Enea Nikolić – inženjer ispred svog vremena

Postoje ljudi koji iza sebe ostave trag koji se pamti zauvijek. Ponekad su to opipljiva ostvarenja: građevine, projekti, umjetnička djela. A ponekad je to nešto još trajnije: način razmišljanja, vodstvo ili ideja. Inženjera Eneju Nicolicha (Nikolića) pamtimo upravo po oba nasljeđa: po brojnim projektima i zahvatima koje je ostavio iza sebe, ali i po odlučnom, promišljenom stavu kojim je znao pretvoriti zamisao u stvarnost i koji je, u slučaju našeg Zadra, iz temelja mijenjao grad i njegova prepoznatljiva obilježja.

Tijekom istraživanja novina i arhivskih zapisa s kraja 19. stoljeća, ime Enea Nikolić stalno mi se iznova pojavljivalo. To me, naravno, potaknulo da o njemu pokušam doznati više. Prikupio sam sve što mi je bilo dostupno, a ova Priča o Zadru donosi pregled svega što sam o njemu uspio otkriti.

Godine afirmacije

Enea Nikolić rođen je 16. 12. 1860. u Dubrovniku. Otac Giovanni bio je rođeni Trogiranin i radio je kao sudski službenik u Pagu i Trogiru. Majka Maddalena Tomich bila je rođena Kninjanka. Ne znamo ništa o njegovu odrastanju, ali znamo da je visoko školovanje završio u Grazu. Još od studentskih dana pokazivao je dubok interes za organizaciju školstva. Tako 1881. godine od rektora Sveučilišta u Torinu traži – i dobiva – primjerak programa Fakulteta prirodoslovno-matematičkih znanosti. Nakon završenih tehničkih studija, prelazi u službu željezničke tvrtke La ferrovia meridionale, u kojoj se, kao željeznički inženjer, odmah istaknuo jasnoćom svojih elaborata i izvještaja. Zatim dolazi u Zadar i zapošljava se u građevinskom odjelu Namjesništva.

Godine 1891. povjeren mu je prvi veliki projekt: regulacija rijeke Krke kod Knina. Posao je dovršio 1897. godine uz rijedak samoprijegor i izvanrednu predanost, nakon šest godina napornog rada udruženim snagama države, pokrajine i lokalno zainteresiranih.

Ostaje se zadivljen velikim tehničkim poteškoćama koje su svladane i prednostima koje su time postignute.

Projekt je obuhvatio oko 25 kilometara riječnog toka: na mnogim dionicama uređeno je novo korito, sniženo dno rijeke te izvedeni zahtjevni podvodni iskopi, a kao ključan zahvat istaknuta je i nova regulacija pritoke Butižnice s njezinim novim ušćem u Krku.

Oženio se 1899. godine Angelicom, kćeri uglednog Zadranina Simeonea Salghettija-Driolija. Veliki je to bio događaj, a mladenci su poklon dobili čak i od crnogorskog kralja Nikole I. Obiteljsku idilu 1901. godine okrunilo je rođenje kćeri Emme.

Enea Nikolić nije bio samo inženjer i projektant, već i aktivan regulator gradskog izgleda kroz svoj rad u Društvu za proljepšavanje Zadra. U tom je krugu inženjera i stručnjaka sudjelovao u raspravama, procjenama i – što je najvažnije – korekcijama arhitektonskih ideja kad bi one bile u suprotnosti s urbanističkim pravilima.

Plan grada Zadra 1900. godine. Izvor: Reinhard E. Petermann – Guide en Dalmatie

Najbolji je primjer slučaj gradnje hotela Bristol na Novoj rivi. Kada je 1898. stigao projekt Parobrodarskog društva za hotelsko lječilište, Društvo ga nije prihvatilo jer nacrt nije predvidio park, iako je takva namjena upravo zahtijevala zelenilo i prostor za boravak. Uz to, projekt je obuhvaćao samo dio terena, pa se opravdano strahovalo da će se na drugoj polovici podići druga zgrada, koja bi narušila sklad pročelja i cjelinu nove rive. U toj fazi Nikolić se pojavljuje i kao potpisnik idejnog rješenja Društva te se predlaže jedinstvena središnja zgrada s uvučenim bočnim krilima koja bi ostavila mjesta za mali park.
Kad je kasnije investitor promijenio zamisao i krenuo prema jedinstvenoj, pravokutnoj i uniformnoj masi, Nikolić je početkom 1900. dodatno reagirao i prosvjedovao jer takvo rješenje, premda jednostavno za izvedbu, može djelovati previše monotono i „teško” za reprezentativni potez uz more.

Osim primjera Hotela Bristol, na inicijativu Društva je Nikolić izradio i grandiozan projekt obalne ceste, od Kolovara do Puntamike, koji je naišao na odobravanje svih nadležnih tijela i vlasti.

Iako je most od obale sv. Roka do Cerarije napravljen tek 1928. godine, ideja o potrebi mosta nastala je puno ranije. Upravo je inženjer Nikolić bio jedan od prvih zagovornika tog projekta koji je Zadru bivao sve potrebniji.

U svim ovim slučajevima jasno se vidi Nikolićeva ideja. Nije mu bila dovoljna sama gradnja, nego je insistirao da se grad izgrađuje i širi promišljeno, s osjećajem za prostor, sklad i identitet grada.

Godine 1902., s nezadovoljstvom, novine izvještavaju o preseljenju Nikolića u Beč. Bio je to za Zadar gubitak vrijednog čovjeka, koji je gradu pružio svoju revnu, autoritativnu i besplatnu suradnju u projektima i radovima vodovoda i kanalizacije, a već je bio i autor hvaljenog projekta za regulaciju zadarskog graditeljstva i širenje grada širokim i pravilnim prometnicama izvan starog kruga zidina (Informativno izvješće o planu proširenja Grada Zadra – Relazione informativa sul piano d’ampliamento della citta di Zara op.a.). Taj izvještaj predstavlja vrlo važan dokument koji potpisuju Ing. Bächer, Ing. cav. de Erco, A. Inchiostri, G. Ghiglianovich, M. Luxardo, Ing. Singer, Prof. G. Smirich i Ing. Enea Nicolich, u kojem se definira niz nedostataka u gradu, ali i nužnih intervencija da bi se omogućio daljnji razvoj. Naime, zidine kojima je grad opasan su sprečavale njegovo širenje prema sjeveru i istoku. Jedini prilaz gradu bio je cestom od Kolovara do Foše, a u grad se moglo ući samo kroz Kopnena vrata. Dokument je, između ostalog, definirao i nužnost rušenja kortine Nani-Dolfin, nasipavanja terena i izgradnju ceste koja uz sjeverni dio parka Blažeković spaja Valle de’ Ghisi i rivu sv. Roka, a to je i danas glavna prometnica kojom ulazimo u grad.

Rušenje bedema Nani-Dolfin, 1907. g.

Rad na nasipavanju ceste od Valle'de Ghisi prema obali sv. Roka. Foto: Iveković, oko 1908. g

Dvije godine poslije, viši inženjer Nikolić postaje izvanredni profesor-voditelj odjela srednje industrijske škole u Trstu. Njegova vrhunska sposobnost organizacije škole i programa prepoznata je u Austro-Ugarskoj Monarhiji pa mu se već 1905. godine, kada se osnivala strukovna škola za naobrazbu industrijskih radnika u Puli, povjerava ustroj i upravljanje novom ustanovom.

Godine 1906. imenovan je voditeljem posebne komisije u Puli, zadužene za analizu i organizaciju upravljanja općinskim „stabilnim dobrima” i specijalno opremljenim laboratorijima, te je dobio zadatak izraditi konkretne prijedloge rješenja.

Godinu poslije ministar za kulturu i nastavu imenovao je inženjera Nikolića za izvanrednog ravnatelja Obrtničke škole za obrtničko crtanje u Splitu.

Da je g. Nikolić uživao visoki status među svojim kolegama u regiji potvrđuje imenovanje za predsjednika Društva inženjera i arhitekta u kraljevini Dalmaciji 1910. godine sa sjedištem u Splitu.

Škola za umjetnost i obrt u Zadru

U travnju 1907. godine raspravlja se o osnivanju industrijske škole u Zadru.

Ovu važnu raspravu prati Il Dalmata:

Održana je rasprava u guvernerovom uredu između predstavnika dionika zainteresiranih za osnivanje industrijske škole u Zadru, uz sudjelovanje ministarskog savjetnika dr. Müllera. Na tom sastanku dogovoreni su koraci koje treba poduzeti kako bi se što prije ostvario željeni cilj. Prema postignutim dogovorima, zgrada nove škole, koja će se graditi o trošku zaklade zaslužnog Pasqualea Bakmaza, bit će izgrađena na zemljištu nastalom rušenjem i nasipanjem, koje je već započela Općina Zadar, zida koji povezuje bastion Moro i bastion Grimani, na površini od 3000 m³, od kojih bi se za sada zauzeo samo dio, a ostalo bi se rezerviralo za buduće proširenje ustanove.
Ravnatelj specijalne škole za industrijski dizajn u Puli, naš ugledni sugrađanin, inženjer Enea Nicolich, bavit će se izradom odgovarajućeg projekta, nakon što pregleda slične ustanove koje postoje drugdje.

Dva mjeseca kasnije ministar za kulturu i nastavu imenuje Nikolića za voditelja aktivirane Obrtničke škole za obrtničko crtanje u Zadru, a u kolovozu 1909. godine imenovan je ravnateljem Obrtničke škole u Zadru.

Izgradnja škole za umjetnost i obrt oko 1909. g. Izvor: Arhiva RetroZadar

Otvorenje Škole za umjetnost i obrt u Zadru održano je u nedjelju 9. siječnja 1910. u 11 sati i predstavljalo je veliki korak za grad jer je trebalo obnoviti i podići zadarsko obrtništvo u doba kada je industrijalizacija potisnula male radionice. Cilj je bio obrazovati obrtnike kao stručnjake i „umjetnike” te gradu vratiti gospodarsku živost i kvalitetu izrade. Škola je nastala zahvaljujući ostavštini dobrotvora Pasqualea Bakmasza (Paško Bakmaz), koji je oporučno ostavio 50.000 forinti za izgradnju školskog centra, uz podršku grada i komorskih institucija, a svečanosti su nazočili visoki predstavnici vlasti i crkve, uključujući namjesnika Niccolòa Nardellija i nadbiskupa Dvornika. Glavni govor održao je dr. Luigi Ziliotto, predsjednik kuratorija Zaklade Bakmasz, koji je između ostalog, biranim riječima pričao o g. Nikoliću i njegovoj ulozi u ostvarenju ove škole:

I tako je želja naših sugrađana danas ostvarena. Ovdje, međutim, ne mogu propustiti priznati svoju posebnu krivnju. Meni, koji sam za tu svrhu prešao put od Zadra do Beča ne manje od osam puta, s pravom se može zamjeriti ako škola nije osnovana godinu dana ranije. Ali sam si utuvio u glavu da želim direktora kojeg sam si sam izabrao, osjećao sam da nam ne treba ni školska zgrada ni nastavno osoblje, već da nam je potreban živi organizam, želio sam biti siguran da ću dobiti njegovu životnu dušu. I našao sam je, upravo onakvu kakvu sam želio, u osobi našeg uglednog direktora, inženjera Eneje Nicolicha. Za trenutak, ako i vi budete htjeli baciti i kratak pogled na našu školu, već ćete osjetiti njegovu dušu. Ali još više je morate osjetiti u njegovoj viziji onoga što ovaj zavod može i mora postati, te u upornosti da svoju zamisao pretvori u djelo. I ako već danas školu više koriste oni koji na to nisu obvezni nego oni koji jesu, to se mora zahvaliti njegovom umu, njegovoj vjeri, njegovoj ljubavi.

Nikolić u glavi ima i sljedeći korak za školu: mehaničarski odjel i odjel za ženske industrije, zavod kao obrazovno i socijalno središte koje će dignuti čitave generacije radnika. U tome je bio moderan i nije gledao samo zanat, nego društvo.

Razglednica: Zara - Scuola d'arti e mestieri Pasquale Bakmazs. Izvor: Arhiva RetroZadar

Škola za umjetnost i obrt u Zadru krajem lipnja 1911. predstavlja rezultate svog rada kroz trodnevnu izložbu učeničkih i radničkih radova te namještaja izrađenog u školskim radionicama. Uz bilježnice, crteže i stručne nacrte (osobito zidara i stolara), škola pokazuje kako polaznike vodi od „pukog prakticiranja” prema sustavnom tehničkom znanju i preciznosti izrade. Posebno je zapažena stolarska radionica, koja je već u prvoj godini stekla ugled: izloženi su komadi namještaja (blagovaonica, spavaća soba, salon, kuhinja, pisaći stolovi) izrađeni od cedra, hrasta, brijesta i jele, u modernim linijama, čvrsto i elegantno, s kvalitetnim intarzijama i rezbarijama, prema pedantnom programu koji je osmislio utemeljitelj škole, inženjer Enea Nikolić. Radionica zapošljava četrnaest radnika, tapeciranje izvodi Giovanni Toth, a voditelj je Gustavo Ružička. Institut, uz snažan nastavni tim (među ostalima Umberto Miotto i Tiburzio Allacevich), obrazuje već stotine mladih i odraslih, a istodobno se naglašava potreba za upotpunjavanjem škole mehaničarskim odjelom kako bi se obučavali i strojari. Izložba se doživljava kao dokaz koristi škole i kao razlog ponosa i za ustanovu i za grad.

Iznenadna smrt inženjera Nikolića

Dana 27. 5. 1911. stiže vijest iz Beča o smrti inž. Eneje Nikolića nakon teške operacije. Novine tada pišu biranim riječima nekrolog ovom genijalnom umu ističući:

Deset ljudi intelekta i kalibra Enee Nicolicha trebalo bi nam da radikalno preobrazimo našu Dalmaciju. Njegova smrt je – kako smo rekli – nenadoknadiv gubitak. A tko ga bude morao zamijeniti, morat će se potruditi i oponašati ga.
Eneino ime uvijek ćemo pamtiti s velikim poštovanjem i s osjećajima vječne zahvalnosti, te isticati kao primjer našeg grada i naše pokrajine. Mladi ljudi posebno neka uvijek živo čuvaju veličanstveni primjer njegove strasti prema učenju i napretku te njegovu snagu volje: sada kada se energijom i umom pobjeđuju bitke života.

Vijest o smrti Ing. Nikolića u austrijskim novinama Neuse Wiener Tagblatt

Pogreb inženjera Eneje Nikolića održan je 31. 5. 1911. u Zadru uz veliku svečanost, nakon što je njegovo tijelo prethodne večeri preneseno i položeno u kapeli pogrebnog poduzeća Denaro. Povorku su pratili brojni predstavnici škola i ustanova (Škola umjetnosti i obrta, Komercijalna škola, šegrtske organizacije, predstavnici iz Pule i inženjerskog ceha), gradske i državne vlasti te mnogi građani, a isticali su se vijenci i počasti različitih cehova, radnika i naučnika; mnoge su trgovine i radionice bile zatvorene. Ispred škole je učitelj Tiburzio Allacevich održao emotivan govor u kojem je Nikolića opisao kao čovjeka koji je rušio prepreke i udahnuo život instituciji, uz poruku da će škola nastaviti raditi upravo onako kako je Enea zamislio, dok su brojne sućuti i prigodni natpis dodatno naglasili opće žalovanje i zahvalnost gradu:

„Blagoslovljenoj uspomeni
Na Eneju Nicolicha – vrsnog inženjera
Koji je svojom vještinom, u kojoj je bio savršeno upućen,
Zaslužio mnoge časti i službe,
I ostavlja, bez utjehe, duboku čežnju za sobom
Zbog plemenitosti duše
U svetim osjećajima obitelji,
Zbog postojanosti snažnih nakana
U vjeri prijateljstava,
Zbog izvrsnosti djelatnih građanskih vrlina
U zahvalnosti građana.
Danas, XXX. svibnja MCMXI. godine,
Kad se njegovo tijelo,
Slomljeno u snazi života zlom sudbinom,
Povjerava – usred općeg žalovanja
Milosti rodne grude,
Kolege iz Škole za obrte i zanate,
Koji su ga imali kao brata,
Plemeniti primjer marljivog radnika,
Dalekovidnog organizatora, revnog upravitelja
Novog instituta
Koji je čast i dobit domovini
U boli koja se ne može ublažiti zbog oštre tuge
Daju suze i cvijeće.”

Enea Nikolić je Zadru ostavio konkretne projekte i jasnu ideju kako se grad treba planirati i razvijati. Svojim djelima i odlučnošću, kroz konkretne zahvate koji su mijenjali izgled i funkcioniranje grada, pokazao je da ponekad treba povući hrabre, vizionarske poteze, a njihovu stvarnu vrijednost najbolje potvrđuje vrijeme.