Alvise Zola i zaboravljeni gradski kažnjenici

U ranim jutarnjim satima, dok su se otvarala vrata zadarske tvrđave, gradskim se ulicama mogao čuti zvuk kola i lanaca dok grebu stari zadarski kamen. Iz nekog od vojnih skladišta i improviziranih zatvorskih prostorija izlazila bi skupina ljudi u istrošenoj odjeći, pod nadzorom naoružanih čuvara i kaplara. Neki su bili vezani lancima, a pojedini vjerojatno i međusobno spojeni. Nosili su metle, lopate i košare, poluge i alat potreban na gradilištima.

Bili su to travagliatori, osuđenici određeni za prisilni rad.

Radili su na ulicama kojima su svakodnevno prolazili zadarski građani. Čistili su konjski gnoj, uklanjali smeće, prenosili drvo i kamen, radili na fortifikacijama, iskrcavali teret s obale i praznili zahode u bolnicama. Grad ih je kažnjavao, ali se istodobno bez njihova rada teško mogao održavati.

Čovjek koji je više od dvadeset godina bio odgovoran za taj neobični, surovi i često kaotični sustav zvao se Alvise Zola. Njegovo prezime danas neizbježno podsjeća na Émilea Zolu, jednog od najvećih francuskih književnika. Ta povezanost nije slučajna. Trag obitelji Zola doista vodi prema Zadru, premda odnos između Alvisea i slavnog romanopisca nije bio onakav kakvim su ga prvi istraživači zamišljali.

Grad koji se gušio u smeću

Potkraj 18. i početkom 19. stoljeća Zadar je bio administrativno i vojno središte Dalmacije, ali njegovo higijensko stanje bilo je daleko od slike urednoga glavnog grada pokrajine. U tvrđavi su bile smještene brojne vojne postrojbe, a s njima i velik broj konja. Ulice su zbog toga bile prekrivene smećem. Otpad se ostavljao uza zidove, na trgovima i u uskim uličicama. Začepljivao je odvode za kišnicu, raspadao se na suncu i zagađivao zrak.

Javna kanalizacija nije postojala u današnjem smislu. Mnoge kuće nisu imale odgovarajuće odvode za zahode, a grad je bio pun ranjenika, bolesnika, siromaha i izgladnjelih ljudi koji su iz unutrašnjosti dolazili u potrazi za hranom i pomoći. Ratovi su dovodili nove vojnike i zarobljenike, dok su se kronični bolesnici smještali u brojne manje, često privatne bolničke prostore. U takvu gradu javna čistoća nije bila samo pitanje urednosti i estetike već prevencija od ozbiljnih zaraznih bolesti.

Popisi iz Zolina vremena navode mjesta na kojima su se nečistoće redovito gomilale: Calle Boara, rub Piazza dell’Erbe, Contrada di Santa Maria, Calle Papali prema Pogliani, prostor ispod luka palače San Michele, Calle del Sale, Corte Pogliana, područje iza crkve sv. Šime, okolica sv. Katarine i sv. Roka te brojna mjesta u Borgu. Upravo su onamo slani travagliatori.

Metlama i lopatama uklanjali su ono što su građani, vojska i životinje svakodnevno ostavljali iza sebe. Kada bi završili jednu ulicu, čekala ih je druga. Kada bi se očistio trg, trebalo je odvesti otpad. Ni odgovarajućeg alata često nije bilo dovoljno, a Zola se vlastima žalio i na udaljenost mjesta na koje se prikupljena nečistoća morala odnositi. Bez tih ljudi Zadar bi se još brže pretvarao u veliko, prenapučeno i nezdravo vojno naselje.

Kazna koja je morala biti korisna

Sustav prisilnog rada nije nastao samo iz potrebe za besplatnom radnom snagom. Mletački Senat je još 15. prosinca 1787. raspravljao o „bijednom stanju” zatvorenika koji su svoje kazne provodili zatvoreni u vlažnim i nezdravim tamnicama.

„Budući da je Vladi izloženo bijedno stanje onih nesretnika koji, podvrgnuti osvetničkoj pravdi, izdržavaju svoje kazne u zatvorima, gdje zbog neaktivnosti i nezdravog zraka stupanj kazne postaje veći od onoga koji im je dosuđen, razmatralo se kako položaj zatvorenika učiniti aktivnim. S jedne strane to će ulijevati strah zločincima, a s druge bi sami zatvorenici – koji sada, zajedno sa svojim nedjelima, trunu u zatvoru – mogli kroz osjećaj srama biti dovedeni do željenog preodgoja.”

Vlasti su zaključile da zatočenike treba učiniti „aktivnima”. Rad je trebao imati nekoliko svrha. Trebao je zastrašiti moguće prijestupnike, javno poniziti osuđenike, pomoći u njihovu navodnom preodgoju i istodobno donijeti korist državi. U teoriji se govorilo o čovječnosti, redu i pravdi. U praksi je nastao sustav u kojemu su gladni, slabo odjeveni i lancima vezani ljudi obavljali najteže i najprljavije poslove. Među njima nisu bili samo sitni kradljivci. U zadarsku kuću prisilnog rada dolazili su ubojice, razbojnici, bjegunci, dezerteri, ratni zarobljenici, politički sumnjivci i osuđenici dovedeni iz različitih krajeva Dalmacije. Bilo je i žena, uključujući one osuđene za najteža kaznena djela.

U doba smjena vlasti, ratova, opsadnih stanja i prijekih sudova čovjek je mogao završiti u zadarskoj tvrđavi i zbog sudjelovanja u pobuni, događaja koji je započeo kao pijana karnevalska šala ili veze s nepodobnim društvima kao npr. karbonarsko društvo (Karbonari su bili tajno revolucionarno društvo aktivno u Italiji početkom 19. stoljeća. Njihov pokret iz 1820. godine bio je ključan za rane faze talijanskog preporoda (Risorgimenta) i borbu protiv apsolutizma i strane, ponajprije austrijske vlasti).

Alvise Zola, ravnatelj ljudi u lancima

Alvise Zola rođen je oko 1758. godine, a njegov je zavičaj bila Brescia. Bio je sin pokojnog kapetana Antonija Zole i bivši poručnik mletačke vojske. Prema vlastitom iskazu, u Zadar je stigao oko 1786. godine. Najprije je radio kao ekonom, odnosno službenik zadužen za praktično upravljanje odredom prisilnih radnika. Dana 24. srpnja 1789. imenovan je glavnim nadzornikom i vojnim ravnateljem zadarskih travagliatora. Za taj je posao primao pet cekina mjesečno.

Njegova služba bila je mnogo složenija od samog nadzora nad zatvorenicima. Morao je znati gdje se svaki osuđenik nalazi, na kojem poslu radi, tko ga nadzire, kakvo mu je ponašanje i kada se mora vratiti u zatvorsku četvrt. Bio je odgovoran za lance, odjeću, alat, kruh, vodu, ulje za svjetiljke i raspored rada. Kao neposredni nadzornik morao je stanovati uz svoje zatvorenike, u jednoj prostoriji u Forteu. Svakoga je dana zapovjedniku oružja podnosio izvješće o ponašanju travagliatora, a svako jutro morao je slično izvješće predati i glavnoj vlasti. Bio je istodobno upravitelj, računovođa, policajac, opskrbnik i tamničar.

Zadarski povjesničar Giuseppe Sabalich nazvao ga je njihovim castigamatti, čovjekom koji neposlušne dovodi u red. Zolini službeni spisi pokazuju da se njegov autoritet nije temeljio samo na propisima. U vremenu u kojemu su udarci štapom bili uobičajeni nastavak kazne, i njegov je štap očito imao važnu ulogu u upravljanju ljudima.

Ipak, Zola se u dokumentima ne pojavljuje samo kao okrutni disciplinator. Stalno piše vlastima, upozorava na nesigurne prostorije, traži dodatne čuvare, nabavlja odjeću i alat te se pokušava zaštititi od odgovornosti za probleme koje ne može riješiti. Najviše ga je mučilo ono što je zadarskim travagliatorima, čini se, bila gotovo svakodnevna opsesija – bijeg iz zatvora.

Zatvor na više lokacija

Zadar nije imao jedinstvenu i uređenu kaznionicu za prisilne radnike. Travagliatori su se selili iz jednoga prostora u drugi, ovisno o tome što je vojsci u određenom trenutku trebalo za smještaj ljudi, topova, streljiva ili opreme. Njihov zatvor bio je zapravo mreža kula, vojnih spremišta i improviziranih prostorija na rubovima tvrđave. Najstarija poznata četvrt prisilnih radnika nalazila se u Forteu, u izdvojenom vojnom prostoru u kojemu ih je bilo lakše nadzirati. Ondje je morao stanovati i sam Zola.

Travagliatori su neko vrijeme bili smješteni i u prostoru nazvanom Posto di mezzo, u blizini drugih Kopnenih vrata, poznatih kao Porta di mezzo ili seconda porta Terraferma (kasnije su se zvala i della doganella, kako navodi Valentino Lago u knjizi Memorie sulla Dalmazia di Valentino Lago). Ta su se vrata nalazila na izlazu prema Ravnicama. Kada bi vojsci ponovno zatrebao prostor za streljivo i topničke zalihe, Zola bi dobio samo tri dana da pronađe novi smještaj za svoje zatvorenike.

Kapetanska kula

Jedno od najmračnijih mjesta zadarskoga zatvorskog sustava bila je Torre di Bovo d’Antona ili kako ju danas zovemo – Kapetanska kula.

La torre di Buovo d'Antona ; Il pallazo del Governo / Tom. Burato. Izvor: DIKAZ

U njezinu vlažnom prizemlju držani su osuđenici s kaznama duljima od pet godina, uključujući i žene. U gornjim prostorima i na tavanu bilo je toliko nesigurno da su zatvorenici povremeno uspijevali pobjeći preko krova. Iz te je kule npr. u siječnju 1800. pobjeglo šest zatvorenika, i to zajedno s kaplarom Mastrovichem.

Plan unutrašnjosti Kapetanske kule, Arhiva: Retro Zadar

Tezzon di San Rocco

Kada više nije bilo mjesta u dotadašnjim prostorima, za zatvorenike se pokušalo osigurati veliko vojno spremište poznato kao Tezzon di San Rocco (skladište). Nalazilo se na sjevernom dijelu utvrda, između rampi kod sv. Roka i Calle del Paradiso. Dao ga je sagraditi generalni providur Angelo Memo 1787. godine i još uvijek ga možemo vidjeti na istom mjestu.

Ni taj prostor nije bio pravi zatvor. Nije bio velik, ali ga je bilo teško čuvati. Kada su travagliatori napokon premješteni onamo 1804. godine, Zola je odmah upozorio da jedna straža ne može nadzirati sve četiri strane zgrade. Vojnicima na kortini sv. Roka zato je naređeno da motre i na moguće bjegunce.

Tezzon di San Rocco. Foto: 057info

Quartieroni

Velika zatvorska zgrada poznata kao Quartieroni, u blizini Citadelle, bila je namijenjena kaznenom sudu. Zbog nedostatka prostora koristila se i obližnja kuća Braidotti, u kojoj je stanovao glavni čuvar i gdje su zatvarani posebno opasni optuženici.

Ti su prostori imali debele, ponekad dvostruke rešetke. Bili su sigurniji od kula i vojnih skladišta, ali ni u njima nije bilo dovoljno mjesta za sve zatvorenike koje su sudovi slali u Zadar.

U jednom trenutku vlasti su čak razmišljale o tome da za smještaj osuđenika upotrijebe samostan sv. Katarine. Zbog pretrpanosti i straha od zaraze činilo se da drugog rješenja nema. Plan ipak nije ostvaren.

Vojni objekt i zatvor Quartieroni (mjesto današnje OŠ Petra Preradovića). Foto: FB grupa Stare razglednice i fotografije Zadra

Casa di forza

Važno mjesto zadarskoga zatvorskog sustava bila je i Casa di forza, smještena kod crkve Gospe od Kaštela (topničko skladište izgrađeno još u doba Mletačke Republike. Pojam Casa di forza označavao je kuću prisilnog rada, odnosno javni kazneni prostor u kojemu su se držali osuđenici na teški zatvor).
Bila je podijeljena na dvije etaže: u prizemlju su bili smješteni osuđenici određeni za javni prisilni rad, dok su na gornjem katu, neposredno ispod krova, kaznu izdržavali osuđeni na obični i teški zatvor. Odatle su travagliatori svakodnevno odvođeni na radove po gradu, a broj zatvorenika često je bio toliko velik da postojeći prostori nisu bili dovoljni za njihov smještaj.

Život gladi i hladnoće

Izgled odore zadarskih travagliatora nije poznat. Dokumenti potvrđuju da su imali posebnu odjeću, ali ne navode njezinu boju ni kroj. Ponekad je nisu dobivali godinama. Zola je 1799. upozorio da zatvorenicima odjeća nije podijeljena već dvije godine. Vlasti su potom odobrile tisuće forinti za novu nabavu, no slični su se zahtjevi ponavljali 1801., 1803. i 1804. godine. Zimi su ljudi u vlažnim kulama radili bez primjerene zaštite od kiše i hladnoće. Ljeti je zbog prenapučenosti zatvorskih prostorija neprestano prijetila opasnost od izbijanja zaraznih bolesti.

Ni prehrana nije bila mnogo bolja. U jednom se izvješću govori o juhama koje su bile gotovo samo voda i o dnevnom kruhu od deset unci. Sami su se zatvorenici žalili na glad i žeđ, osobito kada ih se nakon oskudnog obroka slalo na višesatni fizički rad. Za njihovo uzdržavanje stalno su se nabavljali kruh, voda, ulje, svjetiljke, posude i različita zatvorska oprema. Kovači su popravljali lance i izrađivali nove okove. Zola je jednom zatražio povrat čak 660 forinti koje je iz vlastitog džepa potrošio na užad, poluge, posude i dijelove potrebne za lance. Unatoč svim popravcima, lanci nisu sprečavali bijeg.

Poslovi koje slobodni ljudi nisu željeli raditi

Travagliatori su bili raspoređivani na gotovo sve teške, neugodne i opasne poslove. Čistili su gradske ulice i trgove, odnosili konjski gnoj i kućni otpad te otvarali začepljene odvodne kanale. Iz vojarni su iznosili trulu slamu iz vojničkih slamarica. Na obali su iskrcavali drvo, a zatim ga prenosili do skladišta.

Na gradilištima su nosili kamen, drvenu građu, vapno i druge materijale. Sudjelovali su u radovima na fortifikacijama, izrađivali i prenosili velike snopove pruća koji su se koristili za učvršćivanje nasipa i ublažavanje udara topovskih kugli. Radili su i pri gradnji tornja Gradske straže na Piazza dei Signori, današnjem Narodnom trgu. Dok danas gledamo toranj s gradskim satom, teško je zamisliti da su dio materijala za njegovu gradnju prenosili ljudi u lancima, pod nadzorom čuvara i uz prijetnju udarcima štapom.

Za vojsku su vezivali i prenosili snopove sijena, pomagali pri istovaru državnih zaliha i obavljali različite poslove u topničkim skladištima. Druge su slali u javne bolnice, gdje su prenosili namirnice, obavljali teške kuhinjske poslove i praznili zahode. Kasniji propisi pokušali su ograničiti njihovo korištenje za poslove koji nisu bili izravno povezani s kaznom, ali je bolničkim upravama bilo teško odreći se gotovo besplatne radne snage. Pojedine se zatvorenike slalo i izvan Zadra. Poznato je da su dvojica 1803. upućena na rad na Pag, a za francuske uprave veće skupine stavljane su na raspolaganje inženjerima za gradnju mostova i cesta.

Francuska je vlast u njima vidjela radnu snagu za velike infrastrukturne projekte. Njihovim se rukama trebalo graditi ono za što u državnoj blagajni nije bilo dovoljno novca.

Zadar za vrijeme francuske uprave. Izvor: Retro Zadar mapa

Grad bjegunaca i lovaca na ljude

Za hvatanje odbjeglog travagliatora vlast je nudila nagradu od jednog cekina. Takav je sustav pretvorio zadarsku okolicu u prostor stalnih potjera. U potragu su se uključivali policijski službenici, seoski poglavari, serdari, vojnici i stanovnici okolnih mjesta. U Borgu Erizzo bjegunce su hvatali i tamošnji stanovnici, a izvješća o uhićenjima stizala su iz Skradina, Trogira, Ostrovice i drugih krajeva. Neki su zatvorenici bježali s lancima na nogama. Francesco Nachich i Filippo Ivanov nestali su u noći 5. srpnja, odnoseći sa sobom i svoje okove. Luca Davillovich i Natale Radissa iz Knina također su pobjegli, ali ih je nekoliko mjeseci poslije uhvatio skradinski serdar Nicola Simunovich.

Jedni su preskakali zidove, drugi provaljivali vrata, a oni smješteni na tavanu izlazili su preko krova. Ponekad su im pomagali građani, skrivajući ih ili zavaravajući straže. Čuvari su često bili stari, slabo plaćeni ili nesposobni za ozbiljnu potjeru. Bilo je i neobičnih povrataka. Paolo Onbelli pobjegao je, ali se poslije dobrovoljno vratio. Pronađen je kako luta oko očevih sjenika tražeći hranu. Sloboda bez kruha pokazala se jednako nemilosrdnom kao i zatvor.

Za svaki bijeg Zola je morao pisati izvješća, objašnjavati okolnosti i dokazivati da nije osobno kriv. Njegov se položaj nekoliko puta našao pod istragom. Jednom je optužen da je samovoljno oslobodio zatvorenika Filippa Milasa, navodno zato što je pogrešno razumio nalog o smanjenju kazne. Milas je ponovno uhićen, a Zola je dobio još jednu mrlju u službenim spisima.

Tko su bili zadarski travagliatori?

Zola je 1813. sastavio detaljan popis zatvorenika. U njemu su se nalazila imena, mjesta rođenja, zanimanja, dob, kaznena djela, datum presude, trajanje kazne i bilješka o ponašanju. Među njima je bila Giovanna Geich iz Knina, seljanka osuđena na trideset godina zbog ubojstva muža. Zola je uz njezino ime zapisao da je poslušna.

Giuseppe Brugnago, mesar iz Cividalea kod Belluna koji je živio u Zadru, zbog ubojstva je dobio osamnaest godina. Kovači Martino Carissimo i Giuseppe Rognoni osuđeni su na deset godina zbog krađe. Antonio Dobrich, zemljoradnik iz Kaštel Novog, služio je osamnaest godina zbog podmuklog ubojstva. Jedan zemljoradnik iz sinjskoga kraja bio je osuđen na doživotni rad zbog nasilne krađe na javnoj cesti. Antonio Bachich iz Pašmana, seljak, radi krađe služio je 5 godina. Adamo Marussich, pok. Marca, iz Bokanjca, seljak, radi teškog ranjavanja služio je 5 godina... Na Zolinu popisu nalazilo se ukupno 49 ljudi. Šesnaestoricu, uglavnom osuđenu za ubojstva, razbojništva, pobune i teške krađe, predložio je za premještaj u Trst. Trideset i trojica trebala su ostati u Zadru. Već nekoliko mjeseci poslije broj prisilnih radnika porastao je na 76.

Zadarske vlasti željele su najopasnije i dugogodišnje osuđenike poslati u Trst, ali su i tamošnji zatvori bili prepuni. U jednom je trenutku iz Trsta čak 130 zatvorenika moralo biti premješteno u Kopar. Zadar je zato morao nastaviti čuvati vlastite osuđenike, iako nije imao ni dovoljno prostora ni dovoljno ljudi za njihov nadzor.

Kraj Zoline službe

Alvise Zola ostao je na čelu zadarskih travagliatora tijekom triju različitih uprava. Službu je započeo u vrijeme Mletačke Republike. Nastavio ju je nakon dolaska prve austrijske vlasti 1797., a zatim i tijekom francuske uprave u Dalmaciji. Mijenjale su se zastave, zakoni, uniforme i činovnici, ali su zatvorenici i njihovi lanci ostajali. Do 1813. broj osuđenika postao je prevelik. Među njima je bilo sve više doživotnih zatvorenika i ljudi osuđenih na vrlo duge kazne. Vlasti su smatrale da je potreban mlađi ili sposobniji ravnatelj te veći broj zapovjednika skupina. Alvise Zola prestao je služiti 30. lipnja 1813., nakon približno dvadeset i četiri godine provedene uz zadarsku kuću prisilnog rada. Zamijenio ga je policijski narednik Michele Filippelli. Godine 1814. Zola se nalazio u Veneciji, kamo mu je bila prenesena godišnja mirovina od 466 forinti i 40 karantana. Sljedeće je godine nakratko imenovan izvanrednim zastupnikom pomorskog zdravstva na Premudi, ali se ondje zadržao samo do rujna. Nakon toga njegov se trag gubi.
Oko 1850. godine vijesti o travagliatorima i njihovim zatvorima potpuno nestaju.

Je li Alvise Zola bio predak Émilea Zole?

Kada je Sabalich početkom 20. stoljeća istraživao Alvisea Zolu, već su postojale tvrdnje da je upravo on mogao biti predak slavnog francuskog književnika. Međutim, obiteljski trag vodi prema nešto drukčijem zaključku.

Émile Édouard Charles Antoine Zola. Izvor: Wikipedia

U zadarskim župnim knjigama zabilježen je Demetrio Carlo Zola (točnije Zolla ali su kasniji potomci zapisivali prezime kao Zola op.a.), rođen u Zadru 19. veljače 1752. godine, kao sin mletačkog časnika Antonija Zole i Antonije Palatine. Drugi izvori identificiraju upravo Carla Zolu, rođenog u zadarskoj tvrđavi, kao djeda Émilea Zole. Carlo je poslije postao inspektor javnih gradnji, preselio se u Veneciju i ondje dobio sina Francesca Antonia Giuseppe Mariu, kasnije poznatog kao François Zola, oca francuskog književnika. Alvise je također bio sin kapetana Antonija Zole, a rođen je samo nekoliko godina nakon Demetrija Carla. Prema tome, najvjerojatnije nisu bili otac i sin, nego braća. To bi značilo da Alvise Zola nije bio izravni predak Émilea Zole, nego njegov prastric, odnosno brat književnikova djeda. Veza između Zadra i obitelji jednoga od najvećih francuskih pisaca ipak je stvarna. Émileov djed rođen je u zadarskoj tvrđavi, a njegov je prastric više od dva desetljeća upravljao zadarskim zatvorenicima i prisilnim radnicima.
Ne postoje dokazi da je Émile Zola znao za Alvisea, njegove zatvorenike ili zadarske ulice kojima su prolazili ljudi u lancima.

Zanimljiva je ipak neobična povijesna poveznica naših Zola.
Jedan član obitelji Zola, Alvise, na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće nadzirao je osuđenike koji su čistili smeće, praznili zahode, radili na gradilištima i živjeli na samom dnu tadašnjega društva a nekoliko desetljeća poslije njegov će daleki rođak, Émile, u svojim romanima opisivati rudare, radnike, siromašne, prostitutke, zatvorenike i sve one ljude koje je građansko društvo radije skrivalo od pogleda.

Napomena o izvoru
Tekst je nastao prema istraživanju zadarskog povjesničara Giuseppea Sabalicha „Alvise Zola i travagliatori – Istraživanja zadarske povijesti”, objavljivanom u nastavcima 1911. godine u Il Dalmati i kasnije u knjizi Ricerche di storia zaratina (1912. g., Tipografia Artale). Sabalich je podatke crpio iz spisa mletačke, prve austrijske i francuske uprave, zadarskih župnih matica te tadašnjega Namjesničkog arhiva.