Palača pravde i njezina izgradnja

Teško je danas zamisliti kako je nekad izgledao prostor između Ulice Borelli i Zore dalmatinske, prostor kojim danas dominira velika zgrada suda. Početkom 20. stoljeća ondje je stajao čitav sklop starih kuća i plemićkih palača, dvorišta, vrtova, sudskih prostorija i zatvora.
Neke od tih kuća imale su povijest dugu stoljećima. U njihovim su se dvorištima nalazile arkade, rimski kipovi, renesansni zdenci i kameni grbovi, u jednoj su se čuvali stari zadarski bilježnički spisi, a u vrtu druge djelovala je Arena Vitaliani. U njima su potkraj 19. stoljeća radili sudovi, državno odvjetništvo i drugi pravosudni uredi. Početkom novoga stoljeća svemu tome došao je kraj. Kuće su otkupljene i porušene, teren prekopan, ispod zemlje pronađeni su rimski zidovi i mozaici, a nad njima je u samo nekoliko godina podignuta jedna od najvećih i tehnički najmodernijih javnih građevina tadašnjega Zadra.

Velike promjene u gradu

Palača pravde znatno je promijenila ovaj dio Zadra. Prije izgradnje palače, tamo na uglu Calle dei Turchi, današnje Zore dalmatinske, i Calle del Tribunale, današnje ulice Borelli, nalazila se palača de Fondra-Ferra, kućnog broja 853. Bila je to stara plemićka kuća, koja je tijekom vremena mijenjala vlasnike i bila povezana s obiteljima Fondra, Ferra, Tommasoni, Danieli i Pellegrini. Uz ovu posljednju kuću veže se poznata zbirka Danieli-Pellegrini, jedna od najvažnijih privatnih zbirki starina u Zadru. U njoj je nekoć bilo više od 300 predmeta, među kojima kolosalne antičke statue, biste, kameni natpisi, slike i brojne druge umjetnine. Kuća je imala dvorište, zdenac sa slatkom vodom i vrt. Više o ovom muzeju pročitajte u našoj Priči o Zadru.
U istom je vrtu tijekom 19. stoljeća djelovala i Arena Vitaliani, o kojoj smo također pisali u jednoj Priči o Zadru, a bila je jedna od nekoliko zadarskih improviziranih pozornica.

Plan grada oko 1826. godine s kućnim brojevima (Via del Tribunali i Via del Turchi). Izvor: DAZD

Neposredno uz nju, prema jugoistoku, nalazila se kuća Grisogono-Bortolazzi, kućnog broja 854. Francuski putopisac Charles Yriarte u kući je zapazio lijepo dvorište s arkadama iz 17. stoljeća koje su nosili mali stupovi s korintskim kapitelima. Zahvaljujući Yriarteu, imamo i crtež tog dvorišta.

Yriartov prikaz dvorišta kuće Bortolazzi. Izvor: Arhiva Retro Zadar

U jednom kutu dvorišta nalazio se renesansni zdenac s krunom i grbom Cedolinija i uklesanim natpisom koji je podsjećao na Petra Cedolinija, hvarskog biskupa. U međukatnim prostorijama ove palače čuvali su se stari arhivi s dokumentima zadarskih javnih bilježnika od 13. pa sve do početka 19. stoljeća. Dok se 1823. obnavljala Nadbiskupska palača, u njoj je privremeno stanovao zadarski nadbiskup Novak. U njoj se nalazio Pokrajinski sud.
U istom gradskom bloku, na kućnom broju 858, nalazila se i stara palača Soppe-Papali. U njoj je bila smještena gradska Pretura, jedan od nižih sudskih ureda tadašnjega Zadra. U unutarnjem dvorištu još su se vidjeli ostaci velike građevine koja je nekoć pripadala obitelji Soppe-Fortezza.

Palača Soppe u kojoj je bio Kotarski sud. Izvor: Zadar za austrijske uprave, Zadar, Matica hrvatska, 2011.

Tako se prije izgradnje nove palače pravosuđe nije nalazilo u jednoj zgradi. Sudske institucije bile su razasute po starim plemićkim kućama koje su tijekom stoljeća građene za sasvim druge namjene. Suvremenici njihov smještaj nisu opisivali biranim riječima. Stubišta i hodnici bili su uski, prostorije male, a raspored nepraktičan. Samo je jedna kuća, kako je navedeno na svečanom otvorenju nove palače, gospodskoga izgleda i gradnje, donekle bolje odgovarala potrebama.
Problemi su postali još veći nakon uvođenja novoga građanskog postupka. Privremenim preinakama pokušavalo se dobiti dodatne prostorije, ali postajalo je sve jasnije da Zadru treba posebna građevina u kojoj bi se sjedinili svi važniji sudski uredi.
Na zelenoj površini jugozapadno od navedenih kuća nalazio se zatvor podignut sredinom 19. stoljeća prema projektu V. Presanija. Njegova blizina sudovima bila je praktična. Zatvorenike se nije moralo voditi kroz veći dio grada do sudnica, a pravosudne ustanove već su bile koncentrirane u istome dijelu grada. Kada se krajem stoljeća počelo ozbiljno razmišljati o gradnji nove sudske palače, upravo je zatvor presudno utjecao na izbor mjesta. Zatvorska zgrada bila je još dobro očuvana i uporabiva. Graditi potpuno novi sudski kompleks drugdje značilo bi ili izgubiti tu prednost ili graditi i novi zatvor. Država se zato odlučila za mnogo radikalnije rješenje. Stare kuće morat će se srušiti, a izgradit će se nova Palača pravde. Palače su tijekom godina mijenjale vlasnike i bilo ih je potrebno sve otkupiti.

Otkup i rušenje kuća

U prosincu 1898. i siječnju 1899. država je počela otkupljivati nekretnine potrebne za novu gradnju. U govoru na svečanom otvaranju palače navode se četiri kuće: kuća dr. de Pellegrinija plaćena je 70.000 kruna, kuća Bakmaz 26.600 kruna, kuća Tilman 48.000 kruna, a kuća Ivanics 88.000 kruna.
Zadarske novine 5. svibnja 1900. objavile su da je započelo rušenje skupine kuća koje su toliko godina služile kao sudski uredi. Novinar je s određenom nelagodom promatrao nestanak stare sudnice. Podsjetio je da su se u njoj odigrale mnoge stvarne i sumorne ljudske drame, koje su često završavale dugogodišnjim zatvorom, a jednom čak i vješalima.
Planiralo se proširenje Calle dei Turchi kako bi nastala nova prometnica prema novoj rivi, dok je stara Ulica suda trebala dobiti sasvim drukčiji izgled.

Pogled na Via del Tribunale koju godinu prije rušenja. Slikano u smjeru istok - zapad. Izvor: Retro Zadar arhiva

U studenome 1901. počelo je rušenje zida koji je ograđivao zatvor te niveliranje njegova dvorišta.
Prije početka gradnje provedena su istražna iskapanja kako bi se utvrdilo može li teren nositi tako veliku zgradu. Rezultati nisu bili obećavajući jer se čvrsta podloga nalazila samo na manjem dijelu gradilišta. Na ostalim se mjestima već na maloj dubini nailazilo na vodu. U svibnju 1901. ministar pravosuđa morao je u Beču objašnjavati zašto početak gradnje kasni. Novac je već bio osiguran u proračunu, ali projekt temelja morao se mijenjati.
Umjesto prvotno planiranoga kamenog temeljenja odlučili su izvesti veliku armirano-betonsku podlogu položenu na nasip od pijeska. Palača je položena na masivne betonske ploče debele oko jedan metar, povezane slojevima željeznih lamela. Bilo je to tada vrlo moderno građevinsko rješenje! Armirani beton tek se počinjao koristiti, a u ovoj su palači na taj način izvedeni i svi stropovi.
Kopanje je ubrzo pokazalo da graditelji ne rade samo na lošem tlu, nego i na prostoru punom ostataka staroga grada. Pronađeni su zidovi iz različitih razdoblja, sve do rimskih vremena. Na više mjesta pojavili su se mozaički podovi i opeke približno 3,60 metara ispod razine prizemlja buduće palače. Na svečanom otvorenju istaknuto je kako ti nalazi dokazuju da je antički grad ležao na znatno nižoj razini te da se tijekom stoljeća razina mora znatno podigla.

Početak gradnje

U lipnju 1901. u listu Avvisatore Dalmato objavljena je dražba za golem broj poslova potrebnih na novoj palači. Tražili su se izvođači iskopa, zidanja, stolarije, klesanja kamena i limarskih radova, dobavljači vrata i prozora, izvođači fine stolarije, bravarskih, staklarskih i soboslikarskih radova, dobavljači obrađenoga kamena, pećari te izvođači kanalizacije i popločavanja. Inženjeri su u međuvremenu već stigli u Zadar i 27. studenoga novine su konačno mogle objaviti da počinje ravnanje velikoga gradilišta.

„Neka zvona, konačno, zazvone”, napisao je novinar.

Radovi na betonskim temeljima i hidrauličkom cementu započeli su 23. prosinca 1901., a prvi zidarski radovi 17. ožujka 1902. Nakon toga građevina je rasla iznimno brzo. Do 8. srpnja 1902. dovršeni su zidarski radovi donje etaže. Prizemlje je završeno 5. kolovoza, prvi kat 22. rujna, drugi 28. listopada, a treći već 4. prosinca. Početkom prosinca počelo je postavljanje krova koji je dovršen do 23. veljače 1903.
Zatim je počelo uređivanje unutrašnjosti.

Projekt nove Palače pravde izradio je Anton Ritter von Spinler, viši inženjer Namjesništva iz Graza koji je vodio i tehničko-umjetnički nadzor.

Autor projekta zadarske Palače pravde, Anton Ritter von Spinler (u nekim novinskim napisima se krivo navodi prezime Spindler), bio je državni inženjer i arhitekt koji je karijeru gradio u štajerskom dijelu Monarhije, osobito u Mariboru, a iza sebe je već imao iskustvo projektiranja velikih pravosudnih zgrada. Neposredno prije zadarske palače prema njegovim je nacrtima od 1898. do 1902. podignuta Sudska palača u Ljubljani. Istovremeno je nadzirao projekt i gradnju zgrade suda u Mariboru a nekoliko godina poslije, od 1910. do 1911., prema njegovu će projektu biti izgrađena i zgrada današnjega Okružnog suda Graz-Ost. Ljubljanski izvori svrstavaju ga među predstavnike tradicionalne bečke arhitektonske škole. U vrijeme gradnje zadarske palače bio je inženjer u državnoj građevinskoj službi, a poslije je napredovao do položaja građevinskog savjetnika Ministarstva javnih radova te bio odlikovan Redom Franje Josipa. Spinler je živio u Mariboru, gdje je bio aktivan i u tamošnjem planinarskom i društvenom životu.

Neposredni nadzornik gradnje u Zadru bio je inženjer Ricardo Fontana iz Namjesništva. Glavne građevinske radove izvodilo je veliko i ugledno bečko poduzeće Union-Baugesellschaft.
Koliki je bio ugled tog društva pokazuje i podatak da je njegov dugogodišnji direktor gradnje, viši građevinski savjetnik Franz Böck, vodio radove na nizu najvažnijih građevina Monarhije. Među njima bile su i nova bečka Gradska vijećnica, zgrada Carevinskog vijeća, Akademija likovnih umjetnosti, bečka Palača pravde, dijelovi Hofburga, Namjesnička palača u Trstu te brojne sudske i državne zgrade. Böck završetak zadarske palače nije dočekao. Umro je 21. travnja 1904., samo dva mjeseca prije njezina svečanog otvorenja.

Pročelje Palače pravde na razglednici. Izvor: FB grupa Stare razglednice i fotografije Zadra

Razmjeri gradilišta najbolje se vide kroz sačuvane brojke. Od 18. studenoga 1901. do 1. travnja 1904. zabilježena su 18.432 radna dana zidara i čak 40.230 radnih dana pomoćnih radnika. Posebno je zanimljiv podatak o 8376 radnih dana žena. Za gradnju je utrošeno 6284 kubičnih metara pijeska, 1.282.723 opeke i 4625 kubičnih metara kamena. Potrošeno je 348.520 kilograma vapna, 827.500 kilograma cementa i 13.600 kilograma gipsa.
Samo je Union-Baugesellschaft za iskope, temelje, zidarske, stolarske, bravarske, limarske, kamenoklesarske, tesarske, staklarske i kanalizacijske radove dobio 852.000 kruna.
Kiparski i štukaterski radovi stajali su 65.400 kruna, soboslikarski i ličilački 34.000, popločavanje hodnika 17.771, grijanje 33.500, vodovod 8238, a električna rasvjeta 17.500 kruna. Za telefonsku instalaciju, električna zvona i različite druge radove izdvojeno je još 56.030 kruna. U jednom stručnom časopisu iz 1904. navodi se ukupna cijena gradnje s unutarnjim uređenjem u iznosu od oko 1.300.000 kruna. Kada su se tome pridodali otkup zemljišta i kuća te ostali izdaci, na svečanom otvorenju govorilo se o ukupnom pothvatu vrijednom približno milijun i pol kruna.

Fotografija Plače pravde pred kraj gradnje. Foto: Burato. Izvor: FB grupa Stare razglednice i fotografije Zadra

Unutrašnjost palače

Unutrašnjosti nove palače posvećeno je jednako mnogo pažnje kao i njezinu vanjskom izgledu. Glavno stubište i stupovi predvorja izvedeni su od tvrdoga sivo-ružičastog kamena iz Pučišća na Braču, koji je nakon poliranja ostavljao dojam ružičastog mramora. U prizemlju, odnosno tadašnjem Hochparterreu, bio je smješten Kotarski sud. Prvom odjelu, nadležnom za kaznene predmete i građanske rasprave, pristupalo se iz novootvorene Via delle Carceri (Ulica Zatvora, današnja Ulica Blaža Jurjeva), dok se u drugi odjel, zadužen za zemljišne i ovršne poslove, ulazilo iz Calle dei Turchi. Na prvom katu nalazio se treći odjel Kotarskog suda, za ostavinske i skrbničke predmete, zajedno s Pokrajinskim, odnosno Zemaljskim sudom, uredom njegova predsjednika, porotnom sudnicom i posebnom dvoranom za građanske parnice. Na višim etažama bili su uredi istražnih sudaca, Državno odvjetništvo i ured višega državnog odvjetnika, kao i prostorije potpredsjednika i sudaca izvjestitelja Pokrajinskog suda. Prizivni, odnosno Viši zemaljski sud imao je predsjedničke prostorije prema Calle dei Turchi, veliku sjedničku dvoranu prema glavnom pročelju, kancelariju, računarski odjel, posebnu raspravnu dvoranu te veliku knjižnicu na istočnoj strani zgrade.

Organizacija prostora slijedila je načelo da svaki sudac ima vlastitu radnu sobu, uz koju su se nalazile pripadajuće pisarnice i prostorije za rasprave. Posebno izrađene klupe i stolovi bili su namijenjeni porotnicima, odvjetnicima, državnim odvjetnicima, sudskim vijećima i pojedinim sucima, a u svakoj većoj sudnici predviđena su i mjesta za novinare. Među reprezentativnim prostorima osobito se izdvajala porotna dvorana, visoka i svečano oblikovana, s bijelim i pozlaćenim štukaturama te galerijom za publiku. Ostale raspravne dvorane i velika sjednička dvorana Prizivnog suda opisivane su kao prostrane, uređene i udobne. U velikim prostorijama stropovi su bili bogato ornamentalno obrađeni, dok su zidovi do visine od približno jednog metra bili obloženi hrastovinom.

Za cjelokupno unutarnje uređenje bilo je predviđeno oko 152.000 kruna, što je obuhvaćalo namještaj, rasvjetna tijela, slike, biste i drugu opremu za čak 94 prostorije. Velik dio reprezentativnog namještaja od tvrdoga drva izradio je umjetnički stolar Johann Roßmann iz bečke Nelkengasse, koji je već opremao sudske zgrade u Ljubljani i Mariboru. Za Zadar je izradio namještaj za salone, sjedničke dvorane, radne sobe i knjižnice, koristeći orahovinu, hrastovinu i brijestovinu, a pojedini su komadi oblikovani u stilu Empirea, renesanse ili tada suvremenoga dizajna. Jednostavniji uredski namještaj od mekoga drva isporučila je tvornica Blahowsky iz Graza, čiji su proizvodi također hvaljeni zbog urednosti izrade, čvrstoće i praktičnosti.

Palača pravde na razglednici s početka 20. stoljeća. Izvor: FB grupa Stare razglednice i fotografije Zadra

U opremanju palače sudjelovao je čitav niz specijaliziranih obrtnika i tvrtki iz različitih dijelova Monarhije. Slikarske radove izvela je bečka tvrtka Winter & Richter, koja se u tadašnjem tisku spominje kao tvrtka dvorskih slikara. Hodnici i uredske prostorije bili su ukrašeni postojanim uljanim oslicima izvedenima bez vapna, toliko fino obrađenima da su pojedine površine ostavljale dojam zidnih tapeta. Za štukaterske radove bila je zadužena bečka tvrtka E. Kock, dok je čvrsto i elegantno popločenje prostranih hodnika izvela tvornica iz Rakonitza. Neuobičajeno široki, prozračni i bogato uređeni hodnici su bili jedan od zapaženijih dijelova zgrade te su naglašavali razliku između nove palače i bivših skučenih sudskih prostorija.

Svoj doprinos opremanju dali su i dalmatinski obrtnici. Željezne klupe u hodnicima izradila je poznata splitska ljevaonica Doimo Savo, dok je brojne ploče i natpise od lijevanog željeza, kojima su označavani uredi i druge prostorije, izradio zadarski majstor Giuseppe Cadel.

Najraskošnije prostorije bile su namijenjene predsjedniku Prizivnog suda. Njegov se uredski sklop sastojao od predsoblja, radne sobe i reprezentativnog salona za primanja. Radna soba bila je opremljena finim namještajem od indijskog drva, dok je salon, uređen u stilu Empirea, imao crni namještaj s ukrasima od pozlaćene bronce i zelenim svilenim presvlakama. Umjesto običnoga grijaćeg tijela ondje se nalazio veliki kamin, a konzole uz zrcala i elementi uz prozore bili su izrađeni od zelenoga brazilskog oniksa prošaranog crvenim i bijelim žilama. Dekoracija stropa i zidova bila je usklađena sa zavjesama, presvlakama i ostalim namještajem. Iz radne se sobe ulazilo u posebno uređenu pušionicu s pogledom na grad i more, a predsjedniku je bila na raspolaganju i mala prostorija s tušem. U velikoj sjedničkoj dvorani Prizivnog suda nalazio se portret cara Franje Josipa I. u prirodnoj veličini, rad zadarske slikarice Antoniette Bogdanović-Cettineo, koji je tadašnji tisak posebno pohvalio.

Tehnička opremljenost palače je bila jednako impresivna kao i arhitektura. U cijelu su zgradu uvedeni vodovod i električna rasvjeta, a grijanje je bilo podijeljeno na toplovodni sustav u podrumskim prostorijama i niskotlačno parno grijanje na gornjim katovima. Glavni uređaji nalazili su se u podzemnom dijelu zgrade, dok je četiri kotla i pripadajuća grijaća tijela opskrbila bečka kuća Brückner. Poseban sustav s dvije električne turbine omogućavao je ventilaciju svih prostorija, pa i onih najudaljenijih od vanjskih zidova, što su suvremenici smatrali važnim higijenskim dostignućem. Velika je pažnja posvećena i sanitarnim prostorijama, za koje je jedan izvjestitelj ustvrdio da su uređene tako dobro da im se ne može ništa prigovoriti. Palača je imala i vlastitu telefonsku mrežu s trinaest postaja (osam unutarnjih i pet vanjskih), električna zvona te niz drugih tada modernih tehničkih rješenja. Sve je to stvaralo dojam zgrade kakva je, prema ocjeni jednoga novinara, po urednosti, udobnosti i tehničkoj izvedbi teško imala premca u tadašnjoj Dalmaciji.

Plan grada oko 1906. godine s ucrtanom novom zgradom suda i novim ulicama. Izvor: Područna konzervatorska služba - Zadar

U realizaciji projekta sudjelovao je i grad Zadar. Gradsko je predstavništvo ustupilo dio zemljišta prema Via Nicolò Tommaseo jer je trebalo nadoknaditi zatvorski prostor izgubljen gradnjom palače i proširiti zatvorska dvorišta. Grad je pridonio i novcem. Zauzvrat je trebalo ostvariti staru želju građana, odnosno stvoriti izravni prolaz iz Calle dei Turchi prema Via Nicolò Tommaseo.

Svečano otvaranje Palače pravde

Nova Palača pravde svečano je otvorena u nedjelju 26. lipnja 1904.
Već oko devet sati uzvanici su se počeli okupljati u vestibulu kod glavnog ulaza. Ondje su bili namjesnik barun Handel, predsjednik Dalmatinskog sabora dr. Ivčević, grof Borelli, zastupnici Carevinskog vijeća, zadarski načelnik dr. Ziliotto, predstavnici vojske, crkve, sudstva i drugih državnih službi.
Među uzvanicima bili su i predsjednik Prizivnog suda dr. Gertscher, dr. de Pellegrini Danieli, Cippico, de Benedetti, Hočevar, dr. Höbert, Juraj Biankini, Perić, dr. Baljak, Pappafava, Bersa, Marcocchia, Dominis, Perlini, inženjer Fontana i predstavnici Union-Baugesellschafta.
U velikoj sudnici već se nalazilo mnoštvo građana, a galerija je, kako je zabilježio Narodni list, bila ispunjena biranom svitom gospođa i gospojica.

Nadbiskup Dvornik, odjeven u svečano pontifikalno ruho, krenuo je sa svojom pratnjom kroz cijelu zgradu. Procesija je obilazila ured za uredom, hodnike i sudnice. Pjevali su se psalmi, čitale ritualne molitve, prostorije su škropljene blagoslovljenom vodom i kađene tamjanom. Nakon što su obišli sva tri kata, uzvanici su se okupili u velikoj porotnoj odnosno kaznenoj sudnici. Iznad stola sudbenoga vijeća nalazilo se poprsje cara Franje Josipa I., ukrašeno cvijećem i zelenilom. Predsjednik Gertscher zatim je održao veliki inauguracijski govor.
U njemu je opisao cijelu povijest nastanka palače, otkup kuća, teškoće s temeljima, tijek gradnje, broj radnika, utrošeni materijal i troškove.
Palaču je nazvao dostojnim domom Pravde i monumentalnim ukrasom Zadra.

Palača pravde na razglednici. Izvor: Arhiva Retro Zadar

Sama svečanost nije prošla bez političke note karakteristične za tadašnji Zadar. Gertscher je govorio na talijanskom i hrvatskom jeziku. Palaču je otvorenom najprije proglasio na hrvatskom, a potom na talijanskom.
Na kraju je okupljene pozvao da tri puta uskliknu caru Franji Josipu I. Dvoranom su odjekivali „Živio!” i „Evviva!”. Narodni list pritom nije propustio kritizirati uporabu talijanskoga jezika na početku govora, a još je oštrije reagirao kada je brzojavka ministra Koerbera pročitana na njemačkom jeziku.
Nakon službenog dijela uzvanici su se preselili u vijećnicu Prizivnog suda, gdje je bio pripremljen bogat ručak. Stolovi su bili ukrašeni zelenilom i cvijećem. Uz šampanjac krenule su i zdravice.
Namjesnik Handel nazdravio je predsjedniku Gertscheru, ističući njegove zasluge za izgradnju prve velike moderne sudske palače u Dalmaciji. Zadarski načelnik Ziliotto također je podigao čašu Gertscheru. Juraj Biankini nazdravio je hrvatskom narodu i poželio da se njegova prava poštuju u sudskoj palači, ali i izvan nje. Gertscher je odgovorio govorom o pravdi, ljubavi, slozi i međusobnom poštovanju.
Pročitana je i brzojavka predsjednika vlade i upravitelja Ministarstva pravosuđa dr. Koerbera iz Beča:

Neka u novom domu pravosuđa uvijek prebivaju duh pravednosti, čovječnosti i vjernog ispunjavanja dužnosti.

Gertscher je potom nazdravio Koerberu, Spinleru i inženjerima koji su sudjelovali u gradnji. Oko podneva svečanost je završila.
Već sljedećeg dana u novoj palači redovito su započele kaznene i građanske rasprave.

Sudbina palače u ratu

Tijekom savezničkih bombardiranja Zadra 1943. i 1944. godine zapadno i južno krilo Sudske palače pretrpjelo je znatna oštećenja.

Uništeno zapadno krilo zgrade suda u savezničkom bombardiranju. Izvor: FB grupa Stare razglednice i fotografije Zadra

Razorene kuće uz zgradu suda u Via del Turchi. Izvor: Arhiva retro Zadar

Palača je nakon rata vrlo pažljivo obnovljena pa se danas gotovo i ne može primijetiti da je taj dio zgrade bio uništen. Godine 1959. srušeni su zatvor i njegov ogradni zid, a Sudskoj palači dograđeno je četvrto, jugozapadno krilo, čime je cijeli sklop dobio izgled koji je znatno drukčiji od onoga iz vremena otvorenja 1904.

Obnovljena zgrada i dograđeno jugozapadno krilo zgrade (bijeli dio zgrade). Izvor: FB grupa Stare razglednice i fotografije Zadra

Ova Priča o Zadru i izgradnji Palače pravde zasigurno baca malo drukčije svjetlo na taj dio grada i njegovu nekadašnju važnost za svakodnevni život Zadrana. Sljedeći put kada budemo prolazili Ulicom Borelli i pogledamo današnju zgradu suda, možemo pokušati zamisliti usku Via del Tribunale i niz starih palača koje su se pružale jedna uz drugu, svaka sa svojom poviješću, dvorištima, bunarima i funkcijama. Dio grada koji je zauvijek nestao...