Palača pravde i njena izgradnja

Teško je danas zamisliti kako je izgledao prostor između Ulice plemića Borelli i Zore dalmatinske, prostor kojim danas dominira velika zgrada suda. Početkom 20. stoljeća ondje nije stajala pravilna trokatnica kakvu poznajemo danas, nego čitav sklop starih kuća i plemićkih palača, dvorišta, vrtova, sudskih prostorija i zatvora.

Neke od tih kuća imale su povijest dugu stoljećima. U njihovim su se dvorištima nalazile arkade, rimski kipovi, renesansni zdenci i kameni grbovi, u jednoj su se čuvali stari zadarski bilježnički spisi, a u vrtu druge djelovala je Arena Vitaliani. U njima su potkraj 19. stoljeća radili sudovi, državno odvjetništvo i drugi pravosudni uredi.Početkom novoga stoljeća svemu tome došao je kraj. Kuće su otkupljene i porušene, teren prekopan, ispod zemlje pronađeni su rimski zidovi i mozaici, a nad njima je u samo nekoliko godina podignuta jedna od najvećih i tehnički najmodernijih javnih građevina tadašnjega Zadra.

Velike promjene u gradu

Palače pravde je znatno promijenila ovaj dio Zadra. Prije izgradnje palače, yamo na uglu Calle dei Turchi, današnje Zore dalmatinske, i Calle del Tribunale, današnje ulice Borelli, nalazila se palača de Fondra-Ferra, kućnog broja 853. Bila je to stara plemićka kuća koja je tijekom vremena mijenjala vlasnike i bila povezana s obiteljima Fondra, Ferra, Tommasoni, Danieli i Pellegrini. Uz ovu posljednju kuću veže poznata zbirka Danieli-Pellegrini, jedna od najvažnijih privatnih zbirki starina u Zadru. U njoj je nekoć bilo više od 300 predmeta, među kojima kolosalne antičke statue, biste, kameni natpisi, slike i brojne druge umjetnine. Kuća je imala dvorište, zdenac sa slatkom vodom i vrt. Više o ovom muzeju pročitajte u našoj Priči o Zadru.
U istom je vrtu tijekom 19. stoljeća djelovala i Arena Vitaliani o kojoj smo tekođer pisali u jednoj Priči o Zadru a bila je jedna od nekoliko zadarskih improviziranih pozornica.

Neposredno uz nju, prema jugoistoku, nalazila se kuća Grisogono-Bortolazzi, kućnog broja 854. Francuski putopisac Charles Yriarte je u kući zapazio lijepo dvorište s arkadama iz 17. stoljeća koje su nosili mali stupovi s korintskim kapitelima. Zahvaljujući Yriarteu, imamo i crtež tog dvorišta.

Yriartov prikaz dvorišta kuće Bortolazzi. Izvor:

U jednom kutu dvorišta nalazio se renesansni zdenac sa krunom i s grbom Cedolinija i uklesanim natpisom koji je podsjećao na Petra Cedolinija, hvarskog biskupa.U međukatnim prostorijama ove palače čuvali su se stari arhivi s dokumentima zadarskih javnih bilježnika od 13. pa sve do početka 19. stoljeća. Dok se 1823. obnavljala Nadbiskupska palača, u njoj je privremeno stanovao zadarski nadbiskup Novak.U njoj se nalazio Pokrajinski sud.

U istom gradskom bloku, na kućnom broju 858 nalazila se i stara palača Soppe-Papali. U njoj je bila smještena gradska Pretura, jedan od nižih sudskih ureda tadašnjega Zadra. U unutarnjem dvorištu još su se vidjeli ostaci velike građevine koja je nekoć pripadala obitelji Soppe-Fortezza.

Palača Soppe u kojoj je bio Kotarski sud, Prošlost Zadra II

Tako se prije izgradnje nove palače pravosuđe nije nalazilo u jednoj zgradi. Sudske institucije bile su razasute po starim plemićkim kućama koje su tijekom stoljeća građene za sasvim druge namjene. Suvremenici njihov smještaj nisu opisivali biranim riječima. Stubišta i hodnici bili su uski, prostorije male, a raspored nepraktičan. Samo je jedna kuća, kako je navedeno na svečanom otvorenju nove palače, gospodskoga izgleda i gradnje, donekle bolje odgovarala potrebama.

Problemi su postali još veći nakon uvođenja novoga građanskog postupka. Privremenim preinakama pokušavalo se dobiti dodatne prostorije, ali postajalo je sve jasnije da Zadru treba posebna građevina u kojoj bi se sjedinili svi važniji sudski uredi.

Na zelenoj površini jugozapadno od navedenih kuća nalazio se zatvor podignut sredinom 19. stoljeća prema projektu V. Presanija. Njegova blizina sudovima bila je praktična. Zatvorenike se nije moralo voditi kroz veći dio grada do sudnica, a pravosudne ustanove već su bile koncentrirane u istome dijelu grada. Kada se krajem stoljeća počelo ozbiljno razmišljati o gradnji nove sudske palače, upravo je zatvor presudno utjecao na izbor mjesta. Zatvorska zgrada bila je još dobro očuvana i uporabiva. Graditi potpuno novi sudski kompleks drugdje značilo bi ili izgubiti tu prednost ili graditi i novi zatvor. Država se zato odlučila za mnogo radikalnije rješenje. Stare kuće će morati biti porušene a izgraditi će se nova Palača pravde

Otkup i rušenje kuća

U prosincu 1898. i siječnju 1899. država je počela otkupljivati nekretnine potrebne za novu gradnju. U dokumentima se navode četiri kuće: kuća dr. de Pellegrinija plaćena je 70.000 kruna, kuća Bakmaz 26.600 kruna, kuća Tilman 48.000 kruna, a kuća Ivanics 88.000 kruna.
Zadarske novine 5. svibnja 1900. objavile su da je započelo rušenje skupine kuća koje su toliko godina služile kao sudski uredi. Novinar je s određenom nelagodom promatrao nestanak stare sudnice. Podsjetio je da su se u njoj odigrale mnoge stvarne i sumorne ljudske drame koje su često završavale dugogodišnjim zatvorom, a jednom čak i vješalima.
Planiralo se proširenje Calle dei Turchi kako bi nastala nova prometnica prema novoj rivi, dok je stara Ulica suda trebala dobiti sasvim drukčiji izgled.

Pogled na Via del Tribunale koju godinu prije rušenja. Slikano u smjeru istok - zapad. Izvor: Retro Zadar arhiva

U studenome 1901. počelo je rušenje zida koji je ograđivao zatvor te niveliranje njegova dvorišta.
Prije početka gradnje provedena su istražna iskapanja kako bi se utvrdilo može li teren nositi tako veliku zgradu. Rezultati nisu bili obećavajući jer se čvrsta podloga nalazila se samo na manjem dijelu gradilišta. Na ostalim se mjestima već na relativno maloj dubini nailazilo na vodu. U svibnju 1901. ministar pravosuđa morao je u Beču objašnjavati zašto početak gradnje kasni. Novac je već bio osiguran u proračunu, ali projekt temelja morao se mijenjati.
Umjesto prvotno planiranoga kamenog temeljenja odlučeno je izvesti veliku armirano-betonsku podlogu položenu na nasip od pijeska. Palača je položena na masivne betonske ploče debele oko jedan metar, povezane slojevima željeznih lamela. Bilo je to tada vrlo moderno građevinsko rješenje! Armirani beton se tek počinjao koristiti a u ovoj palači su na taj način izvedeni i svi stropovi.
Kopanje je ubrzo pokazalo da graditelji ne rade samo na lošem tlu nego i na prostoru punom ostataka staroga grada. Pronađeni su zidovi iz različitih razdoblja, sve do rimskih vremena. Na više mjesta pojavili su se mozaički podovi i opeke približno 3,60 metara ispod razine prizemlja buduće palače. Na svečanom otvorenju iz toga se zaključivalo da je antički grad na tom mjestu ležao na znatno nižoj razini te se zaključilo da se tijekom stoljeća razina mora znatno povisila.

Početak gradnje

U lipnju 1901. u listu Avvisatore Dalmato objavljena je dražba za golem broj poslova potrebnih na novoj palači.Tražili su se izvođači iskopa, zidanja, stolarije, klesanja kamena i limarskih radova, dobavljači vrata i prozora, izvođači fine stolarije, bravarskih, staklarskih i soboslikarskih radova, dobavljači obrađenoga kamena, pećari te izvođači kanalizacije i popločavanja.Inženjeri su u međuvremenu već stigli u Zadar i 27. studenoga novine su konačno mogle objaviti da počinje ravnanje velikoga gradilišta.

„Neka zvona, konačno, zazvone“, napisao je novinar.

Radovi na betonskim temeljima i hidrauličkom cementu započeli su 23. prosinca 1901., a prvi zidarski radovi 17. ožujka 1902. Nakon toga građevina je rasla iznimno brzo. Do 8. srpnja 1902. dovršeni su zidarski radovi donje etaže. Prizemlje je završeno 5. kolovoza, prvi kat 22. rujna, drugi 28. listopada, a treći već 4. prosinca.Početkom prosinca počelo je postavljanje krova koji je dovršen do 23. veljače 1903.
Zatim je počelo uređivanje unutrašnjosti.

Projekt nove Palače pravde izradio je Anton Ritter von Spinler, viši inženjer Namjesništva iz Graza. Spinler nije bio slučajno izabran za zadarski projekt. Već je projektirao sudske zgrade u Ljubljani i Mariboru, a kod zadarske je palače vodio i tehničko-umjetnički nadzor.
Neposredni nadzornik gradnje u Zadru bio je inženjer Ricardo Fontana iz Namjesništva. Glavne građevinske radove izvodilo je veliko i ugledno bečko poduzeće Union-Baugesellschaft.
Koliki je bio ugled tog društva pokazuje i podatak da je njegov dugogodišnji direktor gradnje, viši građevinski savjetnik Franz Böck, vodio radove na nizu najvažnijih građevina Monarhije. Među njima su bile nova bečka Gradska vijećnica, zgrada Carevinskog vijeća, Akademija likovnih umjetnosti, bečka Palača pravde, dijelovi Hofburga, Namjesnička palača u Trstu te brojne sudske i državne zgrade. Böck završetak zadarske palače nije dočekao. Umro je 21. travnja 1904., samo dva mjeseca prije njezina svečanog otvorenja.

Razmjeri gradilišta najbolje se vide kroz sačuvane brojke. Od 18. studenoga 1901. do 1. travnja 1904. zabilježena su 18.432 radna dana zidara i čak 40.230 radnih dana pomoćnih radnika. Posebno je zanimljiv podatak o 8.376 radnih dana žena. Za gradnju je utrošeno 6.284 kubičnih metara pijeska, 1.282.723 opeke i 4.625 kubičnih metara kamena. Potrošeno je 348.520 kilograma vapna, 827.500 kilograma cementa i 13.600 kilograma gipsa.
Samo je Union-Baugesellschaft za iskope, temelje, zidarske, stolarske, bravarske, limarske, kamenoklesarske, tesarske, staklarske i kanalizacijske radove dobio 852.000 kruna.
Kiparski i štukaterski radovi stajali su 65.400 kruna, soboslikarski i ličilački 34.000, popločavanje hodnika 17.771, grijanje 33.500, vodovod 8.238, a električna rasvjeta 17.500 kruna.Za telefonsku instalaciju, električna zvona i različite druge radove izdvojeno je još 56.030 kruna. U jednom stručnom časopisu iz 1904. navodi se ukupna cijena gradnje s unutarnjim uređenjem u iznosu od oko 1.300.000 kruna. Kada su se tome pridodali otkup zemljišta i kuća te ostali izdaci, na svečanom otvorenju govorilo se o ukupnom pothvatu vrijednom približno milijun i pol kruna.

Unutrašnjost palače

Jednaka pažnja kao vanjskom izgledu posvećena je i unutrašnjosti palače. Suvremenici su se posebno divili rasporedu prostorija, pravilnosti pojedinih odjela, finoći ukrasa i usklađenosti boja i šara. Glavno stubište, kojim se dolazilo do pojedinih katova, zajedno sa stupovima predvorja izrađeno je od tvrdoga sivo-ružičastog kamena iz Pučišća na Braču.
U prizemlju, koje se u tadašnjem opisu naziva Hochparterre, bio je smješten Kotarski sud. Prvom odjelu, zaduženom za kaznene predmete i građanske rasprave, pristupalo se kroz ulaz iz Via delle Carceri, dok se u drugi odjel, koji se bavio zemljišnim i ovršnim poslovima, ulazilo iz Calle dei Turchi.
Na prvom katu nalazio se treći odjel Kotarskog suda, zadužen za ostavinske i skrbničke poslove. Ondje su bili i Pokrajinski, odnosno Zemaljski sud, ured njegova predsjednika, velika porotna sudnica te posebna dvorana za rasprave u građanskim parnicama.
Na višim etažama bili su raspoređeni uredi istražnih sudaca, Državno odvjetništvo i ured višega državnog odvjetnika, dok su na drugoj strani bili ured potpredsjednika i prostorije ostalih sudaca izvjestitelja Pokrajinskog suda. Prizivni, odnosno Viši zemaljski sud raspolagao je uredom predsjedništva prema Calle dei Turchi, velikom dvoranom za sjednice na glavnom pročelju, kancelarijom, računarskim odjelom, posebnom dvoranom za rasprave te velikom knjižnicom na istočnoj strani zgrade.
Raspored je bio organiziran tako da je svaki sudac imao vlastitu radnu sobu, a uz nju su se nalazile pripadajuća pisarnica i dvorana za rasprave. Vodilo se računa i o svim ostalim sudionicima sudskog postupka. Klupe za porotnike i odvjetnike te stolovi za sudska vijeća i pojedine suce bili su posebno izrađeni, a novinar ih opisuje kao lijepe i udobne. U svakoj dvorani za rasprave postavljeni su i posebni stolovi i klupe za novinare.
Naročito je dojmljiva bila porotna sudnica. Bila je visoka, bogato i umjetnički uređena, s lijepim namještajem i udobnim galerijama za publiku. I ostale dvorane za rasprave, kao i velika dvorana za sjednice Prizivnog suda, opisivane su kao prostrane, uređene i udobne. U većim dvoranama stropovi su bili ukrašeni gipsanom štukaturom, dok su zidovi do visine od približno jednog metra bili obloženi hrastovinom.
Posebna pažnja posvećena je i bojama. Zidovi uredskih prostorija bili su tako fino oslikani da je novinaru izgledalo kao da su obloženi tapetama. Uredske prostorije viših činovnika imale su i manje salone s udobnim i ukrašenim namještajem. Za obične pisarnice izrađivan je jednostavniji namještaj od mekoga drva, ali se i kod njega naglašavala čvrstoća i praktičnost.
Za cjelokupno unutarnje uređenje palače bilo je predviđeno oko 152.000 kruna. U taj su iznos ulazili namještaj, rasvjetna tijela, slike, biste i ostala oprema potrebna za čak 94 prostorije.
Velik dio reprezentativnog namještaja od tvrdoga drva za zadarsku Palaču pravde izradio je umjetnički stolar Johann Roßmann iz bečke Nelkengasse. Roßmann je već radio opremu za sudske zgrade u Mariboru i Ljubljani, pa je dobio i zadarsku narudžbu. Izradio je namještaj za salone, dvorane za sjednice, radne sobe i knjižnice. Koristio je orahovinu, hrastovinu i brijestovinu, a pojedini komadi izrađeni su u Empire, renesansnom i tada modernom stilu. Austrijski stručni tisak posebno je pohvalio kvalitetu njegove izvedbe.
Najraskošnije prostorije u čitavoj palači pripadale su predsjedniku Prizivnog suda. Njegov se ured sastojao od predsoblja, radne sobe i reprezentativnog salona za primanja. Namještaj u radnoj sobi bio je izrađen od finoga indijskog drva i, prema tadašnjem opisu, izveden s velikom vještinom.
Još raskošniji bio je salon, uređen u stilu Empire. U njemu se nalazio crni namještaj s ukrasima od pozlaćene bronce i zelenim svilenim oblogama. Umjesto običnoga grijaćeg tijela prostorijom je dominirao veliki kamin. Konzole uz zrcala i elementi uz prozore bili su izrađeni od zelenoga brazilskog oniksa prošaranog crvenim i bijelim žilama. Strop i zidovi bili su bogato oslikani, a njihove su šare bile usklađene sa zavjesama, zelenim svilenim oblogama i ostatkom namještaja.
Iz predsjednikove radne sobe ulazilo se u posebno uređenu pušionicu. I ona je bila raskošno namještena, a iz nje se pružao pogled na grad i more. Predsjedniku je pripadala i mala prostorija s tušem.
U velikoj dvorani za sjednice Prizivnog suda nalazio se portret cara Franje Josipa I. u prirodnoj veličini. Izradila ga je zadarska slikarica Antonietta Bogdanović-Cettineo, a suvremeni ga je novinar opisao kao izvanredno uspio rad domaće umjetnice.
Nova palača nije trebala impresionirati samo izgledom i bogatstvom unutarnjeg uređenja. Jednako se mnogo pažnje posvetilo tehničkoj opremljenosti i uvjetima rada. U cijelu je zgradu uveden vodovod i električna rasvjeta. Za podrumske prostorije korišteno je toplovodno grijanje, dok su se gornji katovi zagrijavali niskotlačnim parnim sustavom. Glavni uređaji za grijanje bili su smješteni u podzemnom dijelu, u središtu zgrade.
Posebno se isticao sustav ventilacije. Dvije električne naprave omogućavale su prozračivanje svih prostorija, čak i onih najudaljenijih i najmanjih. Suvremenici su to izričito isticali kao važnu pogodnost za zdravlje ljudi koji će svakodnevno raditi u palači.
Velika pažnja posvećena je čak i sanitarnim prostorijama. Tadašnji izvjestitelj jednostavno je zaključio da su zahodi uređeni tako dobro da im se ne može ništa prigovoriti.
Palača je imala i telefonsku mrežu 13 telefonskih stanica. Sedam ih je služilo unutarnjoj, a šest vanjskoj komunikaciji. Kada se svemu tome pridodaju električna zvona, centralno grijanje, ventilacija, vodovod, električna rasvjeta, armiranobetonski stropovi te pomno projektiran raspored sudnica, ureda i komunikacija, jasno je zašto je nova zgrada izazvala toliko oduševljenje. Jedan je zadarski suvremenik nakon obilaska palače zaključio da je tehnički sve izvedeno gotovo savršeno te da takve urednosti i raskoši vjerojatno nema ni u jednoj drugoj zgradi u Dalmaciji.
U realizaciji projekta sudjelovao je i grad Zadar. Gradsko je predstavništvo ustupilo dio zemljišta prema Via Nicolò Tommaseo jer je trebalo nadoknaditi zatvorski prostor izgubljen gradnjom palače i proširiti zatvorska dvorišta. Grad je pridonio i novcem. Zauzvrat je trebalo ostvariti staru želju građana, odnosno stvoriti izravni prolaz iz Calle dei Turchi prema Via Nicolò Tommaseo.

Svečano otvaranje Palače pravde

Nova Palača pravde svečano je otvorena u nedjelju 26. lipnja 1904.
Već oko devet sati uzvanici su se počeli okupljati u vestibulu kod glavnog ulaza.Ondje su bili namjesnik barun Handel, predsjednik Dalmatinskog sabora dr. Ivčević, grof Borelli, zastupnici Carevinskog vijeća, zadarski načelnik dr. Ziliotto, predstavnici vojske, crkve, sudstva i drugih državnih službi.
Među uzvanicima bili su i predsjednik Prizivnog suda dr. Gertscher, dr. de Pellegrini Danieli, Cippico, de Benedetti, Hočevar, dr. Höbert, Juraj Biankini, Perić, dr. Baljak, Pappafava, Bersa, Marcocchia, Dominis, Perlini, inženjer Fontana i predstavnici Union-Baugesellschafta.
U velikoj sudnici već se nalazilo mnoštvo građana, a galerija je, kako je zabilježio Narodni list, bila ispunjena biranom kitom gospođa i gospojica.

Nadbiskup Dvornik, odjeven u svečano pontifikalno ruho, krenuo je sa svojom pratnjom kroz cijelu zgradu. Procesija je obilazila ured za uredom, hodnike i sudnice.Pjevali su se psalmi, čitale ritualne molitve, prostorije su škropljene blagoslovljenom vodom i kađene tamjanom. Nakon što su obišli sva tri kata, uzvanici su se okupili u velikoj porotnoj odnosno kaznenoj sudnici. Iznad stola sudbenoga vijeća nalazilo se poprsje cara Franje Josipa I., ukrašeno cvijećem i zelenilom. Predsjednik Gertscher zatim je održao veliki inauguracijski govor.
U njemu je opisao cijelu povijest nastanka palače, otkup kuća, teškoće s temeljima, tijek gradnje, broj radnika, utrošeni materijal i troškove.
Palaču je nazvao dostojnim domom Pravde i monumentalnim ukrasom Zadra.

Sama svečanost nije prošla bez političke note karakteristične za tadašnji Zadar. Gertscher je govorio na talijanskom i hrvatskom jeziku. Palaču je otvorenom najprije proglasio hrvatski, a potom talijanski.
Na kraju je okupljene pozvao da tri puta uskliknu caru Franji Josipu I.Dvoranom su odjekivali „Živio!“ i „Evviva!“. Narodni list pritom nije propustio kritizirati uporabu talijanskoga jezika na početku govora, a još je oštrije reagirao kada je brzojavka ministra Koerbera pročitana na njemačkom jeziku.
Nakon službenog dijela uzvanici su se preselili u vijećnicu Prizivnog suda, gdje je bio pripremljen bogat ručak. Stolovi su bili ukrašeni zelenilom i cvijećem.Uz šampanjac su počele zdravice.
Namjesnik Handel nazdravio je predsjedniku Gertscheru, ističući njegove zasluge za izgradnju prve velike moderne sudske palače u Dalmaciji. Zadarski načelnik Ziliotto također je podigao čašu Gertscheru. Juraj Biankini nazdravio je hrvatskom narodu i poželio da se njegova prava poštuju u sudskoj palači, ali i izvan nje. Gertscher je odgovorio govorom o pravdi, ljubavi, slozi i međusobnom poštovanju.
Pročitana je i brzojavka predsjednika vlade i upravitelja Ministarstva pravosuđa dr. Koerbera iz Beča:

Neka u novom domu pravosuđa uvijek prebivaju duh pravednosti, čovječnosti i vjernog ispunjavanja dužnosti.

Gertscher je potom nazdravio Koerberu, Spinleru i inženjerima koji su sudjelovali u gradnji.Oko podneva svečanost je završila.
Već sljedećeg dana u novoj palači redovito su započele kaznene i građanske rasprave.

Sudbina palače u ratu

Tijekom savezničkih bombardiranja Zadra 1943. i 1944. godine zapadno krilo Sudske palače bilo je potpuno razoreno, a djelomično je stradala i susjedna kuća Marčelić. Palača je nakon rata vrlo pažljivo obnovljena pa se danas gotovo i ne može primijetiti da je taj dio zgrade bio uništen, dok je na mjestu kuće Marčelić podignuta nova građevina. Godine 1959. srušeni su zatvor i njegov ogradni zid, a Sudskoj palači dograđeno je četvrto, južno krilo, čime je cijeli sklop dobio izgled koji je znatno drukčiji od onoga iz vremena otvorenja 1904.

Ova Priča o Zadru i izgradnji Palače pravde zasigurno baca malo drukčije svjetlo na taj dio grada i njegovu nekadašnju važnost za svakodnevni život Zadrana. Sljedeći put kada budemo prolazili Ulicom Borelli i pogledamo današnju zgradu suda, možemo pokušati zamisliti usku Via del Tribunale i niz starih palača koje su se pružale jedna uz drugu, svaka sa svojom poviješću, dvorištima, bunarima i funkcijama. Dio grada koji je zauvijek nestao…