Konačno, 18. svibnja, stigla je sudbonosna noć. Nova obala, osvijetljena tisućama venecijanskih lampiona, bila je preplavljena ljudima. Glazba, ples i rijeke piva pratili su svjetlosne rakete koje su osvajale nebo, dok su u daljini mandoline tiho svirale posljednje pjesme večeri. Festival je bio organiziran do najsitnijeg detalja – od pirotehničkog spektakla gospodina Rabisa do improviziranih pivnica koje su nudile osvježenje tisućama posjetitelja.

U ponoć su svi pogledi bili uprti u nebo. Tisuće ljudi stajalo je na obali, dok su teleskopi upereni prema nebu tražili znak dolaska svemirskog posjetitelja. I tada, kroz tanki veo oblaka, pojavila se svjetlosna traka – Halleyjev komet! Iako ne onoliko spektakularan koliko su neki očekivali, njegov mutni sjaj bio je dovoljan da izazove pljesak i uzdahe zadivljenih promatrača. No, rep kometa, koji su mnogi očekivali s panikom i zebnjom, ostao je nevidljiv, izgubljen u svjetlima noći.

Dok su neki odahnuli, drugi su ostali razočarani. „To je sve?” – čuo se glas iz gomile. U međuvremenu, slavlje je nastavilo svoj neizbježni tijek. Pred jutro, umorni i sretni, ljudi su se povukli svojim kućama, svjesni da su preživjeli noć koju će pamtiti do kraja života.

Halleyjev komet prošao je, ostavljajući iza sebe noć veselja i legendi koje su se još dugo prepričavale. Tek su rijetki, poput gospodina Schilkea, ostali na obali, još uvijek promatrajući svemir durbinom i teleskopom.

Doček Halleyjevog kometa u Zadru 1910. godine

, Zadar nije stajao po strani. U njemu su se, u stilu tog blistavog doba, događale značajne

promjene, gradile nove građevine i odvijali događaji koji su gradu udahnuli novi duh i sjaj.

Godine 1890. u Parizu je dovršen Eiffelov toranj, New York Building u New Yorku postala je najviša zgrada Sjedinjenih Američkih Država, nekoliko godina ranije Nikola Tesla je patentirao ključne izume za primjenu izmjenične struje, a Zadar je otvorio dva znamenita mjesta koja su obilježila turističku ponudu grada: 

 Kavana Central bilo je mjesto koje je, kako kažu novine, „ 

Grand Hotel nalazio se na mjestu na kojem se križaju decumanus maximus i cardo maximus, najprometnije gradske ulice još iz rimskog doba. Na tom križanju završavala je Calle Larga i prelazila u Calle del Duomo, a poprečno su ih sjekle Calle dei Papuzzeri prema jugu i crkvi svete Marije te Calle St. Barbara prema sjeveru i Porta Marini. Danas je na tom mjestu vanjska terasa 

Nije to bio prvi hotel u Zadru. Bilo ih je nekoliko, manjeg smještajnog kapaciteta, a najpoznatiji su hotel Klingendrath u Via del Castello (kod Gospe od Zdravlja), hotel Alla Dalmata u Via del Teatro Vecchio, hotel Al Cappello na Calle Largi, hotel Al Vapore na Piazza Marini, hotel Alle tre Corone u Calle San Demeterio i još poneki manji smještaj.

Grand Hotel otvoren je u kući koja je nekoć bila mletačka palača. Sabalich nam otkriva da je palača nekada najvjerojatnije bila u vlasništvu obitelji Calvi-Toletti, koja potječe iz Bergama, a kasnije, od 1664. godine, došla je u vlasništvo braće Bonaldi pa ju danas svi i zovu palača Bonaldi. Godine 1700. prešla je u vlasništvo Balia iz Šibenika, a zatim je drugi kat pripao Vincenzu Costacchiju (1828.). Krasila su je četiri prekrasna balkona i fasade od bijelog kamena, izgrađene po uzoru na stare venecijanske palače. Nekada se grad dijelio na svojevrsne četvrti ili 

 a upravo je na palači Bonaldi stajao jedan blijedi natpis „Sestriere del Duomo” ili „Četvrt katedrale”.

Grand Hotel otvoren je sredinom ožujka 1890. godine, baš kada je započela gradnja zvonika katedrale – koji se nalazio tik uz hotel – a novine su s oduševljenjem pisale o novom mjestu u gradu:

Zahvaljujući ljubaznom dopuštenju, jučer smo posjetili novi Grand Hotel i moramo izjaviti da, iako smo očekivali da ćemo vidjeti pristojan prostor opremljen svime što je potrebno strancu, naša su očekivanja uvelike nadmašena i pronašli smo pravi hotel u najužem smislu te riječi, hotel koji bi se možda mogao poželjeti i u gradovima mnogo većim i važnijim od našeg.
Položaj je središnji, na samo nekoliko koraka od jedne i druge obale, na uglu raskrižja koje je uvijek vrlo živahno ujutro i navečer. Zgrada je impozantna, od klesanog kamena, s veličanstvenim stubištem koje vodi na tri vrlo prostrana kata s 40 lijepo raspoređenih soba. Kažemo četrdeset, ne uzimajući u obzir prostrane hodnike, rezervne prostorije, skladišta, toalete itd., koji su svi povezani gustom mrežom električnih žica, s onima rezerviranima za direktora i osoblje.
Sobe su veličanstvene po prostranosti i visini, pune zraka i svjetla, s uglačanim podovima, tepisima posvuda, a namještaj je veličanstven po ukusu i bogatstvu, ukratko, sve što se danas zahtijeva od civilizacije i napretka.
Istina, naš pregled nije bio potpun jer još nije sve bilo u potpunosti uređeno, stoga si zadržavamo pravo drugom prilikom pružiti detaljniji i precizniji opis ovog veličanstvenog prostora, koji će Zadru biti na ponos i ukras.
Ali ne smijemo i ne možemo odgoditi zasluženu pohvalu onoj gospodi koja su pokrenula te željeznom voljom i upornošću ostvarila u tako kratkom vremenu nimalo lak pothvat, preuzimajući ogromne troškove, beskrajne neugodnosti i mnoge sitne bijede naše zemlje! Ovim hvalevrijednim pothvatom izbrisana je velika sramota koja je poput mora pritiskala savjest građana ove stare prijestolnice Dalmacije, i evo kako se zahvaljujući građanskoj inicijativi, zahvaljujući udruženim snagama, čak i u malim centrima mogu činiti čuda. Neka primjer pouči!



Hrabrom inicijativom nekih naših sugrađana na izvrstan je način popunjen žalosni nedostatak. Zadar se danas može pohvaliti hotelom prvorazredne kvalitete, opremljenim svim zamislivim sadržajima i udobnošću.
Grand Hotel smješten je na središnjoj lokaciji, u samom srcu grada. Dominira najživljim raskrižjem u gradu, a s njegovih prozora pruža se pogled duž cijele Široke ulice (Calle larga), najposjećenijeg gradskog okupljališta.
Prostrano i raskošno stubište prekriveno tepisima vodi do triju katova objekta; već pri ulasku stranac osjeća da je u iznimno civiliziranom gradu i ugodno je impresioniran luksuzom i prostranošću ambijenta. Vratar u uniformi brižno se brine o prvim potrebama gostiju.
Četrdeset je soba i sve su visoke, prozračne, prelijepe. Namještene su s iznimnom pažnjom, a podovi se sjaje poput zrcala. Namještaj je nov, umjetnički i elegantan; zavjese i tepisi živih boja; sve skupa odiše elegancijom i svježinom koja djeluje ugodno.
Veće sobe mogu zadovoljiti zahtjeve najistančanijeg i najaristokratskijeg hedonista. U njima je namještaj presvučen svilenim tkaninama, a zidove krase vrijedne slike. Sva je usluga regulirana električnim zvoncima, čije se žice prepliću od vrha do dna i omogućuju brzu komunikaciju.
Hodnici su također prostrani i dobro osvijetljeni. Sve je svježe oličeno i odiše iznimno upečatljivim redom, čistoćom i dobrim ukusom.
U prostranoj prostoriji u prizemlju za nekoliko dana otvorit će se hotelski restoran, koji će voditi vješti gospodin Gned (op.a. vodio je Gned taj restoran samo par mjeseci, a tada ga je preuzeo Matteo Bolter), poznati vlasnik jedne 

. Restoran, luksuzno uređen, bit će neizostavan dodatak, tim više što će gastronomske zahtjeve zadovoljavati dvostruka kuhinja: talijanska i njemačka.
Upravljanje hotelom povjereno je sposobnom i aktivnom mladiću; uslugu pružaju konobarice i konobari.
Na uglu velike zgrade, koja je uskrsnula u novi život, ističe se prekrasan i umjetnički izrađen željezni natpis sa zlatnim slovima "Grand Hotel". Ispod natpisa nalazi se velika i elegantna svjetiljka s crvenim staklima.
No, da sažmemo naše dojmove i dojmove javnosti, koja je na dan otvorenja masovno pohrlila u posjet hotelu, reći ćemo da se odvažna inicijativa njegovih vlasnika nije mogla očitovati na bolji način. Svi se jednoglasno slažu da su prostori Grand Hotela u cjelini veličanstveni i da je dostojan velikoga grada.
Kao stalni tumači gradskih nakana, osjećamo veliko zadovoljstvo u isticanju svega ovoga. Zadar, geografski i moralni glavni grad pokrajine, nije dugo mogao biti lišen takvog objekta. Sada pritužbe stranaca i građana više neće imati osnove, jer vlasnici hotela ne samo da su sve učinili kako treba već su, kao pravi domoljubi, nadmašili najsmjelija očekivanja, ne obazirući se na troškove, žrtve, pa čak ni na poslovni rizik. Zbog toga, i zato što je hotel uistinu dostojan svog pridjeva i Zadru je na čast, želimo im svu sreću. Oni su, usklađujući svoj interes s gradskim ugledom, učinili više od svoje dužnosti; naša je pak dužnost, kao i svih, da ih ohrabrimo i aplaudiramo im, kako bi potpuni uspjeh bio dostojna nagrada za njihov rad.

Javnost je izuzetno zanimao Grand Hotel i njegovi gosti pa su dnevne novine izvještavale tko u hotelu boravi taj dan i otkuda dolazi.

Jedan zadovoljni gost iz Beča, Michele S. Bogdanovich

iz tvrtke S. Heit, toliko je bio ushićen hotelom da je napisao osvrt koji je bio objavljen i u I

čine ga ravnopravnim i hotelima u gradovima od primarne važnosti, tako da ne samo da služi na čast glavnom gradu Dalmacije, već je i izuzetno ugodan i primjeren za najzahtjevnije goste iz najboljeg društva.
Zbog svoje profesije, mnogo putujem; ali s potpunom sigurnošću mogu reći da se ni u jednom gradu tako ne ugađa strancu i nigdje neće pronaći veću udobnost. Stoga, svaka čast vlasnicima Grand Hotela: objekt koji ja toplo preporučujem svojim kolegama trgovcima, jer im može ponuditi sav zamisliv luksuz, svu pristojnost i svu udobnost.

Grand Hotel nije bio samo mjesto za smještaj i noćenje ili odlazak u kvalitetni restoran, bio je on mjesto na kojemu su se održavale razne društvene aktivnosti, predstavljanja novih tehnologija te kino projekcije! Dana 12. 6. 1890.  je, primjerice, gospodin 

, predstavnik kuće Edison, u hotelu pokazao fonografski aparat. 
Možda najvažniji trenutak zadarske kinematografije odvio se upravo u Grand Hotelu. „Pokretne slike” braće Lumière, samo trinaest mjeseci nakon prvog prikazivanja u Parizu, stigle su i u Zadar. U salonu Grand Hotela, 30. siječnja 1897. u 17 sati po prvi su put prikazane „prekrasne pokretne fotografske slike izvanrednog efekta”. Prikazala ih je putujuća filmska družina pristigla Lloydovim parobrodom 

u potrazi za novom publikom. Program je sadržavao ovih šest vrlo kratkih filmova: 

Trg Opere u Parizu, Svađa kočijaša s klijentom, Spašavanje u rijeci, Dolazak cara u Pariz, Nezgodan kupac 

, koji je, kao i drugdje, nakratko preplašio „brojnu odabranu publiku koja nikada nije vidjela željeznicu, jer je izgledalo kao da lokomotiva izlazi iz ekrana i ide ravno na gledatelje”.

Odvijali su se tu i brojni koncerti, osobito tijekom toplih ljetnih večeri, kada bi vrt restorana oživio zvucima glazbe, ali i smijehom koji je pratio nastupe komičara. Pamte se i brojne novogodišnje zabave u hotelu. Nastupali su tu razni izvođači – od lokalnih glazbenika koji su izvodili lokalnu glazbu i popularne hitove Leona Levija i Nada Piasevolia (autora poznate pjesme 

) do komičnih glumačkih skupina koje su svojom duhovitošću i improvizacijama mamile osmijehe publike, poput Carla Voglina, komičara parodista, koji improvizira dražesne skečeve, ili skupine Mikado s poznatim i svjetski nagrađivanim šansonijerima. Atmosfera je bila opuštena, a uz dobru glazbu, čašu 

i svježi zrak, gosti su tu provodili večeri koje su se dugo pamtile. 

Hotel se neprestano uređivao kako bi „nadmašio sve zahtjeve gostiju” pa je nakon samo godinu dana dvorište hotela natkriveno staklom, a okoliš ukrašen biljkama i kipovima.

1933.godine je promijenio ime u Hotel San Marco.

Potpuno je uništen u savezničkim bombardiranjima u Drugom svjetskom ratu. Godine 1950. demontiran je, a kameni blokovi od kojih je izgrađen numerirani i odloženi s namjerom ponovne izgradnje na obližnjoj lokaciji. Blokovi su polako nestajali – vjerojatno u nečijoj osobnoj potrebi – a palača, nažalost, više nikad nije obnovljena.

Grand Hotel

Tijekom duge i dinamične povijesti strateški idealno smještenoga grada Zadra, velika je pozornost bila usmjerena na njegovo utvrđivanje. Noviji načini ratovanja i upotreba novijih tehnologija zahtijevali su osuvremenjivanje utvrđivanja gradova. U vrijeme Mletačko-turskog rata (1537. – 1540.) nad Zadrom se nadvija neposredna ratna opasnost, pa u grad dolazi veronski graditelj i glavni inženjer Mletačke Republike Michele Sanmicheli u ulozi projektanta. Novi projekt, između ostalog, uključuje i izgradnju triju bastiona. Godine 1574. dovršen je sjeveroistočni bastion, koji je od 1592. g. nosio naziv Bastion Sv. Marcele prema titularki redovnica benediktinki koje se nakon rušenja njihova samostana u Ninu 1492. godine sele u Zadar na prostor navedenog bastiona. Kasnije, u 18. stoljeću, preimenovan je u Bastion Moro prema mletačkom generalnom providuru Benedettu Moru.

Zadarski bastioni s vremenom gube svoju prvotnu obrambenu funkciju, pa su neki od njih tijekom 19. stoljeća, na sveopće zadovoljstvo gradskog stanovništva, koje je čeznulo za otvorenim i za razonodu ugodnim zelenim javnim površinama, prenamijenjeni u vrtove i perivoje. Prvi takav perivoj na mjestu Bastiona Grimani (danas Perivoj kraljice Jelene) otvara se 1829. godine. Da je i Bastion sv. Marcele (Bastion Moro) iskorišten u iste svrhe, svjedoči i zadarski publicist Coen Gastone, koji prenosi vijest da je 1. svibnja 1864. godine uz pratnju glazbe ovdje otvoren novi vrt te malen, ali dobro opremljen kafić u vlasništvu Antonija Cosmacendija. 

Vrt među stanovništvom postaje poznat kao „Mali perivoj”. Osim šetnica i kafića, na krajnjoj sjeverozapadnoj strani nalazila su se i dva osmerokutna paviljona s karakterističnim gotičkim otvorima te ledana. Nju na mjestu umjetnog brežuljka nekoć korištenog za artiljeriju (cavaliere) 1863. godine gradi obitelj Cosmacendi, u čijem se vlasništvu nalazila i susjedna, vremenom proširivana, tvornica za proizvodnju likera. 

Od Malog se perivoja, zbog gradnje palače obitelji Cosmacendi 1877. godine i kasnijega stambeno-gospodarskog objekta obitelji Salghetti-Drioli 1891. godine, do danas sačuvao samo mali sjeverozapadni dio.

Na početnoj fotografiji ovog teksta, koja prikazuje kako to mjesto izgleda danas i kako je izgledalo oko 1892. godine, može se primijetiti cesta koja danas ne postoji, a spajala je bastion Moro i bastion Grimani (današnji Perivoj kraljice Jelene Madijevke).

Cesta je išla preko spojnog bedema Nani-Dolfin, izgrađenog sredinom 16. stoljeća. Dobio je ime prema tadašnjem zadarskom knezu Naniju i gradskom kapetanu Dolfinu. Vanjska linija spojnog bedema išla je preko zapadnog dijela bivše Tehničke škole (današnje zgrade SEP)! Spojni bedem srušen je 1907. godine kako bi se izgradila cesta podno bastiona Moro.

Na katastarskim mapama iz početka 19. stoljeća vidi se kako je dio grada oko bastiona Moro bio potpuno drukčiji od današnjeg. Nakon rušenja spojnog bedema nasuta je uvala i započeta je izgradnja zgrade za obrte i zanate (bivša Tehnička škola), koja je dovršena 1910. godine.

U nastavku donosimo još nekoliko fotografija na kojima se vidi Bastion Moro i spojni bedem Nani-Dolfin:

Zanimljivost na ovoj fotografiji veslača je reljef s dva grba (obitelj Nani i Dolfin) na bedemu desno gore. Taj reljef premješten je nekih 100 metara južnije i sada se nalazi sjeverno od ulaza u ledanu s natpisom: IL MUNICIPIO DI ZARA DEMOLITA LA CORTINA NANI DOLFIN PER CUI FU QUI MURATO IL SECOLAR RICORDO APERSE QUESTA VIA FRA I BASTIONI MORO E GRIMANI ANNO MCMVII (

OPĆINA ZADAR SRUŠILA JE ZID NANI DOLFIN TE JE, UZ UZIDANU STOLJETNU SPOMEN-PLOČU, OTVORILA OVU ULICU IZMEĐU BASTIONA MORO I GRIMANI GODINE 1907.

). Na njemu se nalazi ploča i sljedeći natpis na latinskom koji datira iz druge polovice 16. stoljeća:


"Dok je grof Francesco Nani bio upravitelj, a Girolamo Dolfin kapetan, po odluci republike podignuta je ova obrana." 

Na fotografiji Franza Laforesta iz 1880. g., s pozicije utvrde Fortini, dobro se vidi bastion Moro i spojni bedem Nani-Dolfin.

Bastion Moro i spojni bedem Nani-Dolfin

Na terenu samostana sv. Katarine, a poslije vojarne, podignuta je prva luksuzna gradska kavana. Vlasnici su bili Vladimir Obradović i Mihovil Bakmaz. 

Projekte za zgradu izradio je Doimo Marcocchia u travnju 1890. godine, a otvorena je 14. studenog 1891.

Novine su oduševljeno pisale o novom gradskom okupljalištu i nisu štedjele prostor za potanke opise unutrašnjosti kavane.

 piše na sam dan otvaranja kavane Central (prijevod s talijanskog):

Na mjestu gdje je prije dvije godine stajao stari samostan, kasnije preuređen u vojarnu i skladište, sada se uzdiže raskošna građevina s lukovima, stupovima i karijatidama (

kip žene koji služi kao potporni stup u arhitekturi op.a.

), velikim prozorima te elegantnim balkonima i ogradama. Rušenje je oslobodilo najprometniju ulicu našeg Zadra tog neprivlačnog prizora. Patriotizam, vrijedan svake pohvale, gospodina Vladimira Obradovića i Mihovila Bakmaza, nasljednika i zaslužnog građanina koji je Zadru ostavio značajnu zakladu, omogućio je izgradnju novog zdanja na mjestu starog samostana, projektiranog s elegantnim linijama gospodina Doima Marcocchie. Stari Zadar nestaje, ali se pritom uljepšava, u modernom duhu i s karakterom dostojnim velikog grada.

Prizemlje, s visokim i dugim trijemom koji se već u venecijanskom duhu naziva „prokurative”, u potpunosti zauzima kavana koja se večeras otvara. Pod vodstvom gospodine Attilija Sottre, poznatog po svom izuzetnom ukusu, nova kavana nudi ambijent koji nadmašuje sva očekivanja, s vrhunskom udobnošću i luksuzom. Ulaskom u visoki trijem, gdje su postavljeni stolovi i željezne stolice, stvara se osjećaj svježine i moderne raskoši, kao da ste iznenada preneseni u veliku metropolu. Neki su čak primijetili kako je sve to možda previše za Zadar te da bi ova kavana više pristajala Beču ili Milanu. No, to nije razmišljanje pravog građanina; ništa nije previše, čak ni za Zadar. 

Unutrašnji prostori zaista su veličanstveni. Sve je bogato, prikladno i sjajno; sve je novo i blistavo. Glavna dvorana, s crvenim tapetama, alegorijskim freskama, karijatidama te bijelim i pozlaćenim štukaturama, prostire se na dvjesto četvornih metara i visoka je sedam metara. Četiri velika zrcala, široka tri metra i dvadeset centimetara, s umjetnički izrađenim pozlaćenim okvirima, reflektiraju prizore, pojačavajući vizualne efekte. Oko dvorane smještene su sofe i fotelje od tamnocrvenog baršuna, koje se slažu s tapetama u dvorani. Pedeset elegantnih stolova različitih dimenzija, s pozlatom, raspoređeno je u glavnoj dvorani. U središtu su tri kružne sofe od crvenog baršuna, dvije od njih oko nosivih stupova, koje pružaju udobnost i mekoću. U stražnjem dijelu, u velikom otvoru zida, nalazi se šank sa zrcalima i staklenim detaljima, izrađen u radionici Hrack. Iznad šanka, s pogledom na cijelu dvoranu, smještena je galerija za orkestar. Na zidovima su velike pozlaćene vaze s buketima u stilu Makarta.

Sjajni mramori, ozbiljna nota sofa, prožeta nježnim sjajem bijele i zlatne boje, glatki pod, ukrasi, figure i štukature u širokoj dvorani, koja izgleda kao da je otvorena za plesnu zabavu i obasjana raskošnim lampama, daju dojam veličanstvenosti koji nas uzdiže i ispunjava osjećajem zadovoljstva.

Lijevo od ulaza u glavnu dvoranu nalazi se soba za igre i prostrana čitaonica, uređena decentno, gotovo kao sala za konferencije. Svatko će se osjećati odlično za velikim zelenim stolom, uz bogat izbor novina, uključujući velike i lako dostupne dvotjedne revije (preko 50 različitih časopisa na raznim jezicima op.a.). U čitaonici vlada mirno ozračje, s nježnim tapetama, velikom zidnom kartom svijeta, teškim zrcalima i instrumentima koji su svima već poznati – termometrom i barometrom.

Desno je soba za bilijar, osvijetljena sunčevim zrakama koje ulaze kroz veliki prozor. Dva bilijarska stola s vrhunskom zelenom tkaninom i kuglama od slonovače stoje na sjajnom parketu, okruženi zavjesama, ogledalima i namještajem usklađenim s tapetama, pružajući dojam prvoklasnog kluba s urednošću i redom. Svi pomoćni prostori udobni su i pristojni. Ljeti će se moći uživati u kavi u malom vrtu punom lijepog cvijeća. Elegantne arkade s ogradama i velikim vazama na postoljima također će biti ugodno mjesto okupljanja ljeti, s dovoljno prostora za sto stolova, velikih i malih, i poslužiti kao promatračnica za zvijezde na Kalelargi.

Novi vlasnik kavane obećava bogat izbor visokokvalitetnih proizvoda, od autentičnih talijanskih i francuskih likera, dostojnih svojih etiketa, do izvrsne kave, svijetlog piva poput Ebe i finih sladoleda. Gospodin Sottra nije štedio ni na luksuzu ni na kvaliteti.

Konobari će biti oličenje najnovije mode u svojoj profesiji. Nadamo se da će mladi momci biti dostojni prostora. Poslužavnici, šalice, kristalne čaše, srebrni pladnjevi – sve je odabrano s vrhunskim ukusom.

I sada riječ pohvale onima koji to zaslužuju. Osim cijenjenog gospodina Doima Marcocchije, autora hvalevrijednog projekta koji je nadzirao cijeli rad, veliki trud uložio je vrsni nadglednik, gospodin Giovanni Mazzoni. Slikarski i dekoraterski rad izveo je gospodin Rudolf Umlauf s velikom preciznošću. Drvene radove izveo je vješti stolar Tommaso Sambugnach. Freske koje će krasiti cijelu središnju dvoranu dolaze iz Pariza, iz renomirane kuće Bourgeois.

Za Zadar, otvorenje ovog prelijepog prostora, opremljenog svim zamislivim luksuzom i udobnostima, predstavlja pravi događaj. Nova kavana, uvjereni smo, modernije će okupljati građane, pružajući im obilje mogućnosti za razgovor, opuštanje i luksuz. Stranci će ovdje također dobiti bolji dojam o našem civilizacijskom napretku.

Najboljim željama pridružuje se danas iskrena riječ pohvale i zahvalnosti u ime svih Zadrana, za gospodu Obradovića i Bakmaza, kojima pripada zasluga za ovo radosno ostvarenje. Oni su se zaista pokazali dobročiniteljima našega grada.

Nakon samo dva dana iste novine su objavile:

Prva dva uvodna dana bila su izvanredno posjećena. Kavana je postala omiljeno okupljalište, pogotovo navečer. Pohvale i divljenje javnosti s pravom ne posustaju. To je bogat, prostran, vrlo elegantan prostor koji nas u mašti prenosi u velike gradove.

Gospodin Sottra, treba to reći, nastoji zadovoljiti sve uz maksimalnu brzinu. Trenutno se radi na uklanjanju nekih manjih i neizbježnih nedostataka te na poboljšanju rasvjete u veličanstvenoj glavnoj dvorani. Također čujemo da će biti otvorena nova sala za igre i dodan treći bilijarski stol. Ukratko, naš Zadar može se pohvaliti najboljom kavom u Dalmaciji, a želje za uspjehom ovog poduhvata jednoglasne su i srdačne.

Slabo osvjetljenje unutar kavane vrlo se brzo riješilo pa je gospodin Sottra  uveo električnu  rasvjetu već 1895. godine! Obilježilo se to prigodnim koncertom vojnog orkestra na kojem je prisustvovao gradonačelnik Trigari. Napravio se i prigodni plakat:

„Devet velikih lučnih svjetiljki, svaka jačine od osamsto svijeća, pružale su intenzivno svjetlo u prostorijama Kafića Centrale, koji je, tako osvijetljen, pružao čaroban prizor, 

kao da nas mašta prenosi na najljepša okupljanja velikih gradova

. Velika kružna klupa u sredini bila je ukrašena umjetničkom japanskom vazom iz koje je izvirivao prekrasan buket, iz kojeg su tu i tamo blistale nevjerojatne žarulje sa žarnom niti. Druge žarulje sa žarnom niti osvjetljavale su pojedine dijelove kafića, čime je dobio novu, sjajnu atrakciju.” – piše 

Takva kavana odmah je postala i ostala mjesto okupljanja zadarskog otmjenog društva, prostor za balove, karnevale, udvaranja, koncerte, za sve dokolice i razbibrige. Dobro poznati mađioničar Argo Radames često je nastupao u kavani uz 

obećavajuće večeri iluzionizma i moderne magije

Na nedjeljnim podnevnim koncertima ili večernjim plesovima zvonile su 

 Roberta Zankija, Franza Blaschea, Aleksandra Ivančića ili don Ernesta Perića, dajući posebno ozračje operetne opuštenosti.


„Central” je bez sumnje bio prvi pravi kafić Dalmacije. Postao je, poput Beča i Trsta, drugi dom mnogih Zadrana. Tullio Covacev se prisjeća:
„

Pravi poslovi dogovarali su se rukovanjem u Kavani Central koja je bila srce grada jer je život tamo pulsirao danju i noću. To je bila kavana gdje su svi dolazili i gdje je svatko imao svoje mjesto, poput parlamenta. Postojali su stolovi trgovaca, odvjetnika, liječnika, profesora, obrtnika, pa čak i studenata. Ta kavana bila je odredište i odmor, arena za rasprave i mjesto okupljanja, poput salona u kući, među prijateljima.

Ispred njezinih velikih staklenih prozora otvarao se grad. Prolazile su djevojke tijekom večernjih šetnji, što je bila još jedna duboko ukorijenjena tradicija našeg naroda, po uzoru na Veneciju, gotovo kao fiziološka potreba. One bi pogledavale unutra dok su prolazile, a mi smo ih promatrali izvana u tihim vizualnim razgovorima. Nedjeljom ujutro odvijala se velika šetnja tijekom koje su dame pokazivale svoje haljine, gore-dolje po Kalelargi, kako bi im se svi mogli diviti. Navečer je pak bio red na služavke i vojnike iz garnizona.”

O popularnosti govori i pjesma koju je napisao N.Piasevoli u uglazbio ju Leone Levi

Prizemlje slikovite historicističke zgrade rastvaralo se nizom šiljastih arhivolta s neorenesansnim telamonima (

prikazi muških figura koje podupiru određene arhitektonske elemente op.a.

). Iz trijema, dugog 38 metara, širokog tri metra i visokoga osam metara, ulazilo se u prostor dugačak 31 metar, a širok 11 metara. U dnu dvorane bilo je mjesto za svirače, a na krajevima po jedna vrata za prolaz na prvi kat. Veći dio prvog kata zauzimala je velika plesna dvorana, dugačka 19, široka 11, a visoka 10 metara, tako da je svojom visinom obuhvaćala i drugi kat. Sa strane su bile društvene prostorije za biljar, čitanje i igre.

U dvorani na katu prikazivale su se i kino projekcije pa je tako primjerice 1903. godine gostovalo mađarsko kino kazalište 

Na crtežima činovnika porezne uprave Floriana Stipanovića vidi se kavansko blještavilo, koje je potom reproducirano na razglednicama i slano diljem Europe.

Kavana Central bila je i mjesto gdje su se mogla vidjeti svakojaka „čuda” pa 

 Sinoć je u našem elegantnom Caffèu Centrale predstavnik kuće Avogadro & Altarass iz Trsta omogućio brojnoj publici prisustvovanje nekoliko izvedbi na gramofonu, koji je fonograf usavršen u tolikoj mjeri da reproducira ljudski glas i zvuk instrumenata s nevjerojatnom vjernošću. Tako smo imali priliku čuti slavnog Carusa u nekoliko romanci iz starih i modernih opera, tenora Prima Vittija, orkestralne skladbe te zbor 

 u izvedbi pjevača Sikstinske kapele. Zahvaljujući tom izvanrednom uređaju moguće je uživati u svim finim nijansama i delikatnostima pjevanja. Sutra navečer slijedi novo događanje. Ovi gramofoni mogu se kupiti kod predstavnika tvrtke u Caffè Centrale.”

U veljači 1895. uveo je gospodin Sottra i telefon u kavanu pa je to postala još jedna pogodnost za goste.

Dana 2. travnja 1924., kako je detaljno izvijestio 

, pod vodstvom Luigija Fontanelle, poznatog po svojim pionirskim inicijativama, provedeni su „zanimljivi eksperimenti s radiofonijom. Pomoću radijskog uređaja čuo se govor održan u Rimu od strane Nj. E. de Stefanija. Drugi eksperimenti omogućili su slušanje koncerata i dijelova opera izvedenih u Londonu i Beču. U posebnom prostoru u Caffe Centrale trajno će biti instaliran uređaj za ovakve izvanredne izvedbe.”

Doživjela je kavana i nekoliko temeljitih preuređenja pa je tako 1902.godine 

zahvaljujući brižnom vlasniku, gospodinu Giovanniju Battari, Caffe Restaurant Centrale, najljepše i najveće okupljalište naših građana, potpuno je obnovljeno, uključujući i unutrašnjost. Dekoraciju je izveo tršćanski slikar Emilio Magliaretta, a suzdržanost boja čini se da povećava prostranost prostora.

Još jednom se temeljito preuredio 1929.godine. Il Littorio Dalmatico piše:

Obnova je izvedena prema projektu i pod stalnim nadzorom profesora arhitekta Umberta Nonija iz Trsta, koji se pokazao i kao izvrstan slikar i dekorater. Za radove su angažirani isključivo lokalni majstori, osim za nabavku i postavljanje lijepe tapete, koju je izradila tvrtka Maglioretta iz Trsta. U projektu i rasporedu dekorativnih elemenata, profesor Noni se pobrinuo da zadrži tradicionalni, istinski talijanski stil, uzimajući u obzir moderne zahtjeve. Dva polja stropa su namjerno podijeljena na šest dijelova kako bi se, s boljom estetikom, opravdala dva željezna stupa koja ga nose. U podnožju stupova postavljena su dva osmerokutna kauča, koji ispravljaju njihovu preveliku visinu. Također, dvije skupine zidnih svjetiljki s krakovima ispravljaju ih s elegancijom. Sa šest kazeta na stropu vise snažni raspršivači svjetla, najnovijeg modela, koje isporučuje milanska tvrtka Edison. Strop je također perforiran brojnim ružičastim otvorima maskiranim cinkovim rešetkama. Postavljeni su snažni ventilatori, koje isporučuje tvrtka Siemens iz Milana. Radikalnu transformaciju doživio je luk pozornice namijenjen orkestru. Rušenjem glomaznog betonskog istaka i novom, umjetničkom ogradom, dobio je na veličini, uz savršenu harmoniju linija. Šanku za posluživanje dan je novi i praktičniji raspored: dva luneta glavnog zida, koja su prije bila jednostavno ružna, uljepšana su umjetničkim staklima s cvjetnim ukrasima u boji. Onaj koji je nužno ostao zatvoren, učinjen je prozirnim s osvijetljenjem. Obnovljeni su kristali brušeni; uklonjeni su stari i teški okviri ogledala; električno svjetlo i blagotvorna toplina raspršeni su posvuda. Vraćeni su udobni plišani divani. Pružena je sva pažnja da se okoliš učini prozračnim i svijetlim. Postojeće linije nije bilo moguće mijenjati - one su sačuvane; ali, sa svim ovim sretnim inovacijama, Central se može smatrati potpuno transformiranim. Prostran, elegantan, vrlo simpatičan ambijent, održavan s najvećom čistoćom, u kojem je zadovoljstvo i ponos pozvati stranca. Kao ton prevladavaju jarko žuta, bijela i siva, upotpunjeni pozlaćenim detaljima. Divani, šank, ograda, vrata: sve je izrađeno od masivnog hrasta. Pozlaćene gipsane pločice, zidovi s nosačima električnih svjetiljki, ukrašavaju zidove novom elegancijom. Posebno su vrijedni pažnje paneli na oba bočna zida, koje je izradio prof. Noni. Prekrasna dekoracija prostire se na više od četrdeset četvornih metara. Izvedeni su temperom osim središnjih simbola, koji su pozlaćeni i izvedeni uljem, otkrivaju umjetničku plemenitost koncepta i snagu u jednom i gracioznost forme.Svaka strana je podijeljena na tri dijela. U jednom se slavi pomorska moć Rima s triremama i liburnskim brodovima, a u drugom s Bucintorom i galijama, moć pomorske Venecije. Dvije vizije, otkrivaju u autoru savršeno...Svi zidarski radovi i radovi na statičkoj sanaciji izvedeni su od strane tvrtke Girolamo Mazzoni. Ograda orkestra ili vrata središnje dvorane od Tommasa Chirina. Kovano željezo ograde, kvake vrata od Antonia Stiptera; šank je izradio stolar Natale Detoni; divani, okviri luneta i isporuka umjetničkog stakla izvedeni su od strane Antonia Borovine; svi ostali stolarski radovi - uokviravanje ogledala, kompas, postolje za blagajne, itd. - izvedeni su od strane Giovannija Ghiglianovicha. Štukature ovalnih pločica za svjetiljke, vijenaca, vrata ili isporuka mramora izvedeni su od strane tvrtke Luigi Donati. Pozlatu je izveo majstor pozlatar Dal Mas. Sve slikarske radove u kafiću i arkadama izvela je tvrtka Umlauf. Instalaciju za električnu rasvjetu i potpuno novu instalaciju apsorbera izvela je tvrtka Dante Benevenia. Radove tapeciranja izveo je Zuzzi. Naši su se majstori proslavili. Gospodinu Battari treba dati najveću i najiskreniju pohvalu. Za njih se stari tradicionalni kafić potpuno pomladio, u svježini, eleganciji, bogatstvu, tako da nam ga mogu zavidjeti i gradovi puno veći od Zadra. Sretan znak napretka. Znak da, čak i u krizi uzrokovanoj tragičnom izolacijom Zadra, poduzetni ljudi, ljubomorni na gradski ugled, ne odustaju. Gospodinu Battari želim svu sreću koju zaslužuje njihova lijepa poduzetnost.

Ovako preuređena kavana služila je gradu još nekih 8 godina kada kreće njezin put u zaborav.

Iako mnogi misle da je raskošna kavana Central bila još jedna žrtva savezničkih bombardiranja, istina je ipak drukčija.

Kavani, ali i čitavoj zgradi, presudio je poduzetnik Antonio Zerauschek, koji je 1937. i 1938. godine sve generalno preuredio. Postojeću je zgradu srušio te dao sagraditi novu, prema nacrtu tršćanskog arhitekta Umberta Nordila. Projekt uređenja zadržao je osnovnu namjenu zgrade, ali ju je osuvremenio i približio standardima tadašnjeg vremena i promijenjenom statusu samoga grada koji je u tridesetim godinama 20. stoljeća počeo dobivati na veličini, ali i važnosti u onodobnoj Italiji. U prizemlju novoizgrađene zgrade ostala je kavana Central, ni sjena onom prvotnom izdanju, dok su na katovima bile predviđene hotelske sobe. Na bočnoj strani nove zgrade postavljen je reljef "Esaltazione del Lavoro" (Veličanje rada),  kipara Cescoa Stecce koji stoji i danas a mnogi ga, zbog tipične tematike, krivo povezuju sa posljeratnom obnovom.

Time je završila jedna, a počela druga epoha zadarskoga kavanarstva.

Nakon Drugog svjetskog rata Central je „poživio” još šezdesetak godina. Svoja je vrata kultna kavana zauvijek zatvorila u ljeto 2004. godine. Jedan od suvlasnika taj je potez objasnio financijskim razlozima i previsokom najamninom. Tako se za mnoge Zadrane nikad prežaljeni Central definitivno preselio u povijest.

Važni dijelovi povijesti, kako grada tako i kavane Central koji su još uvijek sačuvani, nalaze se na potpuno drugoj gradskoj lokaciji.

Nakon rušenja zgrade Centrala, sve dekoracije nalazile su se u vrtu Zerauschekove kuće prekoputa mosta i trebali su poslužiti kao temelji novih zgrada koje su se gradile u Velebitskoj ulici. Da to ne bude tako, pobrinula se jedna Zadranka koja je kipove otkupila i postavila ih u vrt svoje kuće na Puntamici.

Kipovi od sedamdesetak centimetara prikazani do kukova još se i danas tamo nalaze, u dvorištu obiteljske kuće poznatog zadarskog profesora Mišljenca. Iako je izvorno na fasadi bilo desetak figura, u dvorištu obitelji Mišljenac danas ih je ostalo samo šest te nekoliko oštećenih kapitela i voluta.

Nekadašnja Kavana Central i dalje živi u uspomenama Zadrana, kako u svojoj prvotnoj, raskošnoj verziji, tako i u svim kasnijim oblicima. Posljednjih godina na tom prostoru izmijenilo se nekoliko različitih ugostiteljskih objekata, no nijedan od njih, naravno,  nije uspio dosegnuti kultni status koji je nekad imao neprežaljeni Central.

Danas je prostor nekadašnje kavane podijeljen između ugostiteljskog lokala i trgovine, a mnogi stanovnici Zadra, svjesni bogate povijesti ovog dijela grada, ne mogu sakriti razočaranje trenutnim stanjem.

Kavana Central, razglednice i fotografije

Kavana Central: Od raskoši do sjećanja

Nilba Agis rođena je 23. srpnja 1901. u Savoni u Italiji kao Albina Amelia Domenica Giuseppina Nagy – Lantana. Njezina životna priča, iako znamo samo dijelove cijelog mozaika, jedna je od onih koje zvuče kao scenarij za film.

Albina je bila kći Silvije pl. Borelli Vranske i dr. Albina Nagyja-Lantane. Albino Nagy bio je dalmatinski znanstvenik koji se bavio matematikom, filozofijom i posebno matematičkom logikom, područjem koje je tada bilo malo poznato. Majka Silvia bila je samouvjerena i živahna dama koja se, kako je sama za sebe napisala, bavila svim slobodnim umjetnostima.

Sudbina se, međutim, okrutno poigrala već na početku: otac je preminuo te iste 1901. godine, u 35. godini, a Silvija je ostala udovica i trudna već nekoliko mjeseci.

Ubrzo nakon rođenja male Albine dogodilo se nešto što je desetljećima poslije u obitelji prepričavano kao drama, a prenio je Goran pl. Borelli Vranski u eseju o svojoj obitelji: Silvija je, vođena tadašnjim uvjerenjem da je „seljačko mlijeko” zdravije, povjerila dijete mladoj dojilji. U jednom trenutku stiže strašna vijest – da je mala Albina umrla i da je brzo pokopana – a Silvija, slomljena, prihvaća priču bez sumnje. No istina, prema istom zapisu, bila je nevjerojatnija: dojilja je zadržala djevojčicu Albinu umjesto vlastita djeteta (koje je u međuvremenu umrlo) i „zamijenila” sudbine.

Preokret dolazi 1905. godine, kada se Silvija preudala za kneza Jerolima Begnu iz ugledne zadarske plemićke obitelji. On nije povjerovao u priču o smrti djeteta. Pokrenuo je vlastitu istragu i, kako kaže priča, upravo je on otkrio da je Albina živa te je vratio majci. Tako Albina dobiva ono što joj je gotovo bilo oduzeto: dom, odgoj, obrazovanje i mogućnost da se njezin talent razvije.
A talent je očito bio takav da je tražio pozornicu. 

Studirala je u Rimu, kod Fauste Labije i Alfreda Martina. Umjetnički put vodi je prema sve većim izazovima i, naposljetku, prema trenutku koji se bilježi kao njezin sudbonosni izlazak na opernu scenu: debitirala je u kolovozu 1930. u Viterbu, u operi „Mefistofele”, kao Elena. Već se tada o njoj piše kao o pjevačici koja brzo dobiva potvrdu publike i kritike. 

Pjevala je mekom ljupkošću, s gracioznošću najiskusnijih umjetnica.

Njezino umjetničko ime, Nilba Agis, sve češće kruži uz velika imena talijanske i svjetske opere. Spominje se kako je nastupala uz Beniamina Giglija na koncertima u više gradova. U repertoaru se posebno ističu uloge koje su mjerilo dramatskog soprana: Santuzza u 

Za Santuzzu se bilježi snažan odjek, uključujući i tvrdnju da je u Milanu, u Teatro Dal Verme, u Cavalleriji rusticana „napravila senzaciju”, uz pohvale za disciplinu glasa i scensku igru. A Tosca je ušla među njezine uloge kojima je osvajala publiku. Poznat nam je njen veliki trijumf u Trstu, u kazalištu Verdi, gdje ju je publika više puta pozivala na pozornicu.

Divili su joj se na koncertima u Fabrianu, Tivoliju i Castelgandolfu, gdje je njezinu lirsku izvedbu gorljivo pratila najprobranija rimska aristokracija.

U novinskim najavama i osvrtima iz tog vremena pojavljuje se u programima opernih večeri – uz bilješke o aplauzima i maestralnim izvedbama – a spominju se i njezini nastupi u nizu gradova i turneje po Europi, što dodatno govori o opsegu njezine karijere.

Godine 1932. nastupila je u Teatru Verdi u Zadru pred svojom publikom koja nije krila oduševljenje. Littorio Dalmatico piše:

Od izvođača, prvo ćemo spomenuti našu sugrađanku Nilbu Agis. Već pri samom izlasku na scenu dočekao ju je pljesak iskrenih simpatija, a čim je dvoranom odjeknuo prvi uzorak njezina glasa i glumačkog umijeća

uspjeh je bio siguran. Naime, ona je liku Tosce dala pravi sjaj, učinkovito se izražavajući bogatim, simpatičnim i vrlo prikladnim glasom, te scenskom glumom velikog efekta, drhtavu strast, nježnost, ljubomoru i nepomirljivu mržnju Florije Tosce.
Kao svestrana umjetnica i vrsna glumica, Nilba Agis – kojoj se rodni grad dotad još nije imao priliku pokloniti –  ostavila je izvanredan dojam na publiku koja je do posljednjeg mjesta ispunila kazalište. Velikodušno je podarila svoj topli, osebujni sopran, dok su se dvoranom orile oduševljene ovacije.

Albina se udala za gosp. Lorita i imali su dvoje djece, sina Silvija i kćer Amaliju.

Iako većina naših sugrađana ne zna tko je bila Nilba Agis, možda su nekad prošli njenom ulicom na Sinjoretovu – ulicom Albine Nagy. Na taj se način Zadar barem simbolično prisjeća ove vrsne umjetnice, rođene Zadranke, i odaje joj počast.

Nilba Agis – operna diva iz Zadra

Trgovina koja se nalazila na uglu Kalelarge i ulice Califi (danas ul. Majke Margarite) bila je od 1826. do 1861. godine u vlasništvu urara.

Bio je to čovjek srednjeg rasta, obrijanog lica uokvirenog nekom vrstom brade. Vrlo skroman i tih, nipošto brbljav. Vrijedan u popravljanju opruga i kotačića, sa zelenim naočalama koje mu štite oči od prejakog svjetla. 

Nakon posla prepuštao se filozofskom užitku. Pušio lulu. Nedjeljom i drugim zapovijedanim blagdanima posjećivao je 

 Bio je vješt i strastven igrač biljara.

Ta priča ne bi bila previše zanimljiva da on nije bio ni manje ni više nego 

, Njegovo Veličanstvo Luj XVII., kralj Francuske (ili je bar on tako tvrdio).

Luj XVII. Dauphin bio je francuski prijestolonasljednik, sin Luja XVI. i Marije Antoanete, rođen 1785. godine. U trenutku Francuske revolucije obitelj Bourbon bila je u velikoj opasnosti, a nakon što je njegov otac Luj XVI. pogubljen 1793. godine, Luj XVII. postao je kraljević Francuske.
Nakon očeva pogubljenja, Luj XVII. bio je zatočen u tamnici Carrières, gdje je predan u ruke postolaru Antoanu Simonu. S obzirom na nepovoljne uvjete u zatvoru, dječak je brzo obolio i umro 1795. godine, kada je imao samo 10 godina. Mnogi izvori navode da je uzrok njegove smrti bilo zanemarivanje, loša higijena i iscrpljenost. Međutim, njegov nestanak bio je obavijen velom tajne. Nekoliko godina poslije pojavile su se glasine da je Luj XVII. preživio i da je netko pokušao preuzeti njegov identitet, ali nijedna od tih teorija nije bila potvrđena. Njegova je smrt dugo bila predmet rasprava. Nakon Francuske revolucije i njegove navodne smrti 1795. godine, pojavili su se mnogi samozvani prijestolonasljednici, koji su tvrdili da su upravo oni preživjeli zatvorsku tvrđavu. Lažnih Dauphina bilo je svugdje! 

U rujnu 1826. godine Giuseppe Trevisan, dolazeći s Lošinja, gdje se bavio urarskim zanatom, nastanio se u Zadru. Oženio se u Trstu 1817. godine s Girolamom Argenti iz Padove, ali njihov brak nije bio skladan. U Zadru je upoznao obitelj Zappich, čiji je poglavar bio bivši mletački poručnik, i s njome razvio određenu bliskost. 

Nakon što je ostao sam zbog stalnih sukoba sa suprugom, 1832. godine preselio se k spomenutoj obitelji. Tijekom 1836. godine, kada je u Dalmaciji harala epidemija kolere, iznenada je odlučio otići. Domaćini su ga molili da to ne čini i nagovarali ga da ostane, sve dok im nije odlučio priznati tajnu o svom porijeklu i zamolio ih da je nikome ne odaju. Dodao je kako je cijeloga života o tome šutio, ne želeći biti uzrok novih nesreća, te da odlazi kako bi izbjegao susret s osobama koje su ga pokušavale pronaći.

Otišao je u Trogir, pa se vratio poslije mjesec dana. Zatim se zaputio u Šibenik, a nakon nekog vremena ponovno se vratio u Zadar. Tijekom njegove odsutnosti u Zadar su stigla trojica Francuza i raspitivala se o njemu, a 16. listopada 1838. godine došao je – pod izlikom da je slikar – sin jedne ugledne francuske kraljevske obitelji kojoj su oduzeti svi posjedi. On je s Trevisanom vodio dug razgovor, a razmjenjivali su i pisane poruke.

Još jedna osoba pojavila se 1856. godine. Čini se da su mu ponekad nudili novac i tražili da potpiše određene dokumente, ali je uvijek odbijao i jedno i drugo. Neprestano je primao mnoga pisma, koja je pažljivo spaljivao.

Gazdarici, koja je čuvala tajnu sve do njegove smrti, između ostalog ispričao je i sljedeće. Jasno je pamtio pojedinosti bijega iz Varennesa; sjećao se svilenog pojasa svjetloplave boje u mornarskom stilu, s pozlaćenim resicama, koji je nosio kao dijete, a koji se u tadašnjim tiskanim ilustracijama, koje prikazuju tu tragičnu katastrofu, vidi upravo na Dauphinu. Također se sjećao, kako smo prethodno spomenuli, postolara Simona i njegovih zlostavljanja jer nije znao kako provući konac kroz iglu; kako ga je prisiljavao da spava na maloj slamnjači u kutku sobe te kako je bio silno bolestan.

Jednoga dana postavili su ga na stol i načinili mu neke oznake na raznim dijelovima tijela. Drugom prilikom pred kućom se zaustavila kočija, iz koje je izašla dama. Vidjevši ga tako bolesnog, povela ga je sa sobom te je odveden u Škotsku, a zatim u Italiju, gdje je predan obitelji Trevisan iz Padove, kojoj su ostavljeni dragulji i novac.

Jednom prilikom u kuću je stigao čovjek, čija je prisutnost u njemu izazvala neočekivan izljev bijesa i razdraženosti. Izvjesni Giovanni Battista Poletti kasnije mu je postao učitelj. Otamo je odveden u Englesku, a zatim u Carigrad. Često je putovao sam i pješice. Desetog kolovoza jedne godine, koje se njegova domaćica nije mogla prisjetiti, rekao je da je boravio u gostionici gdje su se čitale okružnice o potrazi za navodnim sinovima Luja XVI. Drugi put, prolazeći pokraj njega, netko mu je rekao: „Otiđite odmah, jer vas traže.”

Labirint u zadarskoj Areni: Vrt palmi, zrcala i kabinet smijeha