Kako se 1893. godine razmišljalo o razvoju grada

Tekst koji donosimo u nastavku objavljen je 1893. godine u časopisu Smotra dalmatinska, a prenosimo ga u cijelosti. Zanimljivo ga je čitati s vremenskim odmakom većim od 130 godina, jer govori o razdoblju u kojem je Zadar unutar svojih dotadašnjih granica postajao sve tjesniji za život.
Autor Francesco Kirchmayer opisuje probleme koji su tada zaokupljali njegove stanovnike, od nedostatka stanova do građevinskog prostora, ali istodobno razmišlja i o tome u kojem bi se smjeru grad trebao razvijati izvan zidina.
Posebno je zanimljivo koliko se u tekstu razmišlja unaprijed. Govori se o budućim gradskim četvrtima, prometnicama, uređenju obale, vodoopskrbi, kanalizaciji i načinu stanovanja, ali i o tome kako planskim širenjem grada ne bi trebalo narušiti njegov postojeći gospodarski i urbani život.
Ozbiljniji zahvati kojima će se grad početi snažnije širiti izvan dotadašnjih granica uslijedit će tek petnaestak godina nakon objave ovoga teksta. U tom razdoblju ruši se, među ostalim, spojni bedem Nani – Dolfin, otvaraju se novi pravci prema kopnu, uređuje cesta prema Val de Ghisi i postupno se mijenja odnos stare gradske jezgre prema prostoru koji ju je okruživao. Zadar je tako počeo izlaziti iz okvira grada kakav je Kirchmayer poznavao 1893. godine.

PROŠIRENJE ZADRA

Cjeloviti prijevod članka „L’ampliamento di Zara“ s talijanskog jezika
Smotra Dalmatinska , 25.11.1893.

Čvrsto držimo da nema pokrajinske prijestolnice, pa ni bilo kojega grada u Austriji, koji toliko kao Zadar osjeća potrebu za širenjem. Istina je da je, čim je to postalo moguće, odnosno čim je prestao biti tvrđava, probio uski prsten svojih zidina, koje su ga toliko stoljeća, kao bedem kršćanstva, osobito protiv turskih provala, držale tjeskobno zatvorenim; i da je ubrzo, gotovo kao čarolijom, niknula lijepa četvrt u koju se rado preselio imućniji dio stanovništva, kako bi uz pogled na lijepo more i veličanstven obzor uživao u zdravom i čistom morskom zraku te u udobnosti stanova koji velikim dijelom odgovaraju napretku i suvremenim potrebama. No ta četvrt danas više nije dovoljna potrebama grada, a ni u njoj, kao ni u ostalim prostorima unutar zidina, više nema raspoloživih građevinskih površina za privatnu gradnju, jer se postojeće moraju čuvati za javne zgrade: gimnaziju, sud, zavod koji treba podići sredstvima zaklade sv. Dimitrija, natkrivene tržnice, ribarnicu i drugo.

Činjenica je da se, osobito u posljednje vrijeme, nestašica stanova u Zadru sve snažnije osjeća. Da bi si osigurali dobar stan ili ga ne bi izgubili, neki ne oklijevaju posegnuti za najširim mogućim pravnim pogodnostima ili dosjetkama. Danas ima više obitelji koje su prisiljene nastaniti se u Zadru, a doslovno ne znaju gdje bi postavile svoje šatore; a nije malen ni broj onih koje bi, da mogu slobodno birati mjesto stanovanja, dale prednost ovom gradu, ali ih od toga odvraća teškoća pronalaženja pristojna smještaja koji odgovara njihovim ciljevima i potrebama. Glavni grad Dalmacije svakako mora biti privlačan onima koji ne vole vrevu velikih središta i žele živjeti u zdravom i mirnom gradu na moru, s dobrom klimom, povoljnim troškovima prehrane, a naposljetku i s barem ponekim intelektualnim sadržajem i razonodom za duh.

Zadar, iako nije trgovačko središte, danas ima tako česte veze s drugim lukama na Jadranu kakvima se može pohvaliti malo drugih gradova uz more. U svega nekoliko sati, i vrlo udobno, može se gotovo svakodnevno otputovati u Trst ili Rijeku, a za dvadeset i četiri sata i u Beč ili Rim. Zadar je zdrav grad, sa svih strana okružen morem, koje pruža očaravajuće vidike i ublažava ljetne žege svojim povjetarcima; a zimi, premda puše bura, taj bi se predio, zaštićen planinama, trebao sačuvati od njezine siline kakva se, primjerice, osjeća u Senju i u drugim susjednim gradovima.

Glavni grad Dalmacije miran je grad; njegovo stanovništvo uživa dobar glas zbog gostoljubivosti, uljudnosti i kulture. Živežnih namirnica ima u izobilju i po povoljnim cijenama; govori se da ima najbolje opskrbljenu ribarnicu na Jadranu; zabave i razonode možda ne obiluju, ali ih ipak ima, i to takvih u kojima se može uživati bez velikog troška. Sve su to neosporne prednosti Zadra koje bi trebale privući strance da se ovdje trajno nastane, no njih zapravo odbija činjenica da grad ne može pružiti odgovarajuće utočište svima onima koji bi mu se željeli pridružiti. Moralno ih privlači, ali ih materijalno odbija. Srce je veliko, ali kuća je malo.

Zato je širenje gradskog područja hitna potreba, ne samo radi udobnosti sadašnjih stanovnika nego i zato da bi se prihvatili svi oni koji bi željeli doći. To, dakle, nije samo pitanje može li Zadar zadovoljiti opravdane potrebe onih koji moraju imati prebivalište u dalmatinskoj prijestolnici, nego i pitanje može li učiniti ono što su učinile sve pokrajinske prijestolnice u Austriji: u posljednje vrijeme proširiti se i pružiti udobne stanove stanovnicima, a osobito službenicima, oko stare gradske jezgre stvoriti golema nova područja koja će osigurati velik razmjer i napredak gradnji, ljepotu, javnu udobnost i higijenu, stvaranjem novih predgrađa, četvrti i vrtova.

Već nam u ušima odzvanja glas kakva kavanskog Savonarole koji pokušava prekinuti nit našega razmišljanja tvrdeći da zasad nema potrebe za širenjem, nego da bi se prije svega trebalo pobrinuti za obilje vode u gradu, suvremenu rasvjetu i uređenu kanalizaciju. Čak i kada bi u Zadru, što ne priznajemo, vladala najveća nestašica vode, kada bi rasvjeta bila najgora moguća i kada bi se u svakom dijelu grada morao trpjeti zadah što se diže iz kanala, ni to nam se ne čini valjanim razlogom da se odustane od prijeko potrebnog širenja grada. Naprotiv, širenjem grada povećavaju se financijski prihodi Općine, a Općina koja sa sigurnošću može računati da će se prihodi njezina proračuna iz godine u godinu povećavati svakako će imati više hrabrosti i mogućnosti nego ona čiji prihodi ostaju nepromijenjeni da poduzima velika djela, da gradu osigura obilje vode i da raskopa čitavo zadarsko podzemlje radi nove kanalizacije.

Tko osjeća da se nalazi u lošem položaju, nastoji napredovati i vrlo će vjerojatno uskoro biti u boljem; ali tko se ne trudi krenuti naprijed i pritom se ne nalazi dobro, iz dana u dan izlaže se opasnosti da mu položaj postaje sve lošiji, sve dok u određenim okolnostima ne postane i kritičan.

Treba, dakako, biti pravedan i priznati da zadarska Općina nastoji stanovništvu osigurati potrebnu količinu vode spremnicima koji se grade kod izvora postojećeg vodovoda. No da bi grad imao toliku količinu vode da zadovolji svaku potrebu, pa i higijensku, trebalo bi izvore Vrane ili rijeku Krku povezati sa Zadrom vodovodom. Poznato nam je da je Općina već dala izraditi vrlo pohvalne projekte. Nažalost, dovod vode s Krke, prema proračunima kojih se dobro sjećamo, stajao bi dva milijuna i petsto tisuća forinti, bez troškova izvlaštenja, a uz to bi svake godine trebalo izdvajati više tisuća forinti za rad strojeva na rijeci i održavanje toga velikog djela. Srećom, vodovod iz Vrane ne bi zahtijevao tako velik trošak - zapravo svega 580.000 forinti - a taj projekt, kojim bi se vodom opskrbili ne samo Zadar nego i sva obalna mjesta sve do Pakoštana, čini se izvedivim, tim više što ugledni građevinski savjetnik Tamino smatra da bi se korištenjem sačuvanih dijelova antičkog rimskog vodovoda moglo postići znatne uštede.

Govori se i da će Općina uskoro riješiti pitanje rasvjete; a ako je točno da će parni stroj, koji će noću pokretati električne strojeve, danju potiskivati morsku vodu kroz gradske kanale radi njihova čišćenja, grad bi doista imao razloga za zadovoljstvo.

Nema, dakle, razloga odgađati širenje grada zato što još nema vode i svjetla u dovoljnoj mjeri. Naprotiv, valja se nadati da će Zadar uskoro imati toliko vode da će zadovoljiti i one koji je najviše trebaju, te da će za ne mnogo godina izvori Vrane u velikoj količini slati svoje zdrave i kristalno čiste vode ne samo u dalmatinsku prijestolnicu nego će, prateći prekrasnu obalu od Pakoštana do Borgo Erizza, udahnuti nov život i poljoprivredi toga područja, za koju smatramo da je od rimskog doba gotovo posve zamrla. I ovdje ne možemo a da ne primijetimo kako bi, prema našem mišljenju, antički zadarski vodovod u današnje doba nestašice vode zaslužio ozbiljna i precizna istraživanja, čiji bi rezultati trebali biti temelj projekta kojim bi se suvremeni Zadar opskrbio onim obiljem vode kakvo je, očito, imao antički Jader.

Nakon što smo pokazali hitnu potrebu za širenjem Zadra i odgovorili na prigovore onih koji bi u ovom, kao i u drugim pitanjima, radije koračali olovnim koracima, ne razmišljajući da budućnost pojedinaca, kao i čitavih zajednica, ponekad u cijelosti ovisi o tome da se na vrijeme uoči povoljna prilika i uhvati prije nego što pobjegne, prijeđimo na pitanje u kojem bi se smjeru dalmatinska prijestolnica trebala proširivati.

Grad se može širiti u dva smjera: prema suprotnoj strani luke, prema Barcagnu i Cereriji, ili prema istoku, odnosno prema Borgo Erizzu. Budući da lučki bazen u svakom gradu čini središte trgovačkog i pomorskog prometa, širenje prema suprotnoj strani luke na prvi pogled izgleda kao najprirodnije i najrazumnije rješenje. Doista, ako se, kako se svi nadamo, Zadar u budućnosti bude razvijao sretno i uspješno, taj će predio postati trgovačka četvrt Zadra, jer će se ondje nužno morati nalaziti željeznički kolodvor, a potrebe trgovine i industrije ubrzo će, kao i svugdje pod sličnim uvjetima, uzrokovati podizanje velikih zgrada između lučkih obala i prostora uz željeznicu. Upravo zato taj predio treba sačuvati za takvu budućnost, koja, nadajmo se, nije daleka, i njegovu buduću uporabu ne treba ugroziti više nego što je to posljednjih godina već učinjeno ponekom nasumce podignutom građevinom, koja će s vremenom otežati i učiniti iznimno skupim uređenje obale na suprotnoj strani luke.

To je glavni razlog zbog kojega se širenje grada zasad ne može usmjeriti prema toj strani; ali postoje i drugi. Tko stanuje s druge strane luke, mora se prevoziti morem, a taj prijelaz, koliko god bio kratak, u određenim prilikama - primjerice kada pljušti ili puše bura - može biti sve samo ne ugodan. Noću nema ni uobičajenoga brodskog prijelaza, što je također ozbiljan problem ako se u obitelji pojavi hitna potreba; a po lošem vremenu teško je pronaći bilo kakav drugi prijevoz. Već se govorilo o gradnji mosta, ali takav projekt po našem mišljenju ne stoji. Prije svega, gradska pristojnost ne bi dopuštala gradnju mosta od drveta, pa bi morao biti od željeza ili kamena; za most od pola milijuna, koliko bi prema stručnim procjenama vjerojatno stajao, trebalo bi naći potreban novac. Osim toga, most bi štetio luci, koju već i sada, zbog velikih parobroda koji svakodnevno pristaju uz obalu, ne bi trebalo ničim sputavati. U projektu proširenja grada, o kojem ćemo poslije opširnije govoriti, predviđeno je produljenje stare rive sve do ispod kuće Salghetti, posao koji će morati izvesti Pomorska vlada kako bi omogućila većem broju parobroda da istodobno pristanu uz obalu. Smještanjem mosta na krajnju točku luke znatno bi se umanjila korist od toga zahvata, osobito kada se jednom naspu močvare kod Valle del Ghisi.

A kad je riječ o tim močvarama, valja dodati da upravo zbog njih, ili zbog utjecaja Lago di Boccagnazzo, područje s druge strane luke, osobito pri buri i jugu, sa zdravstvenog gledišta još uvijek ostavlja ponešto za poželjeti.

Zbog svih tih razloga širenje grada prema toj strani zasad nije moguće. Zato se pred nama nameće razborito rješenje širenja grada prema Borgo Erizzu, gdje, kako ćemo vidjeti - ili, točnije, kako ćemo za sada samo naznačiti - postoje povoljni uvjeti za podizanje nove četvrti, potrebne da dostatno i što prije odgovori na najhitnije potrebe grada. Ta bi četvrt započela povezivanje danas razdvojenih dijelova koji bi se, jednom povezani, s vremenom trebali stopiti u jednu cjelinu: lijep i velik grad koji bi se protezao od sv. Frane do Kolovara i koji bi, gledan s mora, imao takvu važnost da bi se modernom Zadru, još više nego staroj dalmatinsko-rimskoj prijestolnici, mogao posvetiti pozdrav pjesnika Lukana:

„Gdje val Jadranskoga mora bije duge Salone,
a topli Jader pruža se prema blagim zefirima.“

Prema Borgo Erizzu, dakle, grad bi se u skoroj budućnosti trebao širiti. Upravo se u tom smjeru već govorilo o projektu rušenja i niveliranja Citadele, kao i dijela zidina koje okružuju jarak južno od Velike vojarne, kako bi se dobile nove, prostrane građevinske površine koje bi se protezale cijelom dužinom Stradonea, tako da bi on na neki način činio nastavak Corso Francesco Giuseppe. Uz obalu, koja je dijelom već nasuta, produžila bi se nova Riva kao nastavak Rive nuove. No koliko god taj projekt na prvi pogled izgledao pohvalno, njegova bi provedba u bliskoj budućnosti bila teška; štoviše, kada bi se ostvario u relativno kratkom roku, kao što je učinjeno s Rivom novom, mogao bi poremetiti postupni razvoj grada i čak mu gospodarski naškoditi. Čini se, naime, da ustupanje Citadele zasad nije u planovima vojne blagajne, pa bi se provedba projekta morala odgoditi na neodređeno vrijeme, možda i na daleku budućnost. A čak i kad bi vojna blagajna uskoro pristala ustupiti Citadelu, njezino niveliranje ne bi bilo zahvat koji treba olako shvatiti: prema mišljenju stručnih osoba zahtijevao bi trošak od oko 60.000 forinti.

Pretpostavimo li da Općina ili neki privatni kapitalist kupe taj utvrđeni objekt uz obvezu rušenja, građevinske parcele koje bi se ondje dobile ne bi se mogle prepustiti privatnoj gradnji osim po visokim cijenama, pa bi na njima morale niknuti velike trokatnice i četverokatnice, s možda dvadeset i više stanova u svakoj. Uz Stradone, kao i na površinama koje bi se dobile uz Novu rivu, takve bi velike zgrade možda i bile potrebne. Ali grad koji osjeća potrebu za širenjem i kojem nedostaje udobnih i zdravih stanova trebao bi prije svega stvoriti goleme površine na kojima bi se mogle podizati velike kuće s obiteljskim stanovima - upravo one građevine koje Nijemci ne bez razloga nazivaju Zinskasernen, „najamnim vojarnama“. Prepustiti privatnoj spekulaciji potpuno slobodne ruke znači dopustiti joj da se, kao što se često događa, ne zaustavi na granicama stvarnih potreba; kada je na raspolaganju više građevinskog zemljišta nego što potrebe traže, to može ozbiljno naštetiti svima koji već posjeduju nekretnine u gradu, izazivajući naglo, a katkad i nerazmjerno sniženje najamnina te posljedično osjetan pad vrijednosti postojećih zgrada. Svi moderni gradovi u kojima su odjednom niknule goleme četvrti s velikim zgradama manje-više teško su osjetili tu posljedicu; među ostalima, premda u razmjerno ograničenoj mjeri, i Trst.

Stoga dijelimo mišljenje onih koji smatraju da bi skupe građevinske površine dobivene niveliranjem Citadele i nasipanjem obale uz Stradone već sada trebalo čuvati za javne zgrade: osobito za gimnaziju, sud, zavod zaklade sv. Dimitrija, novu vojarnu i slično. Smatramo, štoviše, obvezom grada da ta zemljišta čuva za navedene zgrade kako ih, kada za njih dođe vrijeme, ne bi ponestalo.

Ako vojna blagajna, barem zasad, nije spremna odreći se Citadele, govori se da ne bi bila protiv toga da ustupi čitavu Spianatu, odnosno vojno vježbalište, kako bi se ta golema površina iskoristila za gradsku stanogradnju. Ta je površina zapravo jedina karika koja još nedostaje za izravno povezivanje grada s Borgo Erizzom: mali pusti pojas koji se proteže od perivoja do nove civilne bolnice. Unutar bolničkog prostora, osobitom zaslugom poštovanog Vrankovića, nekada neplodna i kamenita zemljišta pretvorena su u vrtove s bujnom vegetacijom drveća i grmlja, pa se pri pogledu na njih barem ublažava osjećaj samilosti koji uvijek izazivaju zgrade namijenjene da pod svojim krovom prime toliko patnje i boli.

A perivoj! O, zadarski perivoj, kojemu se već danas moramo diviti, postaje dragulj čija će vrijednost iz godine u godinu rasti i zbog kojega će Zadru zavidjeti Trst, Rijeka i stotinu drugih, većih gradova. Kada sva ona stabla narastu i kada se bude šetalo njihovom gustom sjenom, među mirisima četinjača i cvijeća, s pogledom koji se s jedne strane širi prema kanalu što se gubi u zaljevu, a s druge prema luci koja iz perivoja izgleda poput velike rijeke, živjet će trajan osjećaj zahvalnosti građana prema vojnim vlastima koje su na vlastitu inicijativu započele taj pothvat, nastavile ga skromnim sredstvima, ali odlučno i ustrajno, svojim službama uz pomoć šumarskih činovnika i tehničara Namjesništva, te ga okrunile sjetnim spomenikom uspomeni na u međuvremenu preminulog utemeljitelja samoga perivoja.

Ugledni inženjer Singer, zet toga zaslužnog pokojnika, nedavno je, nakon dugih studija i preciznih mjerenja, dovršio projekt širenja grada prema Borgo Erizzu. Polazi od pretpostavke da vojna blagajna ustupi Spianatu za gradnju, a da se Valle del Ghisi dijelom naspe, a dijelom, kupnjom zemljišta koja su danas obrađena, pretvori u vojno vježbalište. Glavni dio projekta, naravno, odnosi se na način na koji bi se mogla iskoristiti golema površina koja bi tako bila stavljena na raspolaganje, kako bi se njome zadovoljile potrebe grada, a da se pritom ne ugroze interesi sadašnjih vlasnika nekretnina. Jasno je da bi se na današnjoj Spianati, čak i kada bi se ostavilo dovoljno prostora za vrlo široke ulice, moglo sagraditi mnoštvo kuća kad bi se one gusto poredale jedna uz drugu; no, zbog razloga koje smo već naveli, kada bi se tako velike zgrade podizale prebrzo, pa makar i postupno, izazvale bi znatan pad najamnina i osjetno smanjenje vrijednosti postojećih nekretnina.

Gospodin Singer stoga ne predlaže izgradnju četvrti prema takozvanom Block-Systemu. Naprotiv, smatra da treba prihvatiti ono što je s velikim uspjehom učinjeno u gotovo svim gradovima Engleske i Njemačke te ono što je učinjeno u Beču, a čini se i u Grazu, Linzu, Pragu, Brnu i drugim glavnim gradovima Austrije. Kao što se vidi, gospodin Singer ne predlaže ništa „američko“ - što spominjemo u vezi s jednim dopisom iz Zadra upućenim tršćanskom listu - osim ako se ne smatra da iste stvari koje se rade u stotinu drugih europskih gradova postaju „amerikanština“ čim ih se poželi ostvariti u Dalmaciji. Singerov projekt predviđa izgradnju četvrti prema Cottage-Systemu.

Prema tom sustavu građevine su male i svaka kuća prima samo jednu obitelj ili, ako je podijeljena napola, najviše dvije obitelji. Zgrade iznutra imaju dovoljan broj soba i drugih prostorija potrebnih za kućanske potrebe, a izvana se odlikuju raznolikom i elegantnom arhitekturom. Svaka ima vrt okrenut prema ulici, zatvoren elegantnom željeznom ogradom. Osim toga, takve četvrti obično grade društva koja korisnicima osiguravaju vlasništvo nad kućom pod uvjetom da određeni broj godina - obično 12, 15 ili 20 - mjesečno uplaćuju određen iznos, koji je dijelom najamnina, a dijelom kupoprodajna cijena, u rasponu od 20 do 45 forinti. Ako tijekom toga razdoblja više ne mogu ili ne žele koristiti kuću, mogu od društva zatražiti povrat onoga što su već uplatili na ime kupnje; ili mogu nastaviti plaćati mjesečne obroke do isteka ugovorenog vremena, zatim postati vlasnici nekretnine, a u međuvremenu je iznajmljivati trećim osobama za vlastiti račun.

Taj Cottage-System jedno je od velikih društvenih dostignuća modernog doba. Prije svega, svakoj obitelji stvara vlastit prostor u kojem se, skrivena od znatiželjnih pogleda i ispraznog ogovaranja zavidnih i zlobnih susjeda, može povući pod vlastiti krov i brinuti o svojoj dobrobiti. Samo ondje obiteljsko svetište može imati svoj pravi kult; ondje se može u punoj mjeri njegovati tijesna i prisna povezanost svih članova obitelji; ondje moralni odgoj djece, bolje sačuvan od pogubnih utjecaja, može napredovati pravilnije, a njihovu tjelesnom razvoju koristi mogućnost da u svako doba uživaju na otvorenom, bez napuštanja kućnog prostora. Taj sustav naposljetku omogućuje i obiteljima koje nemaju dovoljno sredstava da odmah kupe vlastiti krov nad glavom da, nakon niza godina i bez velikog dodatnog tereta, ostvare taj cilj. Time se smanjuje težina troška koji stanovanje nameće kućnom gospodarstvu, jer svaka uplata približava ostvarenje one prirodne ljudske želje: mirno počivati i ostati gospodar u vlastitom prostoru, ondje gdje su dugo bili smješteni vlastiti kućni bogovi.

Dovoljno je posjetiti jednu takvu četvrt, primjerice Cottage u bečkom Währingu, da bi se shvatilo kako one na neki način predstavljaju ideal obitelji. Ondje nema raskošnih palača kakve za isključivu privatnu uporabu mogu podizati samo knezovi aristokracije i Krezovi burze; ali nema ni velikih i impozantnih zgrada koje primaju bezbrojne stanare, ni širokih stubišta na kojima se svakoga časa susreću, bez pozdrava, ljudi koji možda već dugo žive jedni uz druge pod istim krovom, ni dugih hodnika ni tajanstvenih razgovora posluge koja međusobno prepričava tajne svojih gospodara. Ništa od toga. Svuda vlada sveta tišina; među drvećem i grmljem napola su skriveni mali, skromni i elegantni objekti; djeca se igraju u vrtovima, iza stakala verandi ocrtavaju se profili časnih staraca koji čitaju omiljene novine, a odrasli uz cvjetne gredice njeguju cvijeće. Sve su te osobe povezane krvnim ili rodbinskim vezama; svaki sretan ili tužan događaj koji zadesi nekoga od njih ispuni radošću ili tugom cijelu kuću, od temelja do dimnjaka. Stranac koji prolazi ulicom osjeća kako se u tim domovima širi duh obitelji, a prijeđe li njihov prag, s poštovanjem mu se poklanja. Netko bi mogao primijetiti da ono što se radi u Beču i drugim, pa i manjim gradovima, u Zadru ne bi moglo uspjeti. Ali takve se stvari govore ili zato što se premalo vjeruje vlastitoj zemlji ili zato da se vlastite namjere prikriju banalnom frazom.

Singerov projekt pokazuje da je moguće stvoriti sličnu četvrt na položaju koji je za to izvanredno prikladan; pokazuje kako bi se ona novim cestama uz luku i preko perivoja povezala s ostatkom grada te kako bi upravo to bila četvrt koju bi zasad bilo najlakše ostvariti. Dovoljno je pogledati taj projekt da bi se uvjerilo kako bi proširio Zadar, a da pritom ne ugrozi interese sadašnjih vlasnika kuća, što bi se kod bilo koje druge četvrti moglo dogoditi.

Ako vojna blagajna, ustupajući vojno vježbalište, bude nastojala pogodovati određenom, nužno ograničenom broju obitelji civilnih i vojnih službenika, to treba smatrati posve prirodnim.

Uostalom, vojna blagajna, što znači država, vlasnik je toga prostora i svakako joj je stalo do sudbine vlastitih službenika; ako im se uvjeti mogu na bilo koji način poboljšati i ako se pruži povoljna prilika, a financije to dopuste, ona će to zasigurno učiniti. Pogrešno je zato tvrditi da se službenici time žele odvojiti od građanstva, da žele zaobići Općinu ili da bi time bili ugroženi drugi gradski slojevi. Takve se deklamacije iz određenih krugova čuju svaki put kada službenički stalež pokuša nešto učiniti kako bi poboljšao vlastitu sudbinu. Uostalom, vrlo velik dio zadarskoga građanskog staleža čine državni službenici, a sudbina Zadra ovisi o njihovoj prisutnosti i brojnosti možda i više nego sudbina bilo kojega drugog grada Monarhije. Sam zakon omogućuje im, ako to žele, široku zastupljenost u Općini, što je sasvim prirodno za tako obrazovan, brojan i važan stalež.

Upravitelji zadarske Općine sve to vrlo dobro znaju; riječ je o razboritim ljudima koji gledaju dalje od vlastitoga nosa, pa smo čvrsto uvjereni da će, kada ozbiljno razmotre projekt koji širi grad i gospodarski koristi određenom broju obitelji službenika, umjesto da mu se otvoreno ili posredno suprotstavljaju, uvidjeti da je to jedan od koraka koje Zadar mora što prije učiniti želi li ostati na položaju koji mu pripada - korak koji su već učinile ili čine gotovo sve druge pokrajinske prijestolnice. Svjesni važnosti toga pitanja, gradski će upravitelji zasigurno učiniti sve da se projekt što prije ostvari, dajući razmjerno skromne ustupke i doprinose koji bi trebali pasti na teret Općine. Taj nevelik trošak ubrzo bi Općini otvorio nov izvor prihoda koji bi bio znatan u usporedbi s uloženim sredstvima.

Vojna i cestovna uprava zasigurno će učiniti što je moguće; i ako svi čimbenici pokažu onaj ozbiljan i iskren interes kakav je, kao i u svemu što se tiče dobrobiti pokrajine, prema pokretačima ovoga pothvata pokazao Njegova Ekscelencija namjesnik David, u blizini veličanstvenoga perivoja vidjet ćemo, prije nego što se misli, kako niče četvrt koja će bolje od ičega drugog pokazati da su napredak i budućnost Zadra osigurani.

F. Kirchmayer